Desna radikalizacija u Izraelu

Autor: Charles Enderlin

Svakoga tjedna izraelska ekstremna desnica ustvrdi da je otkrila nove izdajice – lijeve nevladine organizacije opisane su kao “smutljivci koje financiraju stranci” i koje kolaboriraju s “palestinskim neprijateljem”. Pisci, umjetnici i političke ličnosti na internetu su česta meta zastrašivanja i ponižavanja koje često prate rasističke uvrede i prijetnje. I to zato što se protive okupaciji palestinskog teritorija ili naprosto zato što brane demokraciju.

U prosincu 2015. godine, sam predsjednik države Reuven Rivlin bio je žrtva takvog linča. Na konferenciji u New Yorku koju su organizirale izraelske dnevne novine Haaretz, na vlastitu nesreću, održao je govor u trenutku u kojem su u dvorani bili prisutni predstavnici udruge Breaking the Silence. Naime, ta je udruga demobiliziranih vojnika, koji svjedoče o događajima koji su se odvijali dok su služili na okupiranim područjima, optužena da šteti slici Izraela i njegove vojske. Prozvana je i zato što je u ljeto 2014. godine pružila dokaze Istražnoj komisiji UN-a o ratu u Gazi. Izraelska je vlada odbila suradnju s komisijom, koja je u svojem izvješću navela da je povrede koje se mogu nazvati “ratnim zločinima” istodobno činio i Izrael i palestinske naoružane skupine.1

Izraelski je parlament 8. veljače nakon prvog čitanja usvojio nacrt zakona o “transparentnosti” nevladinih organizacija uz 50 glasova za i 43 protiv (od sveukupno 120 zastupnika). Nacrt je to koji je predložila ministrica pravosuđa Ajelet Šaked, povezana sa strankom kolonijalističkih tendencija Židovski dom, a prema kojem se svaka udruga koja prima subvencije od vlade strane države obvezuje da navede identitet svojih donatora u izvješćima i prilikom svakog kontakta s izraelskim tijelima i službenicima. Ako to ne učini, morat će platiti novčanu kaznu od 29.200 šekela (6800 eura). Taj se zakon odnosi na brojne udruge za ljudska prava koje financiraju europske ili sjevernoameričke vlade, no istodobno se ne primjenjuje na one koje financiraju strani privatnici, poput desničarskih organizacija koje pridonose razvoju kolonizacije, zbog čega ga kritiziraju Europska unija i SAD. Izglasan je u ozračju nepovjerenja prema jednom dijelu civilnog društva i, prije svega, kao potvrda političkog plana premijera Benjamina Netanjahua.

Desničarski i ekstremno desničarski pokreti pokreću sve više kampanja za delegitimiranje nevladinih organizacija za ljudska prava uz podršku nekoliko ministara. U tome je najaktivnija studentska udruga pod nazivom Im Tirtzu, u prijevodu “Ako želite”, kao referenca na slavnu izjavu Theodora Herzla (1860.-1904.). Nastala je 2006. godine kada je njezin osnivač Ronen Šoval upoznao Motija Karpela, jednog od vođa pokreta kolonizacije i autora knjige Revolucija kroz vjeru. Taj tekst objavljen 2003. godine zagovara rekonstrukciju jeruzalemskog hrama i uspostavu izraelske suverenosti nad čitavom “Izraelskom Zemljom”, u kojoj bi Arapi, podrazumijeva se, mogli imati samo status ger toshav, stranog stanovništva bez političkih prava. Šoval si je tako uzeo za misiju “obnoviti cionističku misao i ideologiju te se boriti protiv pokreta za delegitimaciju izraelske države pružanjem odgovora na post- i anticionističke fenomene”.2 Vođe udruge Im Tirtzu ne vole da se njihov pokret naziva fašističkim, no pokušaj da se nekoliko organizacija koje su joj nadjenule taj epitet osude za klevetu ipak im nije pošao za rukom.3

Uz podršku pripadnika parlamentarne desnice, Im Tirtzu je odnio nekoliko pobjeda, osobito protiv udruge Breaking the Silence. Njezinim članovima, koji su nepravedno optuženi da su podržali međunarodnu kampanju “Bojkot, neinvestiranje i sankcije” (BDS)4 i tako pomogli neprijateljima Izraela, zabranjen je pristup vojsci i srednjim školama. Organizaciji Im Tirtzu to je dalo krila. Udruga je snimila video,5 u čemu joj je pomogao Moshe Klughaft, bliski savjetnik ministra obrazovanja i predsjednika Židovskog doma Naftalija Bennetta, u kojem čovjek zamahuje nožem prema kameri dok se u pozadini čuje komentar: “Prije nego što vas ovaj terorist izbode, zna da će ga od Shin Betha [unutarnja sigurnosna služba] zaštiti Yisha’ Menuhin iz UN-ova Odbora protiv mučenja – plaćenik Nizozemske. Ovaj terorist također zna da će Avner Gvaryahu iz udruge Breaking the Silence – njemački plaćenik, optužiti vojnika koji će pokušati spriječiti atentat za ‘ratni zločin’. Ovaj terorist također zna da će ga Sigi Ben-Ari iz Centra za prava pojedinca – plaćenik norveške vlade, braniti pred sudom. Prije nego što vas ovaj terorist izbode, zna da će Hagai El-Ad iz nevladine organizacije za praćenje kršenja ljudskih prava na okupiranim područjima B’Tselem – plaćenik Europske unije, optužiti Izrael za ratne zločine. Yisha’, Avner, Sigi i Elad su Izraelci. Žive među nama i izdajice su. Napadaju nas dok se borimo protiv terorizma”.6 Po toj bi logici Europska unija koja podržava rješenje u obliku uspostave dviju država bila neprijatelj Izraela i sudionik u terorizmu.

Im Tirtzu ima vrlo prestižne pokrovitelje. Među njima je čitav niz sveučilišnih profesora, poput Roberta Aumanna, dobitnika nagrade Švedske narodne banke za ekonomske znanosti u sjećanje na Alfreda Nobela za 2005. godine, ili Françaisa Georges-Elie Sarfatija, profesora na Sorbonni, kao i odvjetnika, poput Daphne Netanjahu, premijerove šogorice. Ohrabrena tom podrškom, organizacija je otišla korak dalje i ljevičarskim “plaćenicima” prozvala neke od glavnih pisaca i umjetnika iz zemlje, poput Amosa Oza, Abrahama B. Jehošue, Davida Grossmanna, kao i vodećih glumaca. Iako su vlada i desnica dosad šutnjom podupirali taj makartizam, ipak su se začuli neki glasovi neodobravanja. Benny Begin, povijesna ličnost Likuda, najveće izraelske konzervativne stranke (Netanjahuova stranka), i sin bivšeg premijera Menachema Begina, upozorio je da je “ovakvo imenovanje navodnih izdajica stara fašistička metoda, istovremeno ružna i opasna”. Bennett je također reagirao nazivajući inicijativu Im Tirtzu “sramotnom i beskorisnom”. Netanjahu je nakon toga morao popustiti: “Protivim se tome da se riječju ‘izdajica’ opisuju oni koji se ne slažu sa mnom. Ovo je demokracija i mišljenja je mnogo.” No u isto je vrijeme ipak osudio udrugu Breaking the Silence, “koja blati ime Izraela u svijetu”.7

Ministrica kulture Miri Regev objavila je pak svoju liniju: “Iako javnost ima pravo biti obaviještena, treba izbjegavati komentare koji mogu potaknuti nasilje.” Ipak, ta istaknuta članica Likuda također drži umjetnike s ljevice na nišanu, o čemu svjedoči njezin nacrt zakona o “kulturnom lojalizmu”. Njime se, naime, želi zabraniti dodjela sredstava svakom umjetniku koji bi štetio simbolima države, podržavao “terorizam” ili se protivio ideji Izraela kao židovske države.8 Javnost zasad nije odbacila taj potez. Prema anketi Izraelskog instituta za demokraciju, ministričin ofenzivni stav prema umjetnicima podržavalo je 59 posto izraelskih Židova u lipnju 2015. godine. Nevladine organizacije za ljudska prava, s druge strane, nisu odveć popularne: prema istraživanju iz 2013. godine, 52 posto ispitanika smatralo je da štete državi.9

“Božji” dar

Zbog “Intifade noževa”, odnosno vala palestinskih napada usmjerenih protiv vojnog osoblja i civila, društvo kao da skreće udesno. Internetska stranica “Izvještaj o mržnji” zaklade Berl Katznelson svakog mjeseca evidentira više od 500.000 komentara obilježenih govorom mržnje i rasizmom.10 U siječnju 2016. godine urednik Nahum Barnea opisao je današnji Izrael referirajući se na političko nasilje u Njemačkoj od 1918. do 1933., uoči dolaska nacista na vlast: “Ovo izgleda kao Weimar. Ovo miriše na Weimar. I kancerogeno je kao Weimar. Mi nismo Weimarska Republika, ali ono što se danas događa u mnogočemu podsjeća na to kako su se stvari ondje odvijale. Možda je to dobro. Možda će ovaj val poticanja na mržnju natjerati Izraelce da shvate koliko je padina skliska. Lijep život koji vodimo, u usporedbi s onime što se događa našim susjedima, čini nas slijepima. Nedavno sam sreo jednog od pisaca koji su na popisu [izdajica]. Rekao mi je: ‘Netanjahu je usmjerio naš avion ravno u planinu’, na što sam odgovorio: ‘To je loša vijest. Dobra je ta što putujemo u business klasi.’”11

Na čelu vlade već sedam godina, Netanjahu je uvjeren da vodi zemlju u dobrom smjeru i pod svaku cijenu drži kurs prema desno, kako na ekonomskoj i društvenoj razini, tako i u odnosu prema Palestincima te svim svojim političkim neprijateljima. U tekstu objavljenom 1995. godinu, nedugo nakon što je potpisan sporazum iz Osla, objašnjavao je da ljevica ima “predispoziciju za upijanje argumenata arapske propagande, koji se temelje na načelu ‘neotuđivih prava palestinskog naroda’, a vode ka stvaranju palestinske države pored smanjenog Izraela. Taj je sindrom uzrokovala kronična bolest koja pogađa židovski narod od početka 20. stoljeća, a to je marksizam koji je prožimao židovske ljevičarske, ekstremno ljevičarske i komunističke pokrete u istočnoj Europi”. To objašnjava zašto “inteligentni, moralni i kulturni ljudi tvrde da se Izrael treba povući s ‘područja’. (…) Svjedočimo porastu antisemitizma, ogromnom valu mržnje prema Izraelu zbog sve jačeg islamizma, dok se asimilacija Židova u dijaspori odvija punom brzinom. No to ne zanima previše politički vrh ljevice koja nastoji ostvariti cilj ‘oslobađanja Palestinaca muke izraelske okupacije’ tako da napusti srce domovine židovskog naroda”.12

Premijer je, dakle, sebi dao za zadaću osigurati preživljavanje židovskog naroda na njegovoj zemlji. Prema riječima analitičara Eldada Yaniva, dekana sveučilišnog centra Šimon Peres, “njegova ideologija i politička strategija u potpunosti se podudaraju. Uvjeren je da bi dolazak na vlast ljevičarske vlade, ili čak drugih vođa desnice, značio propast za Izrael, kojeg se smatra osobnim čuvarom.”13

U dvadeset godina, tek je nakon četvrte pobjede na izborima, 14. svibnja 2015., Netanjahu mogao formirati koaliciju po svom ukusu. Oslobođen obveze da u nju uključi centrističke ili laburističke elemente, odsada može vladati zemljom onako kako želi. Osim što je na čelu vlade, kontrolira i ministarstava ekonomije, medija i vanjskih poslova, a na mjesto zamjenice ministra potonjeg ministarstva imenovao je Tsipi Hotovely, koja se kao zastupnik Likuda i pristaša religijskog cionizma, žestoko protivi stvaranju palestinske države. Netanjahu ju je, dakle, potpuno svjesno poslao da međunarodnoj zajednici proslijedi poruku njegove vlade: Zapadna obala nije okupirana, već je sastavni dio izraelskog teritorija. Čim je došla na funkciju, iznijela je svoja uvjerenja pred diplomatima i visokim dužnosnicima svojeg ministarstva: “Važno je ponavljati da nam ta zemlja pripada. Naša je u potpunosti. (…) Svijet razumije sigurnosne potrebe Izraela, ali etički argumenti i pozivanje na pravdu neprestano ih ruše.” Citirajući Rašija, talmudista iz 11. stoljeća, nadodala je: “Svojom je voljom [Bog] dao Kanaan sedmorim narodima i svojom ga je voljom od njih uzeo i nama dao.”

Već u srpnju 2011. Izraelski parlament Kneset je pod palicom Netanjahua donio prijedlog zakona protiv bojkota kolonija. Tu je inicijativu pokrenuo zastupnik Likuda Zeev Elkin nakon što su deseci umjetnika ondje odbili izlagati svoja djela. Tim se zakonom, izglasanim s 47 glasova za i 38 protiv, omogućuje pokretanje sudskih postupaka “protiv svake osobe ili institucije koja odbija sklopiti ekonomski, društveni ili akademski ugovor s nekom osobom ili tijelom zbog veza koje ona ili ono ima s državom Izrael, njezinim ustanovama ili regijama koje su pod njezinom kontrolom [okupirana područja]”. Žalba koju su nevladine organizacije podnijele Vrhovnom sudu odbijena je u travnju 2015. godine. Suci su samo obrisali članak kojim se sudovi ovlašćuju za izricanje neograničenih kazni onima koji pozivaju na bojkot, čak i u slučaju da nije dokazana nikakva poslovna ili ekonomska šteta.

Ta je presuda iznenadila Taliu Sasson, koja je dvadeset pet godina bila šefica ureda državnog odvjetništva, a danas je predsjednica zaklade New Israel Fund koja financira više desetaka izraelskih nevladinih organizacija. “Bilo me sram,” priznaje, “što je Vrhovni sud odobrio taj zakon. Jedini njegov cilj je ušutkati ljevicu. Treba razlikovati zabranu bojkota izraelske države, što bih, recimo, podržala, i zabranu bojkota kolonija. Ovo je neprihvatljivo. Vrhovni sud je ionako u svojim presudama ustanovio da Zapadna obala nije dio Izraela, koji ondje nikad nije uspostavio svoj suverenitet.”

Odustajanje od demokracije

Netanjahuova je odlučnost potvrđena kada je vijeće ministara ocjenjivalo nacrt zakona o “transparentnosti” nevladinih organizacija. Šef vlade odobrio je tekst zakona mijenjajući samo sporedne stvari – izbacio je odredbu prema kojoj bi članovi nevladinih organizacija koje financiraju strane vlade morali nositi posebnu značku prilikom posjeta Knesetu. Zastupnica u Parlamentu i vođa stranke Hatnuah (centristička stranka bliska Laburističkoj partiji), Tzipi Livni, koja je tijekom posljednjeg desetljeća nekoliko puta bila na položaju ministrice, osvrće se na značaj tog kontroverznog zakona: “Kad sam bila u vladi kao ministrica pravosuđa [u tri navrata, posljednji put od ožujka 2013. do prosinca 2014.], mogla sam ulagati veto na takve nacrte zakona ili odbijati većinu njih. Problem je u tome što, na kraju dana, stvari ne ovise o ministru pravosuđa, već o šefu vlade. On, ako želi, može odbiti nacrt zakona. Ako želi očuvati koaliciju, može pustiti da ekstremistički dijelovi njegove vlade određuju tempo, što je, nažalost, danas slučaj. Ja sam protiv tih zakona. Mi smo u opoziciji i pokušavamo ih zaustaviti, no naša je moć ograničena.” Talia Sasson taj nacrt naziva “glupošću namijenjenoj utišavanju lijevog kampa. Politika desnice danas nije raspravljati, polemizirati s ljevicom, već ušutkati je.”

Kao što tvrdi profesorica Tamar Hermann, ta ljevica gubi na snazi: “Početkom devedesetih još se moglo govoriti o dva suprotstavljena kampa. Danas toga više nema. Više ne govorimo o ‘ljevici’, nego o 20 posto odrasle židovske populacije koji čine urbanu i obrazovanu grupu liberalnog senzibiliteta s univerzalističkim i sekularnim idejama. (…) Mlađe stanovništvo koje je poteklo iz te ljevice nije dobilo odgovore koje je tražilo od svojih roditelja te se stoga okrenulo osnovnom obliku židovskog identiteta u koji su sada zatvoreni.” Sveučilište podsjeća da je sociološka analiza već 2009. pokazala da više od 51 posto izraelskih židova vjeruje u dolazak Mesije. Među njima su vjernici, ali i tradicionalisti i pobornici sekularizma. Još više ljudi (67 posto) smatra da je židovski narod izabrani narod.14 Sedam godina kasnije, religiozni nacionalistički kamp dodatno je ojačao, pa se 22 posto stanovništva poistovjećuje s njihovim vrijednostima.

Tzipi Livni zabrinjavaju tendencije koje se rađaju u društvu: “Židovska javnost ima dojam da smo okruženi neprijateljima. U složenom susjedstvu u kojem živimo, to doista i jest stvarnost. Terorizam protiv Izraela postoji te islamski ekstremizam jača. Nažalost, jedan se dio društva zatvara sam u sebe. Na oprezu je od vanjske prijetnje, ali i od one unutarnje, koju vidi u manjinama i skupinama koje se protive politici vlade. Netanjahu je tijekom svoje izborne kampanje u njih upro prstom. Javnost sada između arapskih građana Izraela, lijevih organizacija i stranih vlada vidi povezanost. Sektori izraelskog društva tako su poistovjećeni s neprijateljem. (…) Za mene je Izrael bez ikakve sumnje jedina prava demokracija na Bliskom istoku i treba biti sastavni dio onoga što nazivamo ‘slobodnim svijetom’”.

Netanjahu pak kani donijeti ustavni zakon kojim bi se Izrael još snažnije definirao kao nacionalna država isključivo židovskog naroda i očekuje da će zakonodavac biti nadahnut načelima židovstva. Politički režim bio bi određen kao demokracija, no u njoj bi samo Židovi imali kolektivna prava, dok bi muslimani i kršćani, odnosno 20 posto stanovništva, imali samo individualna prava predviđena zakonom. Za Taliu Sasson to znači da danas “glavni sukob u zemlji nije između ‘ljevice i desnice’, već između onih ‘za i protiv demokracije’”. Dok neuspjeh mirovnog procesa s Palestinom neizbježno vodi binacionalnom obliku države, kampanja koju su vlada i desnica orkestrirale protiv ljevice tako otvara pitanje budućnosti demokracije u Izraelu. Pitanje je to koje se jednako tako tiče židovskih zajednica u inozemstvu, u kojima većina intelektualaca o tim događajima šuti kao zalivena.

* Charles Enderlin je novinar i autor knjige Au nom du temple. Israël et l’irrésistible ascension du messianisme juif (1967-2013), Seuil, Pariz, 2013. Tekst je objavljen u 39. broju hrvatskog izdanja LMD-a.

1 “Report of the Independent Commission of Inquiry ont the 2014 Gaza Conflict”, Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a, ohchr.org
2 “About us”, en.imti.org.il, vidi također Ronen Shoval, “Herzl’s Vision 2.0. Im Tirtzu – A manifesto for renewed sionism”, 2013., imti.org.il
3 Oren Persico, “Supreme Court: ‘Fascist’ Im Tirzu case had no standing”, 972mag.com, 16. srpnja 2015.
4 Vidi Julien Salingue, “Alarmes israéliennes”, Le Monde diplomatique, lipanj 2014.
5 Chemi Salev, “Im Tirtzu and the proto-fascist plot to destroy Israeli democracy”, Haaretz, Tel Aviv, 16. prosinca 2015.
6 “The Foreign Agents – Revealed!”, Youtube.com, 15. prosinca 2015.
7 Jonathan Lis, “Netanyahu condemns ads attacking left-wing artists: my political opponents are not ‘traitors’” Haaretz, 28. siječnja 2016.
8 “Regev presents ‘cultural loyalty’ bill to Mks”, Ynetnews.com, 27. siječnja 2016.
9 “Peace Index – June 2015. Prof. Ephraim Yaar and Prof. Tamar Hermann”, idi.org.il
10 Vidi hasata.berl.co.il
11 Tjedni dodatak novina Yediot Aharonot, Tel Aviv, 29. siječnja 2016.
12 Benjamin Netanjahu, Makom Tahat Ha Shemesh, Editions Yediot Aharonot, Tel Aviv, 1995.
13 Citati su preuzeti iz razgovora s autorom, osim ako je drukčije navedeno.
14 “A Portrait of Israeli Jews. Beliefs, Observance, and Values of Israeli Jews, 2009”, CHAI–Israel Foundation, Jeruzalem, 2012., en.idi.org.il

lemondediplomatique.hr

Objavio/la na 08:19. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-