Ženska cijena muškog zadovoljstva

Piše: Lili Loofbourow

Svijet je uznemirujuće ležeran s činjenicom da žene ponekad ostavljaju seksualne susrete u suzama.

Kada je Babe.net objavio pod pseudonimom ispovijest žene o teškom susretu s Azizom Ansarijem koji ju je rasplakao, Internet je eksplodirao s argumentima da je #MeToo pokret napokon otišao predaleko. “Grace”, 23–godišnja žena, nije bila Ansarijev zaposlenik, što znači da nije postojao poslovan odnos. Njene ponovljene molbe i primjedbe da “uspore” bile su sve u redu, no nisu bile u skladu s činjenicom da je najzad prakticirala s Ansarijem oralni seks. Napokon, bila je slobodna otići. “Zašto jednostavno nije otišla kad joj je postalo neugodno?” – mnogi su se ljudi eksplicitno ili implicitno pitali. To je dobro pitanje, ali postoji mnogo mogućih odgovora. Ako pitate u dobroj vjeri, ako zbilja želite razumjeti zašto se ponijela kako je, najvažnije je tad ovo: žene su socijalizirane tako da im je neugodno većinu vremena. Osim toga, socijalizirane su da ignoriraju svoju neugodu. To je toliko zapečaćeno u naše društvo da zaboravimo da je tome tako, piše Lili Loofbourow za The Week. Kako bi rekao David Foster Wallace: “To je voda u kojoj plivamo”.

Aziz Ansari slučaj je udario u pravu žicu, zato jer, koliko god se bojali, odobravamo pokrete poput #MeToo dok su muškarci o kojima se radi apsolutna čudovišta koja možemo lako odvojiti od ostatka čopora. Kada nastavimo dalje od nekoliko “trulih jabuka” argumenta i počinjemo sumnjati da je to više trend nego “rijedak prikaz na ekranu radara”, naši instinkti se normaliziraju. Inzistira se da su muškarci jednostavno takvi i da je seks takav.

To je ono što je Andrew Sullivan predložio u svojoj najnovijoj, neznanstvenoj kolumni. #MeToo je otišao predaleko, on argumentira, time što se odbija suočiti s biološkom realnošću muškosti. Feminizam, on kaže, je odbio dati danak muškarcima i zanijekao je ulogu koju “priroda” mora odigrati u ovakvim raspravama. Dame, on piše, ako ćete nastavljati nijekati biologiju, vidjet ćete muškarce kako se počinju braniti, reagiraju i odupiru se.

To je više nego bljutavo. Ne samo što je Sullivan zbunjen oko prirode i stvarnosti već je, kao što Colin Dickey tvrdi u svom Twitteru, užasno konvencionalan. Sullivan tvrdi da je došao do “razumijevanja čistih i nenadmašnih prirodnih razlika između bivanja muškarcem i bivanja ženom”, zahvaljujući injekciji testosterona koju je primio. Takoreći, on zamišlja da muškost može biti izolirana na jedan injektirajući hormon i ne smeta mu zamišljati ženskost uopće. Ako želite vidjeti čahuru navika uma koji je omogućio #MeToo potrebnim, eto ga. Sullivan je jedinstveni predstavnik.

Stvaran problem nije da mi – kao kultura – nedovoljno uzimamo u obzir mušku biološku realnost. Problem je što njihova biološka realnost jedina koju uopće uzimamo u obzir. A sada ćemo zbilja razmotriti tijelo. Uzmimo tijelo i činjenice o spolu zaozbiljno jednom, za promjenu. Dopustimo i ženama da uđu u jednadžbu. Jer ako ćemo zamaskirati sve pjesmama o muškom zadovoljstvu, moramo biti spremni razgovarati o tajnoj, neugodnoj, sveprisutnoj rođakinji: ženskoj boli. Istraživanja pokazuju da je 30% žena prijavilo bol tijekom vaginalnog seksa, 72% je prijavilo bol tijekom analnog seksa, a “veliki dio” ne kaže partneru kada ih tijekom spolnog odnosa boli. To je važno, jer nigdje nije tako očito razmišljanje o ne – muškim biološkim stvarnostima nego kad razgovaramo o “lošem seksu”. Nijanse u ovoj raspravi su što predstavlja i što ne predstavlja napastovanje ili napad. Bila sam bez riječi s odjekujućom prazninom te fraze, točnije s pretpostavkom da “loš seks” znači isto muškarcima koji ga imaju sa ženama ili ženama koje ga imaju s muškarcima.

Istraživanja o tome je malo. Neformalan pregled foruma gdje ljudi raspravljaju o “lošem seksu” nameće zaključak da muškarci taj termin koriste u slučaju pasivne partnerice ili dosadnog iskustva. No kad većina žena govori o “lošem seksu”, one misle na prisilu ili na emocionalnu neugodu ili čak još češće na fizičku bol.

Debby Herbenick, profesorica na Sveučilištu Indiana i jedna od snaga iza “Nacionalnog nadzora seksualnog zdravlja i ponašanja” rekla je ovo: “Kada dođe do “dobrog seksa” žene najčešće misle na seks bez boli, dok muškarci misle na to da su imali orgazam.” A za “loš seks”, profesorica sa Sveučilišta Michigan, Sara McClelland, još jedna od stručnjaka koji su odradili rigorozan posao na ovu temu, otkrila je u toku svog istraživanja kako mladi muškarci i žene ocjenjuju seksualno iskustvo tako da “muškarci i žene zamišljaju posve drugačije skale seksualnog zadovoljstva. Dok žene zamišljaju kraj tako da uključe i potencijal za ekstremne negativne osjećaje i za potencijalnu bol, muškarci kraj zamišljaju eventualno da postoji potencijal za manje zadovoljavajuć seksualni ishod, no nikad ne zamišljaju štetne ili škodljive ishode za sebe” (“Intimate Justice: Sexual satisafaction in young adults”). Sada kada biste se upitali koliko je ovo strašno, mogli biste razumno zaključiti da naše “ocjene” seksualnog napada i zlostavljanja su patile zato što muškarci i žene imaju potpuno različite skale procjena.

Osmica na muškarčevoj skali lošeg seksa je kao jedinica na ženskoj. Ova tendencija za muškarce i žene da koriste isti termin – loš seks – kako bi opisali iskustva, objektivni promatrač bi okarakterizirao kao posve drugačiju drugu stranu poznatu kao psihološki fenomen zvan “relativna deprivacija”, u kojoj obespravljene grupe, koje su istrenirane da očekuju malo, su sklone da prijave jednak nivo zadovoljstva kao i njihovi bolje tretirani, privilegirani vršnjaci.

To je jedan od razloga zašto je Sullivanov pokušaj da naturalizira taj status quo tako štetan.

Kada žena kaže da joj je neugodno i odlazi sa seksualnog susreta u suzama, tada, možda ona nije nježni cvijetak s nimalo tolerancije na neugodu. I možda bismo trebali pomisliti malo jače o biološkim stvarnostima s kojima se žene nose, jer nažalost, bolan seks nije izuzetan kao što se pravimo da jest. Prilično je čest.

Kada razmišljamo o Sullivanovu prijedlogu, također možemo privremeno, i samo kao eksperiment, prihvatiti biologiju ili prirodu u koegzistenciji s povijesti i kako neki puta replicira ponavljane predrasude svog vremena. To je sigurno istinito u medicini. U 17. st., uobičajena mudrost da su žene one s obijesnim, nediscipliniranim seksualnim apetitom. To što su se stvari promijenile, ne znači nužno da su se promijenile na bolje. Ovih dana, muškarac može izaći iz ureda svog doktora s receptom za Viagru baziranom na malo izvješća o sebi, no još uvijek treba ženi, u prosjeku, 9.28 godina patnje kako bi bila dijagnozirana s endometriozom, stanjem uzrokovanom endometrijskim tkivom koje raste izvan maternice. Do tog vremena, mnoge nalaze ne samo seks već i svakodnevni život  izazovom. To je otvorena biološka realnost ako već postoji neka.

Ili, kad je već seks tema ovdje, kako je naše znanstvena zajednica tretirala žensku dyspaureniu – tešku fizičku bol koju neke žene osjete tijekom seksa – u usporedbi sa erektilnom disfunkcijom (koja, mada žalosna, nije bolna)? PubMed je imao 393 klinička ispitivanja o dyspaurenii. Vaginizam? 10. Vulvodinia? 43.

Erektilna disfunkcija? 1,954.

Tako je: PubMed je imao gotovo pet puta više kliničkih ispitivanja o muškom seksualnom užitku nego o ženskoj boli. A zašto? Zato što živimo u kulturi koja vidi žensku bol kao normalnu, a muški užitak kao opravdan.

Ta bizarna seksualna stigmatizacija strukturirana toliko duboko u našoj kulturi da je teško mjerilo opsega do kuda je naša vizija stvari iskrivljena.

Uzmimo kako naš zdravstveni sistem kompenzira doktore na muškim u usporedbi sa samo ženskim operacijama: od 2015. specifično muške operacije bile su još uvijek nadoknađene sa 27.65 višim postotkom za specifično muške zahvate nego za specifično ženske. (Rezultat: pogodite tko dobiva najbolje doktore?). Ili uzmimo u obzir koliko su rutinski žene odbačene od vlastitih liječnika. No ipak postoji direktan citat iz znanstvenog časopisa zabrinjavajuće za žene: “Svatko tko se često susreće sa žalbama na dispaureniju zna kako žene naginju nastaviti sa snošajem, ako je potrebno, i sa zubima čvrsto stisnutim”.

Ako biste se sad pitali zašto “Grace” nije napustila Ansarijev stan čim je osjetila “neugodu”, možda biste se trebali zapitati isto pitanje ovdje. Ako seks boli, zašto ne stanemo? Zašto se to događa? Zašto žene trpe nevjerojatnu bol samo kako bi osigurale da muškarci imaju orgazme?

Odgovor nije odvojiv od naše trenutne diskusije kako su žene trenutno rutinski zlostavljane, iskorištavane i odbačene zato što muškarci žele erekciju na radnom mjestu. Zapanjuje kako Sullivan smatra kako ne uzimamo dovoljno u obzir mušku biološku stvarnost kada je naše cijelo društvo organiziralo sebe oko muškog orgazma. Ova potraga je dozvolila kulturnu centralnost – s nezadovoljavajućim posljedicama na tijela, na užitak, na bol.

Na Sullivanov zahtjev ja govorim o biologiji. Govorim, specifično, o fizičkim senzacijama za koje su mnoge žene socijalizirane da ignoriraju u svojoj potrazi za seksualnim užitkom.

Žene se konstantno i specifično uči da ne primjećuju i ne reagiraju na tjelesnu neugodu, posebno zato što žele biti seksualno “sposobne za život”. Jeste li primijetili kako se žene trebaju predstaviti kao seksualno atraktivne? Visoke pete? Steznici? To su stvari koje su dizajnirane da uganu tijela. Muškarci se mogu pojaviti u udobnoj odjeći. Hodaju u obući koja im ne skraćuje Ahilovu petu. Nije im potrebno čupati dlake sa svojih genitalija niti bosti se iglama u lice kako bi bili smatrani “konvencionalno” atraktivnima. Oni mogu – isto kao što mogu i žene – odjaviti se iz svega toga, ali osnovna očekivanja su i dalje drugačija i ludo je ponašati se kao da nisu.

Stara socijalna trgovina koja se podrazumijeva između muškaraca i žena (koju Andrew Sullivan naziva “prirodnom”) jest da jedna strana osjeća neugodu i bol kako bi druga strana osjećala užitak i oduševljenje. I svi smo se složili  da ćemo se ponašati kao da je to normalno, da tako svijet funkcionira. Zato je radikalno kada Frances McDormand nije nosila šminku na nagradama za Zlatni Globus. Zato je transformirajuće kada Jane Fonda objavi sliku gdje izgleda iscrpljeno pored slike na kojoj je glamurozna. To nije još jedan iscrpljujući način života, to je razmišljanje koje je prilično teško protresti.

Da bude jasno, čak ne objektiviziram naše apsurdne standarde ljepote sada. Moj jedini cilj je istražiti kako uvjeriti žene da razumiju što je “Grace” učinila i što nije.

Žene bi trebale glumiti ugodu i zadovoljstvo i kada su pod uvjetima koji ugodu uopće ne omogućavaju. Sljedeći puta kada vidite ženu kako se smije u kompliciranoj i otvorenoj haljini koja od nje zahtijeva da ne jede i pije satima, znajte da a) svjedočite radu besprijekornog iluzionizma koji ona glumi i b) uvježbani ste da gledate nevjerojatne, performanse vrijedne Oscara kao uobičajenu rutinu.

Sada razmislite kako uvježbati da isperete seksualni kontekst.

Libela

Objavio/la na 07:58. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-