Gori sve

Autor: Richard Seymour

I Grumenje drevnog svijeta sporije će gorjeti u sljedećem desetljeću, sugerira Guardianov osvrt na najnovije izvješće o ugljenu Međunarodne agencije za energetiku (IEA):

„Međunarodna agencija za energetiku izjavila je da je u 2016. godini izgorjelo 5,3 milijarde tona ekvivalentnog ugljena, što je pad od 1,9 posto u odnosu na prethodnu godinu, a 4,2 posto u odnosu na 2014. godinu. Ovoliki pad nije zabilježen još od 1990. do 1992., kada se svjetska ekonomija našla u recesiji.

Svjetska potrošnja ugljena stagnirat će u sljedećih pola desetljeća, prognozira IEA, potvrđujući da rekordni pad upotrebe fosilnih goriva, zabilježen u posljednje dvije godine, nije jednokratni fenomen.“

Izvješće IEA-e jedno je u nizu analiza tržišnog sektora koje ova agencija izdaje svake godine, u kojem obuhvaća period za narednih šest godina. Problem je s ovakvim izvještajima što uglavnom nije jednostavna zadaća direktno izračunati njihov globalni značaj.

Ugljen je na svjetskoj razini već nekoliko godina u opadanju. To je pozitivna stvar, a oni koji pokušavaju spriječiti njegov pad, bilo u SAD-u, Njemačkoj ili Poljskoj, pišaju u vjetar. No, je li njegov pad dostatan i u dovoljnoj mjeri usklađen s padom upotrebe drugih fosilnih goriva, da bi opravdao neki stupanj optimizma? U političkom smislu, sugerira li to da je klimatsku promjenu koju Greenpeace naziva „zelenom točkom preokreta“, moguće doseći u okviru kapitalizma?

Ugljen je jedan od glavnih izvora globalne potrošnje energije i jedan od najvećih zagađivača. S njim se još može mjeriti samo nafta, koja je također iznimno veliki zagađivač. Posljednjih je nekoliko godina više naslova sugeriralo da su se naftne kompanije uplašile scenarija pod nazivom „peak oil“, odnosno točke u kojoj će biti dosegnuta najviša razina proizvodnje nafte – što ne odgovara podacima. U ovome trenutku, brzi rast potrošnje nafte i više nego uspješno nadoknađuje usporeni rast upotrebe ugljena.

II. Peak oil ne odgovara ni većini prognoza, koje predviđaju daljnji porast globalne upotrebe nafte. Do 2040. godine, najranije točke kada će, prema postojećim trendovima, proizvodnja nafte doseći vrhunac, njezina će upotreba u pojedinim državama, poput SAD-a, blago opasti, ali će naglo porasti u industrijalizirajućim društvima poput Kine i Indije, i rezultirati naglim globalnim porastom.

Ukupni učinak ove promjene smanjenje je udjela koji u globalnoj potrošnji energije čine fosilna goriva, no taj udio istovremeno ostaje na vrlo visokoj razini. Kombinirana upotreba ugljena, nafte i prirodnog plina u 2011. godini iznosila je 82 posto, a danas vjerojatno nije mnogo drugačija. Američka Uprava za energetske informacije (US Energy Information Administration) sugerira da će, prema aktualnim trendovima, fosilna goriva

Smanjenje udjela globalne potrošnje energije koju čine fosilna goriva od pet posto nije zanemarivo. Međutim, očekuje se da će se ukupna potrošnja energije za više od četvrt stoljeća povećati za 28 posto – dakle, izvedimo računicu. 82 posto ukupne potrošnje energije trenutno iznosi 471,5 kvadrilijuna britanskih termalnih jedinica (Btu). 77 posto ukupne potrošnje energije iznosit će 2040. godine 566,7 kvadrilijuna Btu.

Prema navedenom scenariju, ukupna emisija ugljičnog dioksida značajno će porasti – za oko petinu – a ne opasti. Pritom se gubi iz vida vrlo vjerojatno povećanje emisija ugljičnog dioksida kao posljedica korištenja biogoriva. Biogoriva predstavljaju svojevrstan izokrenuti mehanizam „izdvajanja i skladištenja ugljičnog dioksida“, jer iziskuju uklanjanje šuma i ostale vegetacije koja ga trenutno izdvaja i skladišti. Biogoriva bi mogla ispustiti bilo gdje između 17 i 420 puta više ugljičnog dioksida od fosilnih goriva koja zamjenjuju.

Međutim, što ako su ove procjene suviše konzervativne? Kao što Guardian neizravno ukazuje, Greenpeace uporno kritizira IEA na račun njezina značajnog podcjenjivanja obnovljivih izvora energije. Uzmemo li u obzir način na koji IEA temelji svoje projekcije o orijentiranju prema politici, to ne iznenađuje. Vrlo se malo politika usmjerava na obnovljive izvore energije. Unatoč tomu, iz godine u godinu, obnovljivi izvori proizveli su puno više energije, znatno učinkovitije i povoljnije od očekivanog.

Ipak, unatoč rekordnom povećanju potrošnje obnovljivih izvora energije, obnovljivi sektor čini tek mali udio u sveukupnoj potrošnji energije u čitavom svijetu. Razlog za to nisu tehnološka ograničenja. Međudržavni panel o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC), koji je u pravilu iznimno oprezan u svojim projekcijama, prije šest je godina iznio podatak da bismo do 2050. godine mogli ostvarivati 80 posto naše energetske potrošnje iz obnovljivih izvora. Problem leži u politici, a onkraj nje, u zdanju koje strukturira politiku: fosilnom kapitalu.

III. U principu, kapitalizam bi svakako mogao bez kapitala fosilnih goriva. No sama količina destrukcije kapitala koja bi iz toga proizišla bila bi jednaka utjecaju rata ili ekonomske depresije. Za prilično veliki broj kapitalista, to bi bilo ravno spaljivanju novca.

Naftne platforme, rudnici ugljena, postrojenja, rafinerije, cjevovodi i čitava energetska infrastruktura oko koje su izgrađene temeljne industrije svjetske ekonomije, predstavljaju ozbiljne, dugoročne investicije.

Potrebna su desetljeća da se otplati trošak inicijalnih ulaganja. Demontiranje ovih infrastruktura, što je nužnost, podrazumijeva i da ogromna vrijednost u trenutku može otići u dim. Andreas Malm uspoređuje to s „udarom asteroida koji uništava vrijednost veličine cijelog planeta“.

Iz navedenog možete vidjeti zašto je Christiana Figueres, jedna od kreatorica beskorisnih Pariških sporazuma i zagovornica neutemeljenog „optimizma“ koji polaže u klimatsku borbu, počela govoriti o „izdvajanju i skladištenju ugljičnog dioksida“ (Carbon Capture and Storage – CCS). Na istom tragu, izvješće IEA-e poziva na veća ulaganja, a EU izjavljuje da bi to ujedno moglo biti i jedino sredstvo smanjenja emisija, jer neke industrije počinju dosezati granice svoje energetske učinkovitosti.

CCS se u pravilu doživljava kao metoda greenwashinga fosilnih goriva. Nema dvojbe da bi se moglo sačuvati dosta vrijednosti kada bi se CCS-ovi rasporedili po termoelektranama koje troše ugljen. Međutim, ova je tehnologija uvelike podrazvijena, vrlo skupa i vrlo ograničena u opsegu svoje primjene. Nemoguće je reći do koje bi mjere ili koliko brzo postojana politika ulaganja mogla promijeniti takvu situaciju, ali dosadašnji obrazac daje naslutiti da bi cijena ulaganja bila drastično veća u odnosu na, vrlo vjerojatno, ograničenu dobit, i to u urgentnoj situaciji, kada je bitno da svako upošljavanje resursa poluči maksimalni učinak.

Iz ovoga možemo zaključiti da je CCS trenutno u stanju biti tek suplement obuhvatnije strategije masivnog reduciranja oslanjanja na fosilna goriva. Implikacije su naprosto neizbježne. Iako su klimatske promjene katastrofa za čovječanstvo, zaustavljanje klimatskih promjena katastrofa je za kapital.

Ostvarivanje cilja IPCC-a – dosezanje 80 posto obnovljivih izvora do 2050. godine, uz održavanje globalnih temperatura na razini koja ne prelazi predindustrijske prosjeke za više od 2 posto, iziskivalo bi golemu i dosad neviđenu dekomisiju, divovski otpis vrijednosti. Ako bi takav potez izvršio utjecaj nalik posljedicama rata, njime bi se nužno moralo upravljati kao da se o ratu i radi.

Kao što Naomi Klein tvrdi, to bi podrazumijevalo globalnu mobilizaciju resursa, intelekta i radne snage kakvu još nismo vidjeli u mirnodopskim periodima. Međutim, ili ćemo se udružiti i spaliti kapital, spaliti ga u ogromnim, dosad neviđenim količinama, ili ćemo sami gorjeti.

Slobodni filozofski

Objavio/la na 07:26. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-