Zašto najiskrenije slavim Božić dva puta

Autor: Drago Pilsel

Jučer je bila svetkovina Božića prema Julijanskom kalendaru. To je dan, znamo, koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje.

U subotu, na Badnjak, nakon liturgije, bilo je lijepo i ohrabrujuće na prijemu, koji je organizirao mitropolit Porfirije, slušati pozdrave katoličkog biskupa (pomoćnog zagrebačkog) Šaška koji je stajao u pratnji dobroga apostolskog nuncija nadbiskupa Pinta (koji je govorio i u ime svih prisutnih kršćana drugih denominacija), pa rabina Prelevića, muftije Hasanovića…

Još mi je milije bilo, nakon prijema, a ispred pravoslavnoga hrama, na ulici vidjeti veliki broj preostalih vjernika/ca koji su s veseljem stajali i pjevali božićne pjesme. Činilo mi se da je diskretna pratnja policije nepotrebna, da je napokon nastupilo vrijeme mira i međusobnog uvažavanja.

Znam da nije tako, da u društvu imamo nemali broj onih koji se truju mržnjom prema Srbima i da je Porfirije Perić bio točan kada je tijekom liturgije badnje večeri rekao: ”Braćo i sestre, posebno večeras vas molim da se ne bojite da budete ono što jeste, a moje je iskustvo da postoji strah u vama. Ne ulazim u to koliko je opravdan, ali sam siguran da od vas zavisi da li ćete biti hrabri i postojani.”

Ja tomu dodajem: Mir, braćo i sestre pravoslavni, Mir Božji, Hristos se rodi!

I kažem to iz sveg srca jer je i meni Božić i jer smatram da moramo, punim plućima, dva puta slaviti Božić, jer su ”oba” datuma naša, kršćanska.

Božić po Julijanskome kalendaru nije blagdan ”onih” eto Srba koji su tu ipak, nakon svega što se dogodilo, ”s nama”. To je praznik koji nas pobratimljuje, jer smo mi, Hrvati i Srbi, u Bogu jedno – djeca.

Dakle, ovo što slijedi je potrebno napisati i povodom 25. prosinca i povodom 7. siječnja!

Izvor znanja o Isusu uglavnom su evanđelja, pogotovo ono po Marku, koja se uzimaju kao najvjerodostojnije štivo u kojem se govori o Isusu. Pisalo se dosta, s pažnjom su praćene njegove propovijedi, ali nitko nije zapisao dan njegova rođenja, pa se misli da je za evanđeliste bilo važnije otajstvo otkupljenja koje je počelo njegovim dolaskom.

Istraživanja kada se Isus rodio počela su u drugom stoljeću. Prvi je tragati počeo Klement Aleksandrijski saznavši da se na Istoku pripovijeda da je Isus rođen 20. svibnja, a drugi da se to zbilo 20. travnja, pa 17. studenoga. Zabilježeno je i jedno mišljenje iz 243. godine prema kojem se Isus rodio 28. ožujka, jer je to četvrti dan stvaranja svijeta, kada je Bog stvorio sunce, pa je i Krist došao na svijet kao Sunce Pravednosti.

Nakon toliko različitih mišljenja utvrđen je dan rođenja 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan, pa se obilježavao početak novog života u prirodi. Kada je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan sunca koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti.

Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je umro, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij 25. ožujka. Kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci, pa je 25. ožujka moralo biti i začeće Kristovo.

Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na Istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. Ta svetkovina se u Rimu najprije ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, koja je brzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi”.

Svašta je tijekom povijesti bilo, pa tako pamtimo i da su engleski puritanci pokušali ukinuti slavljenje Božića aktom parlamenta 1664. godine, ali je praznik ponovo uveden uvođenjem republike.

Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kada su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kada je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo. Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravna budućnost.

Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u nekom vremenu trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazan, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem.

Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. prije Krista. Drugi hebrejski prorok Mihej iz vremena prije Izaije prorokuje Mesijino rođenje koje će se dogoditi u Betlehemu: ”A ti, Betleheme efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinijem, iz tebe će izaći onaj koji će biti gospodar Izraela, onaj čiji su izlasci od početka, od vječnih vremena”.

Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda, a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje. To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta. Zapravo, kako sam nedavno napisao, prije će biti da je Isus rođen u Nazaretu, ali legenda o rođenju u Betlehemu se nametnula.

Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi, po lozi Abrahamovih potomaka, do Josipa, muža Marije. Tako se dokazuje porijeklo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Danas je Betlehem mali gradić u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine.

Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve, to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj pomoći slabijem i nemoćnom.

Veselo ozračje Božića stvorilo je kroz stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom, simbolom tijela Isusova.

Pale se božićne svijeće, po podu na selu, naročito u pravoslavnim kućanstvima, stavlja slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, unosi se badnjak na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana, također mitološke naravi, kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njenoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini.

Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanja koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje.

Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem.

Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicama onoga što je on.”

Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se zbog pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu.

Zašto treba slaviti Božić? I zašto dva puta? Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali (ja, naime, tvrdim da je Isus rođen skromno, ali ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici se rodio Onaj koji će kasnije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka.

Dva puta ćemo slaviti svi mi koji smatramo da su oni drugi zapravo naši i da će tako biti sve dok ne ujedinimo kalendar, što su već neke pravoslavne crkve učinile. Tada ćemo i zbiljski biti jedno.

Isus je postao svjetlo svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni tom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka.

Zbog toga je meni opet Božić: hoću da me pravoslavni oplemene, da mi kažu ”ti si naš”, da me prisvoje, jer ću ja njima reći da je tako u Božjem naumu i u Pavlovoj teologiji: da nema više oni, ovi… U Isusu smo svi jedna velika pogača koja se mora lomiti da gladnih više ne bude.

Autograf

Objavio/la na 06:48. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-