Lažne vijesti

Bio sam danas zatečen pozivom kolege iz podgoričkog dopisništva Radija Slobiodna Evropa, koji me je zamolio da prokomentarišem najavu crnogorske vlasti da će inicirati izmjene medijskog zakonodavstva kako bi društvo spasila od lažnih vijesti. Malo docnije se, istim povodom, javila i koleginica Danijela iz TV Vijesti.

Moja zatečenost je bila posljedica propusta da blagovremeno saznam za pomenutu najavu, jer, priznajem, prethodne večeri nijesam slušao vijesti, a i dan mi je počeo neobaviještenošću, što je, priznajem, nedopustivo za nekoga ko se bavi analizom medija.

U toku sam, doduše, sličnih najava u susjednoj Hrvatskoj, koja ne može služiti kao uzorno demokratsko i otvoreno društvo, bez obzira na to što je članica EU.

Niko razuman, naravno, nema ništa protiv borbe protiv lažnih vijesti, ako se uopšte vijestima mogu nazvati laži koje se zaogrću formom novosti. I niko kome je stalo do toga da ljudi budu pravovremeno i dobro informisani ne smije biti protivnik otpora lažima u masovnim medijima, bilo da su oni tradicionalni ili ovi novi koji su se namnožili na nagnojenoj podlozi internet. Oni sa dužim životnim i medijsjkim iskustvom imaju , međutim, pravo na sumnju i zazor od ‘plemenitih’ ideja koje se olako dopadnu onima koji imaju moć, i to onima čija moć traje dugo, i bez odgovarajuće je kontrole.

Naviru mi sjećanja na vijesti o hiljadama do zuba naoružanih ustaša koji su se primakli crnogorsko-hrvatskoj granici i samo što nijesu okupirali Boku Kotorsku, objavljivanih početkom 90-tih minulog stoljeća u tada jedinom državnog dnevnom listu Pobjedi. Iz arhivirane medijske prošlosti ispada mi pred oči vijest o srpskim policajcima u Hrvatskoj koje su pobili ‘Tuđmanovi bojovnici’, objavljenu na crnogorskom državnom radiju i žurno prenesenu na državnoj televiziji i Pobjedi. Jedan moj stari blog me podsjeća na galamu koju je izazvalo osporavanje nagrade koju je neka kontroverzna sarajevska NVO dodijelila Milu Đukanoviću i Svetozaru Maroviću na račun njihovog navodnog minulog mirotvoračkog rada na počeku posljednje decenije 20. vijeka.

Vijesti o hiljadama ustaša na vratima Boke Kotorske bile su lažne. Lažna je bila i vijest o pogibiji srpskih policajaca. Laž je bila da su dugotrajući crnogorski premijer (Đukanović) i ideolog dugovladajuće Demokratske partije socijalista (Marović) bili mirotvorci.

I šta sad? Bilo i prošlo, reći će neko. Takva su bila vremena.
Dobro, ali šta da radimo sa viješću da će na Bjelasici biti izgrađeno 250 kilometara skijaških staza? Upravo je tako ovih dana saopštio onaj dugotrajući crnogorski premijer na nekom predizbornom skupu u Beranama? Možda ih toliko stvarno može biti, kao što je bilo moguće i da se u Crnoj Gori zaposli 40.000 ljudi, ali se to nije desilo. Nerealizovana mogućnost. Jebiga.

Zašto ovo govorim? Zato što su mi u startu sumnjive ideje o ozakonjivanju borbe protiv lažnih vijesti koje potiču od onih čiji tragovi vonjaju po lažima. Zato, takođe, što znam da i idealni čuvari društvenog morala i ispravnosti mogu biti zavedeni fatamorganama subjektivnosti. Zato što znam da i oni najplemenitiji koji žele da kontrolišu protok informacija unutar jednog društva pate od raznovrsnih organičenja, bilo da su ideološka, religijska ili estetska.

Društva i ljude od lažnih vijesti ne može braniti brižna vlast koja će propisati šta je istina a šta laž i angažovat kerbere koji će postupati po slovu zakona i naređenju. Takva odbrana je jedino moguća u društvima u kojima sama vlast ne laže i obmanjuje i ne podržava one koji te njene laži i obmane šire pod zaštitnim znakom istine, već one koji svjetlošću istine lako u budžake sabiju tamu laži.

Objavio/la na 15:51. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

1 komentar za “Lažne vijesti”

  1. Izvod iz prvog linka:

    Izdaje i štampa: Novinsko javno preduzeće “Pobjeda”. Direktor i glavni i
    odgovorni urednik: VIdoje Konatar. Urednik izdanja: Šćepan Vuković. Prilozi u
    broju: Momčilo Popović, Milenko Vico, Mišo Drašković, Gojko Knežević, Milutin
    Labović, Vojin Božović, Jovan Stamatović, Mira Popović, Velizar Sredanović,
    Boban Novović, Dražen Drašković, Dragan Bošković, Jelena Samardžić, Marina Jočić, Dragan Grozdanović, Ratni reporteri. Foto reporteri: Dejan Vuković, Mensud Krpuljević, Stanoje Begović, Nikica Mihajlović, Dobrilo Malidžan. Sarađivali:
    Milorad Bošković, Vladan Mićunović, Mirčeta Anđelić, Milenko Jelić, Rade Perišić,
    Stradimir Fatić, Tomislav Šoškić, Veliša Kadić, Gordana Vujović, Lada Đurović, Salko Luboder, Boro Jovanović. Tehnički urednik: Ksenija Radunović

    Na istom linku ima i ovo pismo Omera Š. iz Podgorice, kao jedan od malobrojnih primjera suprostavljanja ondašnjem ludilu:

    “Mislio sam da ovo pismo pošaljem “Pobjedi”, ali nema
    mjesta. Sve je zauzeto za Isa Kalača”, piše u “Monitoru” Omer Š.
    iz Tigograda i u tekstu naslovljenom “Majku im, ustašku!” ironiše:
    “Kad su naši rezervisti, poznati po čojstvu i junaštvu u ovom ratu, krenuli
    u oslobađanje Dubrovnika, pri raščišćavanju terena u većini ustaških kuća
    nalazili su na čudne naprave na kojima je latinicom najčešće pisalo: Toshiba,
    JVC, Sanyo, Panasonic i slične sumnjive poruke. Takve sprave su neki od
    njih otpremili kućama na različite načine, kako bi na miru dešifrovali šta se
    krije iza tih bjelosvjetskih riječi, koje su, nesumnjivo, samo još dokaz više
    u nizu prljavih podmetačina kojima se ustaše služe. Ozbiljno shvatajući
    pomorku blokadu i znajući šta ona donosi u ovom gnusnomratu, koji
    nam je nametnut, naši junaci iz Slanog, poskidali su vanbrodske motore
    tipa ‘penta’ sa ustaškimčamcima, ribarica i glisera. Uskoro ćemo, ako bog
    da, navedene motore gledati na našim vodama – najviše na Skadarskom
    jezeru (tamo nema blokade)Napredujući dalje, naši i njihovi oslobodioci naišli su i na nekoliko stotina krava. Stoka kao stoka, jedva dočeka da bude oslobođena. Ne znajući kako da izrazi dobrodošlicu oslobodiocima, pa onako kako jedno umiju pustiše ono svoje čuveno: muuuu! što bi naš Neron rekao, naši borciosjetljivi, meka srca, ne izdržaše. Otremiše, potom, izglednjele krave pocrnogorskim farmama, iako je među njima bilo najviše njemačkih šarulja, onih rasnih, koje su, možda, tu kao ubačeni elementi preko kojih Četvrti rajh hoće da trasira put na toplo more. I tako, oslobodioci nastaviše… a
    oni hrvatski bojovnici, ustaše, crnokošuljaši zovu strane plaćenike.Kurde,
    Rumune, Crnce i koga sve ne. Da se bore protiv nas, oslobodilaca i to
    za nekih 1000 maraka. Jadni ne bili, pa znaju li oni koliko primaju naše
    starješine? Za zadatke koje obavljaju u pozadini, naročito.”

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-