Šta ne valja u kombinaciji ‘Živa istina’ – svjedok saradnik

Šta nije u redu sa intervjuom koji je autor ‘Žive istine’ Darko Šuković vodio sa Sašom Sinđelićem? pitala me je danas osoba koju cijenim, draga mi je, i sa kojom sarađujem na važnom medijskom projektu. Ona nije stigla da gleda intervju, ali je ispratila negativne reakcije na njega i nije bila načisto u čemu je problem.

Iznio sam joj svoje poglede na zadatu temu i rekao da ću, kad budem u prilici da obučavam novinare, taj intervju uzeti kao primjer kako novinari ne treba da rade. A zašto to ne biste podijelili sa javnošću sada, insistirala je moja sagovornica.

Nagovori me.

Postoje tri tipa ličnosti sa kojima se, poštujući zakonitosti novinarske profesije i interes javnosti, može razgovarati za medije: prvi tip je neko ko je zainteresovana strana u nekoj priči koja može zanimati javnost ili publiku određenog medija, drugi tip je neko sasvim običan (“mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke, sasvim obične“) ko je doživio nešto nesvakidašnje i treći – neko ko posjeduje specifična, stručna znanja o nečemu što bi moglo da zanima javnost, odnosno publiku određenog medija.

Kome tipu ličnosti pripada Saša Sinđelić, svjedok saradnik Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u procesu protiv okrivljenih za navodni pokušaj nasilne promjene vlasti u Crnoj Gori na dan izbora godine 2016?

Lako se složiti da Sinđelić nije nikakav stručnjak ili, makar, javnosti nije poznat kao takav. Nije teško zaključiti da svjedok saradnik SDT ne spada u obične ljude sa neobičnim iskustvom, jer dio njegove poznate biografije govori nešto drugo. Sinđelić, dakle, pripada onom tipu ličnosti koji je jedna od zainteresovanih strana u priči o navodnom pripremanju državnog udara u Crnoj Gori. Kao takav, on nije samo poželjan izvor informacija SDT, koje ga je iz uloge okrivljenog prevelo u ulogu svjedoka saradnika, Suda i okrivljenih, nego i medija.

Pošto je Sinđelić potrošio prilično vremena da u sudnici kaže sve što ima ili želi da saopšti kao zainteresovana strana na temu navodnih priprema nasilne promjene vlasti, ‘Živa istina’ iz ‘suve drenovine’ nije mogla iscijediti ni kap više. Mogla je, da je, iz nekog razloga, Sinđelić odlučio da javnosti ispriča neku drugu priču. Tako nešto se, međutim, nije desilo, niti je takva mogućnost na bilo koji način čak ni nagoviještena.

Šta je onda preostalo autoru ‘Žive istine’?

Mogao je da tretira svjedoka saradnika kao medijsku zvijezdu i kroz intervju pokuša da osvijetli njegovu kontroverznu ličnost. On je to i učinio, ali na način koji ga kompromituje kao medijskog profesionalca. Zašto? Zato što je kao novinar trebao da vodi računa o svojoj prvoj obavezi, a to je istina, i da bude lojalan svojoj publici. Da je postupao tako, onda bi onome koga intervjuiše postavljao i pitanja koja se tiču njegove tamne strane (Sinđelić je pravosnažno osuđen u Hrvatskoj za ubistvo, a tokom procesa javnost je saznala i za druge detalje iz njegove nimalo uzorne prošlosti), a ne samo ona koja mu omogućavaju da se javnosti predstavi kao čestiti srpski nacionalista i panslavista, brižni suprug i otac, i kao neko ko je pun hvale za mladu crnogorsku državu i, ujedno, zabrinutosti zbog političkih podjela u njoj.

Portretišući kroz intervju svjedoka saradnika SDT kao pozitivnu osobu koga su problematični drugi doveli u nezavidnu oziciju, autor ‘Žive istine’ je iz meni nepoznatih razloga želio svjesno da obmane javnost. Obmanjivanje je, naravno, legitimna rabota, pod uslovom da se obmanjivači ne predstavljaju kao novinari.

Objavio/la na 16:55. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-