Drveno željezo

Od mladih koleginica & kolega sam saznao da ipak postoji drveno željezo. Ne baš bukvalno, ali je mene ono što su mi kazali asociralo upravo na poznati oksimoron.

Postoje, rekli su mi, konferencije za štampu (press conference) na kojima nije dozvoljeno novinarima da pitaju. Političari isporuče monologe i “zatvore radnju”.

Vjerujem mladim koleginicama/kolegama na riječ. Uostalom, ne dešava se to prvi put. Političari su, inače, gordeljiva čeljad. Niko ko oni. I skloniji su propovijedima nego razgovoru. Radije zbore, nego slušaju. Lasno obećaju, ama teško ispunjavaju obećanja.

Ima raznih objašnjenja šta je konferencija za štampu, ali su sve svodljive na suštinu toga medijskog događaja ili pseudomedijskog događaja, što je češći slučaj – radi se o sastancima oranizovanim radi distribuiranja informacija medijima i odgovaranja na novinarska pitanja.

Ovi sastanci moraju biti blagovremeno zakazani, mogu a ne moraju biti vremenski omeđeni, ali ne bi se smjelo desiti da novinarima /novinarkama bude onemogućeno postavljanje pitanja.

Postoje, naravno, i sastanci sa novinarima/novinarkama na kojima se samo daju izjave, ali u takvim slučajevima komunikaciona kultura nalaže da se mediji unaprijed obavijeste i da im se objasne razlozi takvog postupanja.

Iako bih više volio da vjerujem kako savjetnici/ce onih koji organizuju konferencije za štampu na kojima novinarima nije dozvoljeno da pitaju ne rade kako treba svoj posao, bojim se da je u pitanju nešto drugo.

Moje lično novinarsko i drugo medijsko iskustvo me poučava da na brdovitom Balkanu (a nije bogzna drugačije ni drugdje) oni koji imaju makar i mrvu moći na novinare/novinarke i medije gledaju kao na poslugu, bijedna piskarala koja vrijede onoliko koliko su sposobna da kroz izvještaje i druge novinarske pripovijedi prenesu puku “sjaj” i “mudrost” govornika. I ništa više, i ništa manje. Kad takvima može biti, oni osnivaju medije – sluge i protežiraju novinare – bijedna piskarala.

U takvoj komunikacionoj kulturi su poželjna samo ona pitanja koja su prethodno dogovorena, a svako drugo se doživljava kao neprijateljska provokacija, nešto iza čega stoji skrivena namjera.

U takvoj komunikacionoj kulturi, čije je rodno mjesto autoritarni karakter društva i pojedinca, odbacuju se s gađenjem ideje o novinarstvu kao načinu društvene komunikacije i kontrole, i o novinarima/novinarkama kao agentima javnosti.

Kad novinar ili novinarka dođe na konferenciju za štampu, on ili ona ne dolazi i ne pita kao privatna persona, ma koliko radoznao/la bio/bila. On ili Ona taj i svaki drugi događaj pokriva, kako se to u profesionalnom žargonu kaže, u ime javnosti ili, preciznije, onog dijela javnosti koji prati čita, gleda, sluša njegov medij. Ona ili On ima, prema najvišim standardima profesije kojom se bavi, obavezu na lojalnost jedino ljudima koji čine tu javnost.

Ko već obnaša neku javnu dužnost ili se kandiduje da to čini trebao bi imati jasnu svijest o tome da društvo može biti demokratsko jedino ako su novinari i mediji slobodni.

Ponavljam ono što je već neko rekao – slobodni mediji mogu biti dobri i loši, ali neslobodni mogu biti samo loši.

Objavio/la na 01:37. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-