Ko će nam javiti da je došao smak svijeta?

by | dec 16, 2017 | Drugi pišu | 0 comments

Piše: Milica Plavšić

Probudio me prodoran zvuk koji, onako bunovna, nisam bila u stanju prepoznati. Dopirao je kroz otvoreni prozor i miješao se sa dobovanjem kiše koja je od sinoć neprekidno padala. Ustala sam i krenula prema prozoru, razmišljajući da li da ga zatvorim i vratim se u krevet ili da uložim potrebni napor i pokušam razaznati o kakvom zvuku se radi. Zašto sam uopšte ostavila otvoren prozor, kad sam konačno imala priliku da se u miru naspavam, nakon dvije neprospavane noći?

Ali pomisao na dešavanja proteklih dana, kada je olujni vjetar harao Banjalukom, rušeći krovove i čupajući drveće iz korijena, samo me je dodatno uznemirila i polako je počeo da me obuzima neki neobjašnjiv strah. Možda je u pitanju sirena za uzbunu? Po jačini, zvuk je bio nalik alarmu iz auta, ali nije bio zavijajući, već potpuno ravan. Pokušavala sam se sjetiti kako zvuči sirena za uzbunu koji se pali 15-og u mjesecu, ali nisam mogla sa sigurnošću utvrditi da je to bio baš taj zvuk. A i bila sam prilično sigurna da nije 15-ti. A i ne bi vježbali u po noći? A šta ako nije vježba, već prava uzbuna? A, opet, zašto bi davali uzbunu sada kad se vjetar smirio? Da nije možda ova uporna kiša negdje opet izazvala poplave, pa upozoravaju ljude da se evakuišu? Ili nam se možda približava uragan?

Vijesti su ovih dana bile pune apokaliptičnih prognoza, a na društvenim mrežama se osjetila prilična panika među ljudima. Da li bi istu uzbunu svirali i da su otkrili da se sprema neki teroristički napad? U mene je sada već bio ušao neki iracionalan nemir i znala sam da od spavanja nema ništa. Morala sam da ustanovim odakle je zvuk dolazio? Možda odmah da probudim muža, on će znati o čemu se radi? Iako je bilo gluvo doba noći i još uvijek nisam bila sasvim razbuđena, bila sam dovoljno pribrana da ne budim ukućane dok ne budem sigurna da je moj strah opravdan. Ako probudim muža bezveze i on poslije toga ne bude mogao da zaspi, mene će kriviti što sutra nenaspavan mora na posao? A šta ako ga ne probudim, a zvuk stvarno upozorava na neku opasnost? Kako ćemo se onda spasiti? U glavi su mi se počeli odmotavati razni scenariji opšteg haosa na ulicama i kolona ljudi koji pokušavaju pobjeći iz grada.

Posmatrala sam ulicu i okolne zgrade. Svjetla u stanovima su bila pogašena, a na ulici nije bilo nikoga. Ništa nije ukazivalo na bilo kakvo vanredno stanje.

Otišla sam u dnevni boravak da vidim koliko je sati i upalim TV, možda neka od televizija upravo daje saopštenje za javnost. Ali koji daljinski je za TV? Muž je tu veče gledao film na nekom od HDMI-eva i ja sam sada pritiskala dugmad na jednom daljinskom, koji je za televizor, pa na drugom, koji je ze neki paket usluga… Treći, koji je za kablovsku, djeca nosaju po cijeloj kući i sad ga k’o za inat nigdje nisam mogla naći. Unezvjereno sam gledala po sobi, preturajući jastuke i zavirujući ispod namještaja. Jebeni smart TV, i ko ga izmisli, i ko ga kupi, kad na njemu ne možeš da nađeš najobičniji TV kanal. Da ipak probudim muža?

Idem prvo provjeriti vijesti na portalima, možda je neko nešto javio. Koji bi mogao biti najažurniji? Otvaram nekoliko bookmarkovanih, ali na naslovnim stranicama jučerašnje vijesti. Pa, normalno, ljudi spavaju, ne dežura niko u noćnoj smjeni i čeka kad će javiti da je smak svijeta. Ali kako ćemo mi onda uopšte znati kada taj trenutak dođe? Ko će nas upozoriti? Prebirem po mozgu, koji još izvor informacija postoji? Radio. U radio se čovjek uvijek može pouzdati. Ali gdje mi je radio u kući? Zagledam neki uređaj ispod TV-a – nisam sigurna kako se zove – i na njega spojeni iPod. Do njega pojačalo i visoki zvučnici s obje strane. Nemam pojma gdje je tu radio i da li ga uopšte imamo. Možda da odem do auta da upalim radio? Ali kako ću sad po mraku na ulicu, a nemam pojma šta se vani dešava?

Odjednom mi padne na pamet da sam dan ranije negdje pročitala vijest da zasjeda krizni štab. Mislim, pročitala sam samo naslov, tako da nisam sigurna kakav krizni štab i zašto zasjeda kad je najgore prošlo, kad se vjetar stišao, ali to mora da je to – civilna zaštita upozorava na nešto. Možda sam ipak trebala pročitati cijeli tekst?

Ali tu se moj panični tok misli naglo završava jednom poražavajuće spoznajom – sve i da je upravo došao kraj svijeta, ja to ne bih znala. Mi to ne bismo znali. Uz sve moguće smart televizore, telefone, laptope i tablete, uz svu digitalnu tehnologiju i silu informacija koje su nam dostupne i kojima nas mediji, stari i novi, bombarduju sa svih strana, u trenutku kada su nam informacije najpotrebnije, mi bismo bili u potpunom mraku. U eri informacija, mi smo zapravo bili najmanje upućeni u stvari od kojih nam sutra može zavisiti život.

Taj osjećaj bespomoćnosti bio je potpuno otrežnjujući i sada sam bila već sasvim budna. Neidentifikovani zvuk se u međuvremenu ugasio, a ja sam nastavila sjediti u mraku sa dva daljinska u rukama.

Možda je samo do mene i možda većina ljudi ipak zna upaliti TV u vlastitoj kući. Ali šta ako, recimo, nestane struje?

6yka.com

0 Comments

Submit a Comment