Crkva je odabrala najgori biblijski pogled na ženu

Autor: Željko Porobija

I dok Crkva i dalje uporno promovira pogled na ženu kao ”drugotnu”, možda je red ukazati na puku činjenicu da to jednostavno nije moralo biti tako. Svako tko je imalo proučio Bibliju mogao je zamijetiti da tamo postoje dva različita pogleda na ženu – od kojih je na koncu povijesnu pobjedu odigrao onaj mizogini.

Nekad je dobro ukazati na takve stvari, prvo možda za sve one koji naivno misle da su biblijski pisci bili jednodušni, bez međusobnih razlikovanja, pa čak i prilično jasnih proturječja.

To je vidljivo i kad se radi o pitanju položaja i uloge žena. Nema sumnje, postoji hrpa tekstova koji će obradovati ženomrsce – a prvi kojega se citira obično je apostol Pavao, sa svim njegovim pozivanjima da žene šute u crkvi i naglašavanjem da je Eva druga stvorena, a prva zgriješila.

Možda je stvarno dobro prvo riješiti pitanje apostola Pavla – koji je, usput rečeno, u svojim poslanicama isticao razne žene kao vrlo pozitivne primjere suradnje, bez trunke bilo kakve ideje podčinjavanja muškarcima. Tekst koji poziva da žene šute u crkvi (Prva Korinćanima 14.34-35) i novo izdanje Novog zavjeta smatra kasnijim dodatkom.

Jednostavno rečeno, neki se pametni prepisivač sjetio da u Pavlov tekst ubaci i neku svoju ”mudrost”.

S druge strane, Prva poslanica Timoteju – koja naklapa o Evi kao glavno-okrivljenoj za pojavu grijeha – djelo je nepoznatog pisca koji je sebi dopustio drskost da se lažno predstavi kao apostol Pavao.

To su činjenice odavno poznate u svijetu biblijske teologije, koje svjedoče da neki krugovi u ranoj Crkvi nisu prezali ni od falsifikata kako bi proveli svoju agendu stavljanja žena u podređeni položaj, kojega su i inače zauzimale unutar Rimskog imperija na čijem je tlu raslo kršćanstvo.

I to je sve poznato teolozima glavnih crkvenih zajednica, no kad se neki poluteolog oglasi s pričom o drugotnim ženama, njegove učenije kolege oportuno šute ostavljajući liberalnim protestantima i ateistima da oni kažu koja je prava istina.

Tako se krug zatvara – od ranih krivotvoritelja preko površnih (ali glasnih) ”tumača” do šutljivih – i time prilično beskorisnih – stručnjaka.

Zapravo, već Evanđelja donose priču o Isusu koji je oko sebe imao učenice – u slučaju da je to istina, onda imamo jedini antički primjer nekog učitelja koji podučava i žene.

Nijedan rabin to nikada nije činio, žene su smatrane nedostojnima pouke i Isusovo je ponašanje bilo, za tadašnja mjerila, prilično skandalozno. Premda nitko sa sigurnošću ne može utvrditi što je povijesni rabi Isus iz Nazareta stvarno radio, indikativno je da su evanđelisti takav Isusov odnos prema ženama iznosili bez ikakvog krzmanja i ograda.

Ovakav pristup prema ženama – i kod evanđeoskog Isusa i kod apostola Pavla – ima, vjerovali ili ne, svoje starozavjetne korijene. Knjiga koju će mnogi prije svega pamtiti po gomili okrutnih pokolja donosi i pohvalne tekstove o ženama koje su iskazale mudrost u određenim situacijama i time nerijetko održale lekcije budalastim muškarcima.

Takvih primjera žena snažnoga duha ima puno više nego što bi zastupnici ženske ”drugotnosti” htjeli vidjeti. Dovoljno je pročitati npr. događaj u kojemu mudra Abigajila posreduje u sukobu dvojice razljućenih muškaraca Davida i Nabala (Prva Samuelova 25), spremnih i sposobnih samo za prolijevanje krvi.

Pisci, koji su svi odreda bili muškarci, ne skrivaju simpatije prema ženskim likovima, te određenim književnim postupcima čak i dodatno naglašavaju koliko su u ovim slučajevima žene bile mudrije od muškaraca.

No, daleko od toga da već židovski rabini nisu bili zbunjeni takvim starozavjetnim spisima. Možda je najbolji primjer čuveni tekst o takozvanom ”padu u grijeh” (ispravnije bi to bilo nazvati pričom o istjerivanju iz Edena) iz Postanka 3 u kojemu – na nemalo čuđenje tadašnjih čitatelja – glavnu ulogu u konverzaciji sa zmijom ima Eva, a ne Adam. Kako bi to popravili, rabini su frazu ”Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo” pokušavali shvatiti nedoslovno.

Dakle, nije Adam stvarno bio s Evom (i mirno šutio dok je ona vodila razgovor), nego je on samo u duhu bio s njome, ali u stvarnosti negdje na nekom drugom kraju Edena. Tako su rabini izbjegli i Adamovu odgovornost za pad u grijeh i ujedno dali materijala piscu Prve poslanice Timoteju da se obruši na ženu kao onu koja je bila prevarena.
Ni rabinima ni ”Pavlu” nije išlo u glavu da je Adam mogao biti toliki papučar, pa mirno slušati kako njegova žena razgovara sa zmijom te potom poslušno uzima plod iz Evine ruke.

Zapravo su već prva dva poglavlja knjige Postanka ogledni primjer kako su se biblijski pisci razlikovali u odnosu prema ženama. Dok u prvom poglavlju takozvani ”elohist” piše da je Jahve stvorio čovjeka kao muško i žensko – čime se implicira i ravnopravnost spolova – ”jahvist” u drugom poglavlju namjerno razdvaja stvaranje muškarca kao prvog iz kojega onda nastaje žena (zabavno je da i danas ima onih koji tekst razumiju doslovce).

Bez obzira na historiografsku nepouzdanost čitajući biblijske tekstove dobar tumač može uhvatiti i različite povijesne kontekste koji su određivali položaj žena. Primjerice, kad čitamo opise doba biblijskih patrijarha – opise koji su prepuni legendi i potpunih izmišljotina – vidimo da je položaj žene uvjetovan podjelom rada, ali da one nisu ni u kojem slučaju tek obične podložnice, bez ikakvog prava glasa.

Uostalom, čak i Sara koja naziva Abrahama ”gospodarem“ (što će anonimnom piscu Prve Petrove poslužiti kao argument) – ipak donosi neke ključne odluke o njihovom životu, odajući čak i dojam osobe koja nešto naređuje svom ”gospodaru”.

Štoviše, knjiga Sudaca navodi proročicu Deboru kao onu koja je ”sudila Izraelu”, odnosno vladala nad narodom koji se još nije bio ujedinio. No, kako se uspostavljala centralizirana vlast, tako je opadao i položaj žena, pa one postaju puko vlasništvo muškaraca.

Maloprije spomenutu Abigajilu David jednostavno ”uzima” za ženu – glagol koji se tu koristi tvrdoglavo opisuje odnos čovjeka prema običnoj stvari.

David ju nije čak ni zaprosio – poslao je dečke iz svoje garde da je obavijeste kako odsad pripada Davidu (što je ona, nemoćna da se ikako odupre, smjerno prihvatila). Zato ne čudi da se u 10. zapovijedi žena tretira kao imanje, po vrijednosti odmah ispod kuće.

U brojnim drugim propisima pripisanim Mojsiju (a u stvarnosti napisanim tek oko 6. stoljeća) žena je degradirana na objekt u rukama muškarca, tako da ne može napraviti ništa bez dozvole svog oca ili muža. Uspostavljena je i institucija otpuštanja žene (obrnuto je mogla biti tek teška iznimka), a tu su i brojni propisi koji samo učvršćuju mačističko društvo.

I dok su Evanđelisti i apostol Pavao imali znatno napredniji odnos prema ženama nego što je to bio slučaj u tadašnjoj kulturi, već se rana Crkva u spisima pseudo-Pavla i pseudo-Petra odlučila da ih se gleda kao podređene zbog navodno ključne uloge Eve u katastrofi čovječanstva.

Bila je to ujedno i prilagodba kršćana prvog stoljeća na civilizacijski okvir njihovog vremena, odustajanje Crkve od drugačijeg i pravednijeg društva.

Ukoliko se takva reakcija tada male i nejake organizacije unutar tiranskog imperija i može razumjeti, današnja Crkva sa svojim naglašavanjem muške superiornosti zaslužuje samo podsmijeh, kako od strane onih koji dobro poznaju Bibliju tako i još više od strane na racionalizmu utemeljenih ateista.
Autograf

Objavio/la na 07:04. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-