Pobjednici pobjeđuju, a poraženi pišu povijest

Piše: Miljenko Jergović

Pobjednici ne pišu povijest, oni imaju važnijeg posla. A i povijest se opire logici i diktatu pobjede.

U njezinom je pra-razlogu potreba da se iznese pripovijest o velikom stradanju, o porazu. U tome su slični povijest i književnost: prva svjedoči kolektivnim, druga ličnim i privatnim porazima. Iz potrebe, ili iz imperativa, pobjednika da pišu nekakvu svoju povijest ili, ne daj Bože, književnost, nastaje uglavnom isto – propaganda.

Čedomir Višnjić povjesničar je jedne u najvećoj mjeri iščezle zajednice i njezine kulture. Pritom, nije narodna zajednica hrvatskih Srba iščezla zato što je od početka dvadesetog stoljeća do danas gotovo sasvim istrijebljena, nego se iščezlom može smatrati zato što je ostala izvan svakog konteksta. Većinska domovinska Hrvatska ih ne želi, prezire ih i ne poznaje, njihova nacionalna i simbolička matica u Srbiji prisvaja njihova stradanja kao svoja vlastita, ceremonijalno ih sažalijeva, ali ih jednako ne poznaje. Kontekst zajednice hrvatskih Srba izgubljen je tokom dvadesetog stoljeća. Oni su nestali, ali je veliko pitanje, na koje neće biti odgovora – jer je i ono, to pitanje, izvan konteksta – tko je u njihovom nestanku na stvarnom gubitku, Hrvatska ili Srbija?

Čedomir Višnjić napisao je o njima, o tom svom narodu, tri knjige: “Kordunaški proces: fragmenti iz historije nestajanja”, “Partizansko ljetovanje – Hrvati i Srbi 1945. – 1950.” i “Vreme sporta i razonode – Titina Hrvatska i njeni Srbi, 1951. – 1971.”. Iako u tim knjigama ne izvodi velike povijesne sinteze, niti nastoji da iznese cijelu “pripovijest” jedne heterogene nacionalne zajednice, već se bavi njezinim fragmentima, zatajenim, pokatkad i marginalnim “slučajevima”, Višnjić ne samo da ispisuje povijest nestajanja hrvatskih Srba, nego u zrcalu manjinske priče ispisuje jednu povijest Hrvatske. Koja naravno da neće biti pročitana, jer pobjednici – tojest oni koji se tako osjećaju – uglavnom ne čitaju povijest koju ispisuju poraženi.

“Vreme sporta i razonode” (SKD Prosvjeta, Zagreb 2017.) naslovljena po davnoj i dugovječnoj beogradskoj radijskoj emisiji (otud i ekavica), knjiga je hobsbaumovskog uzora i ambicije, i svakako jedna od literarno najambicioznijih i najsnažnijih, te formom najkompleksnijih historiografskih i publicističkih knjiga objavljenih u Hrvatskoj u posljednjih mnogo godina. Čedo Višnjić naprosto umije da piše, a to čini s onim fatalističkim zamahom, karakterističnim za dobre romanopisce – kao da ispisuje posljednju knjigu jednoga jezika i svijeta. A u velikoj mjeri to tako i jest: ako se pred Sudnji dan budu katalogizirale posljednje knjige čovječanstva, Višnjićeva će se zacijelo naći među njima. Veliki nestanak sačinjen je od bezbroja malih nestanaka. Jednoga bezimenog amazonskog plemena, armenskog naroda u Turskoj, hrvatskih Srba.

Formalno, Višnjić u ovoj knjizi nastupa kao kroničar. Prekopava novinske i partijske arhive, i prati male i velike događaje iz povijesti Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i povijesti SKD Prosvjeta, te bljeskove srpske politike u Hrvatskoj. Da bi to mogao činiti, da bi kronika bila autentična, on istovremeno mora pratiti male i velike događaje iz paralelne povijesti većinske zajednice. Naime, ne samo da hrvatski Srbi nisu živjeli u getu, nego je Partija činila sve da njihove kulturne ili političke inicijative u što manjoj mjeri izražavaju njihov partikularni duh i interese, pa se onda i cjelokupni društveni život hrvatskih Srba odvijao u okvirima društvenog aktivizma većinske zajednice. I onda svaka povijest hrvatskih Srba istovremeno mora biti hrvatska povijest. (Naravno, trebalo bi važiti i obrnuto: svaka hrvatska povijest morala bi biti i povijest hrvatskih Srba. I kada bi se tako shvaćale stvari, vjerojatno bi se i mogla prepoznati ta strašna zjapeća praznina u hrvatskome kulturnom i nacionalnom identitetu koja nastupa nestankom hrvatskih Srba.)

Ovakva knjiga ne može biti ni metodološki do kraja dosljedna i precizna, niti do kraja znanstvena. Previše je toga što u nju mora ući, a što ne pripada tradicionalnoj historiografskoj građi. Između ostaloga, i privatne i kolektivne ljudske emocije, i – vazda osjetljive i horoskopski nepouzdane, pomalo šarlatanske – mentalitetne zadatosti. Ali bez toga ne bi išlo, među ostalim i zato što Višnjić ne organizira suđenje – čime se hrvatski povjesničari, naročito ako su većinske inspiracije – tako rado i spremno bave. On svjedoči okolnostima srpskog nestajanja iz Hrvatske, ali ne samo da se suzdržava od toga da sudi, nego čini sve da pokuša razumjeti motive i jedne, i druge, i treće strane. Uživljava se, kao da će to spasiti svijet, u motive većinskih hrvatskih elita. Njega doista zanima što se dogodilo. Zanima ga istina o nestanku, a ne legenda.

“Vreme sporta i razonode” ima svoje gotovo zaokružene, romaneskne likove: Vladimira Bakarića, velikog ignoranta i cinika, hrvatskog svedršca u vrlo dugom razdoblju, Simeona Zlokovića, episkopa gornjokarlovačkog, vjerojatno najzanimljivije figure srpske crkve u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, braću Vojina i Ratka Jelića, kninske Srbe i dugogodišnje društvene aktiviste, Nikicu Rapajića, Vladu Ivkovića, Milana Radeku, prosvjetne i crkvene radnike i aktiviste, ali, recimo, i živopisnog admirala Stanka Parmaća, koji je protiv općenarodne volje proveo meliorizaciju ušća Neretve i stvorio dolinu mandarina, Josipa Kolanovića, netipičnog zadarskog katoličkog svećenika iz šezdesetih, Petra Šegedina, nekoć prvaka hrvatskog nacionalizma i protusrpskog šovinizma (Što je to što Srbi mogu u kulturno-identitetskom smislu ponuditi? “Praksa barbarogenijstva”, reći će Šegedin 1971.), a svi ti likovi grade priču za koju je dragocjeno da je ispričana, ali priču koja, zapravo, nikome više ne treba. Zašto ne treba? Možda i zato što mi Hrvati “nismo čitalačka nacija”, kako je to lijepo 1971. ustvrdio Milan Moguš.

Ono što je, međutim, u ovoj knjizi i najvažnije, a na neki način i najpotresnije, što je čini i tako važnom i tako tragičnom, jest to što ona gotovo na svakoj svojoj stranici svjedoči o temeljitom međusobnom nepoznavanju. Hrvati o svojim Srbima nisu znali apsolutno ništa – čak ni oni najobrazovaniji i najzainteresiraniji među njima – dok su manjinski Srbi o Hrvatima, ipak, znali ponešto više, ali su ih u fatalnoj mjeri gledali onim očima iz 1941. i 1945. I tako je to trajalo desetljećima. Medijator i veliki nadglednik svega toga bio je Vladimir Bakarić, izvanredan tehnokrat politike, zainteresiran za ekonomiju i marksizam, prezriv prema kulturi i kulturnim razlikama, prema književnosti i prema Srbima kao onima koji se razlikuju od Hrvata. Bakariću je bilo stalo da se Hrvatska razvija, da joj Beograd stalno ne visi nad glavom, a da srpsko-hrvatski odnosi budu zamrznuti u 1945. godini. On je bio taj koji je bocu držao začepljenom, dok je tlak u njoj rastao. Zahvaljujući Bakariću i bakarićevštini nacionalizam je u konzerviranom stanju čekao svoju sljedeću povijesnu priliku, a unutarnji su hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj bili u trajno neriješenom stanju, tako da su frustracije samo mogle rasti.

Među brojnim stvarima koje ovaj čitatelj o hrvatskim Srbima nije znao jest, recimo, i tema Srpske pravoslavne crkve nakon Drugog svjetskog rata. Ustaše su popalili i porušili crkve po Dalmaciji, Lici, Kordunu i Baniji, što će kasnije, u službenoj komunističkoj povijesti i svakodnevici, biti opisivano i otpisivano kao “fašistički teror”, i to je dobro poznato svakome tko je htio nešto znati. Ali što se zatim događalo? Preživjeli srpski narod je, uglavnom, završio u partizanima, pa je, vođen snažnim manjinskim i stradalničkim refleksom, svim silama prigrlio vladajuću ateističku ideologiju, tako da su njegovi mjesni vođe u sljedećih dvadeset i pet godina činili sve da srušene crkve ne budu obnovljene ili nanovo sagrađene. Bilo je i fizičkih sukoba, i likvidacija svećenika, i terora nad rijetkim vjernicima i crkvenim ljudima, koji je nadilazio i ono što se događalo u zemljama realnog socijalizma. I sve su to činili Srbi Srbima, dok je negdje daleko, u Zagrebu, Vladimir Bakarić djelovao savršeno nezainteresirano. Ali pustimo sad Bakarića…

Čedo Višnjić nastupa kao čuvar sjećanja jednoga nestalog svijeta. Na njemu je da na kraju pogasi svjetla i zaključa ruševinu, čiju će preostalu građu za svoje potrebe raznijeti veseli većinci. Njegov je položaj, međutim, privilegiran. Sve ono što je izgubio kao pripadnik one amputirane grane srpskoga naroda, čija bol se nikoga više ne tiče, deseterostruko je zauzvrat nadoknadio kao povlašteni pripovjedač. Povijest koju on piše važnija je i veća od povijesti koje mogu pisati njegove zagrebačke ili beogradske kolege, zato što ona dolazi na kraju i zato što podrazumijeva onu vrstu sabranosti i samrtničke čestitosti kakva se sreće samo kod onih koji više ništa nemaju osim priče o onom što su bili dok ih je bilo.

jergovic.com

Objavio/la na 08:31. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-