Jesam li Jugoslaven ako raskrinkavam laži o Stepincu?

Autor: Drago Pilsel

Krenula je ofenziva hrvatskih (nad)biskupa protiv pape Franje da ga se slomi u politici približavanju pravoslavlju, odnosno da ga se privoli da odustane od ”nepravednoga stava” i konačno odredi datum proglašenja Alojzija Stepinca svetim.

Plan je sljedeći: iskoristiti dvije važne obljetnice – 120 godina od blaženikova rođenja u Krašiću (8. svibnja 1898.) i 20 godina od proglašenja blaženim u Mariji Bistrici (3. listopada 1998.) – da bi se izazvalo divljenje apostolskog nuncija Pinta koji bi imao svjedočiti Papi koliko su hrvatski katolici uvjereni da je njihovo pravo da Stepinca časte i kao sveca važnije od bilo kakvih sekundarnih stvari, bilo da je to poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa do razine bratske ljubavi, za što se zalagao sveti Ivan Pavao II. (osobito na misi na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994.), bilo da je to argumentiranje kako ne stoje baš neki opisi Stepinca.

Hrvatske katolike koji će sada organizirano i masovno biti vođeni u Krašić i u zagrebačku katedralu, kako se dogodilo prošle subote s vjernicima Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije (tijekom prijepodneva njih oko 1500) i Đakovačko-osječke nadbiskupije (popodne njih oko 6000), filat će se antikomunističkim i antijugoslavenskim sentimentima, a nikako idejama Drugog vatikanskog sabora ili ekumenske teologije, kako bi se ”dokazalo” da su oni u pravu, a ne papa Franjo ili, ne daj Bože, vladike Srpske Pravoslavne Crkve, pa makar se to ”dokazivalo” očitim pretjerivanjima i lažima o tom istom Stepincu.
Važan je, dakle, cilj, zaključili su hrvatski (nad)biskupi, dok su sva sredstva dozvoljena!

Tako se, da ne duljim, jer će toga biti na kile, u propovijedi đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića moglo čuti da je aktualno odgađanje Stepinčeva proglašenja svetim ”teško prihvatljivo i bolno”, ali da ima ”i neke pozitivne učinke: Dodatno istraživanje arhiva dodatno osvjetljuje njegov humanitarni i karitativni rad te njegovo spašavanje Srba, Židova, Roma i političkih zatvorenika”.

Tu se, zatim, otvara cijeli niz mogućnosti za laži, pretjerivanja i manipulacija, pa će Hranić kazati da se ”toksičnim supstancama, odnosno trovanjem izazvala (Stepinčeva) prijevremena smrt” te da je ”sve to (komunistička vlast bila) prikrila da se spriječi da blaženik umre u zatvoru, kao mučenik pred licem domaće i međunarodne javnosti, te da ga je (ta ista komunistička vlast) pustila da umre u kućnom pritvoru u svom rodnom Krašiću”.

Riješimo odmah ovu neistinu. Pisao sam već o tome, ali valja ponoviti ono što sam najprije objavio u tjedniku Nacional. Naime, laž da je izvršena nasilna smrt nad Stepincem sam već raskrinkao: Stepinac je umro od posljedice jedne vrste raka krvi – policitemije.

Dapače, ne samo Stepinac, koji je to izjavio po dolasku u Krašić, a objavio njegov bliski prijatelj Lav Znidarčić (koji je to i ovdje potpisanom novinaru u nekoliko navrata ponovio) u knjizi ”Alojzije Stepinac” (1998.), već i Živko Kustić kaže (”Stepinčevo doba”, 1991.) da je Stepinac iz Lepoglave ”izašao zdrav” i da su ”u kaznionici s njim uglavnom dobro postupali”.

Stepinac nikada nije bio u ambulanti, samo se par puta našao kod stomatologa, nikada nije bio bolestan, nije gubio na težini niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, pa čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen. Ukratko, Stepincu nije otvoren liječnički karton jer to nije rađeno ni za jednog zatvorenika koji nije barem jednom posjetio ambulantu. U zatvoru u Lepoglavi nije trovan niti je zračen smrtonosnim zrakama.

To su budalaštine.

Hematologija još uvijek ne zna odgovoriti na pitanje zašto netko oboli od raka krvi i umre od leukemije (ili neke druge vrste raka krvi). Sasvim je jasno da je medicina jako uznapredovala, ali još nema odgovora na to pitanje.

Nadbiskup je obolio od raka kada je već bio u Krašiću, liječilo ga se najbolje što se moglo, ali u župnom dvoru jer Stepinac nije želio da ga se odvede u bolnicu u Zagreb.

O svemu se izvijestilo Svetu Stolicu. Posjedujem i usmeni izvještaj Stepinčeva liječnika prof. dr. Danka Riessnera papi Ivanu XXIII., što se dogodilo na privatnoj i tajnoj audijenciji 1. lipnja 1959. (uz Papino obećanje da se ništa neće javno o tom susretu obznaniti, pa tako ni u listu L’Osservatore Romano), u susretu na kojem je, nakon posredovanja tadašnjeg rektora hrvatskog Zavoda svetog Jeronima dr. Đure Kokše Papa iz prve ruke saznao od čega i od kada boluje Stepinac, kako ga se liječi, tko ga sve liječi i od čega će neminovno i otprilike kada umrijeti.

Papa Ivan XXIII. je bio jako zahvalan doktoru Riessneru i to je bitno utjecalo na početak poboljšanja odnosa, što je bio proces koji je završio uspostavom diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije desetak godina nakon toga, za pontifikata Pavla VI. (svečani susret Pape i predsjednika Tita zbio se 29. ožujka 1971.).

Zaključno: nadbiskup Stepinac je umro tri mjeseca nakon posljednjeg susreta s osobnim liječnikom prof. Hauptmannom. Nije mu se moglo više pomoći. Do kraja su uz njega bili dr. Bogičević i dr. Riessner. Istina, svi koji su dolazili iz Zagreba i sestra koja ga je njegovala nisu mu mogli pružiti skrb koji bi dobio da je pristao da ga se liječi u najboljim hrvatskim bolnicama.

Možda je Stepinac zbog toga umro nešto ranije, ali to je bio njegov odabir, a ne propust liječnika ili represivnog aparata.

Uz mnoga pretjerivanja nadbiskupa Hranića koja se inače redovno pojavljuju svaki puta kada se agitpropovski govori o Stepincu, a osobito kada to čini postulator kauze Juraj Batelja, svakako prednjači i navodno žestoko prosvjedovanje zagrebačkog nadbiskupa kod Ante Pavelića i drugih ustaških glavešina, premda se zaista treba potruditi da se nađe nekoliko takvih uvijenih kritika u kojima, uostalom, Stepinac ne dovodi u pitanja same rasne zakone kao takve; dapače, prihvaća rasne distinkcije, pa govori ”o nearijevcima”.

A ”gromoglasno” zagovaranje prava drugih rasa se dogodilo, ponovimo i to, kada više nije bilo Židova na dohvat ustaške tvornice smrti u Jasenovcu i drugdje.

Štoviše, Stepinac se ”angažira” za Židove nakon što je sredinom 1943. u Zagrebu bio Heinrich Himmler koji se došao uvjeriti da je konačno rješenje židovskog pitanja zaista i riješeno.

I ne samo to: najstrašnija optužba na račun Stepinca, a koju ignoriraju Hranić, Batelja, Miklenić i njegov potrčko Bozanić te ostala ekipa, je da se Stepinac i nakon silnih strahota učinjenih protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata sredinom 1943. glavom i bradom pred papom Piom XII. i dalje zalaže za svetu misiju priznavanja i spašavanja monstruozne tvorevine NDH!

Ali sve to ne zanima katoličke propagandiste.

Važno je šarmirati nuncija Pinta i izvršiti snažan protunapad na papu Franju, prikazati ga kao bešćutnog lika koji ne želi duhovno dobro pobožnim katoličkim Hrvatima, bez obzira što ti Hrvati katolici ne daju pišljiva boba za žrtve genocida ustaša.

Vrhunac manipulacija nadbiskupa Hranića se vidi u ovoj rečenici: ”Kardinal Stepinac je danas blaženik, a međunarodna zajednica je komunistički režim, zajedno s nacizmom i fašizmom, ocijenila kao totalitarni zločinački sustav. Iako su njegovi ostaci na našim prostorima još uvijek prisutni, nostalgični, nesposobni za samokritičnost i zato sve glasniji, međutim i oni će izdahnuti nakon što blaženi kardinal Stepinac bude proglašen svetim. Jer, iako je pravda teško dostižna, ona uvijek pobjeđuje.”

Želi, dakle, nadbiskup Hranić da crknu svi kritičari Stepinca i crkvenih manipulativnih radnji. Stepinčeva bi kanonizirana svetost bila dokaz da je pobijeđena ideja mira i pravde među južnoslavenskim narodima.

Mene to ne zanima; ako moram birati između Hranićevih konstrukcija i poziva Ivana Pavla, ponovljenog devet puta unutar iste propovijedi, da prihvatimo balkanski prostor i odnose koje taj prostor sam po sebi nameće, ja nemam nikakav problem s tim da me se naziva i Jugoslavenom.
Ako je istina da je hrvatsko društvo još uvijek nezdravo jer se ne postiže mir, jer se ne oslobađamo od neprestanog instrumentaliziranja prošlošću, jer se ne vraća ”zdrav nacionalni ponos”, ne budi nada i ne otvora budućnost, izlaz sigurno nije u izbjegavanju mea culpa i nadbiskupovo sakrivanje iza gromoglasne Stepinčeve šutnje pred strahotama ustaša.

Autograf

Objavio/la na 08:02. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-