Peta istina

Autor: Marijan Vogrinec

Pravomoćne haaške presude šestorici bivših političkih, vojnih i civilnih čelnika tzv. HZ/HR Herceg-Bosne i naprasno samoubojstvo pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka u sudnici poslužili su HDZ-ovim državnim i stranačkim vođama u RH i BiH – sinkronizirano i Hrvatskom generalskom zboru, braniteljskim udrugama i Katoličkoj crkvi – za žestoku manipulaciju povijesnom istinom. Fake news, kazao bi američki Twitter-ovisnik Donald Trump. Prkosno nepriznavanje pravorijeka Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, čije je osnivanje Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN-a od 25. svibnja 1993. godine inicirala i sama Hrvatska voljom prvog predsjednika RH i HDZ-a Franje Tuđmana – valjda naivno misleći da će se suditi samo agresorskim Srbima – svijet je dočekao s čuđenjem i negodovanjem. Na RH se opet gleda kao na tuđmanovsku crnu ovcu što opet neprirodno mekeće u nedoba.

Svjetski mainstream mediji ocjenjuju krajnje neprimjerenim, čak skandaloznim, to da osobno premijer Andrej Plenković i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović daju ton neutemeljenoj drami, gurajući zemlju u neku novu međunarodnu izolaciju. Oni, kao najodgovorniji, ne bi smjeli dopustiti reinkarnaciju nacionalističke histerije s početka ratnih 1990-ih kad ionako nemaju suvislu kontrolu nad ideološki, socijalno, svjetonazorski i na svaki način podijeljenom državom. Posvađanom k tome i sa svim susjedima, osim Italije. Neki domaći portali, inspirirani oštrom inozemnom kritikom negativne hrvatske recepcije pravomoćne haaške presude na ukupno 111 godina robije šestorici b-h Hrvata, ali i najavljenom državnom diplomatsko-pravnom akcijom radi revizije te presude, ironično parafraziraju da Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović gubitnički srljaju u samoubilački udruženi pothvat. Koji će vanjskopolitički promašaj opet skupo platiti državna (ne)vjerodostojnost u svijetu i građani.

Premijer upravo odlazi “smiriti nezadovoljstvo Hrvata u BiH haaškim presudama” i suicidom Slobodana Praljka. Neće reći zašto je HDZ umjetno inscenirao molitve po crkvama, paljenje svijeća i lampiona, neukusne plakate s “herojskim” porukama, gorljive protuhaaške/ protubošnjačke izjave, višednevna glumatanja članova vlade i HRT-ovih novinara u žalobnoj crnini… Predsjednica će RH u srijedu, 5. prosinca, biti na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, gdje će glavni haaški tužitelj Serge Brammertz izvijestiti osnivača o rezultatima i završetku rada Tribunala. Naravno da je “smirivanje nezadovoljstva” konstitutivnih Hrvata u BiH smokvin list HDZ-u s dvoglavom filijalom u Mostaru (HDZ BiH Dragana Čovića i 2006. godine odcijepljeni HDZ 1990. Ilije Cvitanovića) za reinkarnaciju propalog projekta tzv. HZ/HR Herceg-Bosne pod radnim naslovom tzv. trećeg entiteta.

Naravno da i BiH i međunarodna zajednica imaju itekako učinkovite sedative za “smiriti” možebitno pregrijane nacionalističke glave. Plenković-Čovićev hladan oblog s figom u džepu čisti je gubitak vremena. Međunarodna zajednica jamči cjelovitost i mir u BiH Washingtonskim i Daytonskim sporazumom, državu triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta na putu u EU te neće trpjeti srpsko-hrvatske separatizme. Potpuna će blamaža za Grabar-Kitarović osobno i vanjsku politiku RH biti i njezin pokušaj na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a “opati” RH od optužbe za agresiju na susjednu zemlju u udruženom zločinačkom pothvatu, koji su projektirali Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i vojskovođa Janko Bobetko, a provodili politički, vojni i civilni vođe tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, koje su osobno izabrali radi odcjepljenja tog etnički očišćenog teritorija BiH i pripajanja tzv. velikoj Hrvatskoj.

Međunarodna zajednica nije neupućena u to što se doista zbilo, pa je sada Grabar-Kitarović – koja baš kao i RH ima mizernu vrijednost u globalnim političkim odnosima i geostrategijama velikih i moćnih – na pogrešnom putu s pogrešnim nakanama. Koga može uvjeriti u UN-u da postoji drveno željezo? Zbog kritične “međunarodne zablude” tražit će od Vijeća sigurnosti, a ono nije pravosudna instancija, da preinači haašku presudu u dijelu agresije RH na BiH i udruženog zločinačkog pothvata, je taj pravni kvalifikativ može katastrofalno pogoditi državni proračun. Tako da ni ona, najzauzetija hrvatska globtroterica valjda svih vremena, više neće imati lipe ni za otputovati do Pušće Bistre, a kamoli statirati pred maorskim očima na Novom Zelandu, ili se znojiti na strminama Kineskog zida.

Bošnjački zatočenici konc-logora HVO-a, brojne žrtve masovnih silovanja te stradalnici etničkog čišćenja u tzv. HZ/HR Herceg-Bosni upravo su najavili tužiti Hrvatsku za isplatu ratne odštete, a ta će – bude li ju uvažilo međunarodno pravosuđe na osnovi kvalifikativa iz haaškog pravorijeka, a teško da neće – baciti na prosjački štap hrvatske porezne obveznike. Ni krive niti dužne za malouman imperijalni projekt političko-povijesnih analfabeta s početka 1990-ih godina. Skidanje ratnozločinačkog tereta šestorici b-h Hrvata, kao kolateralna posljedica (nemoguće) UN-ove revizije ključnih točaka haaških presuda, tek je matra za naivne.

Pravomoćne se presude ne mogu mijenjati osim, možda, kad iskrsnu neki jaki tzv. smoking guns dokazi. Kojih nemaju ni branitelji osuđenih, jer bi ih inače iznijeli u žalbenom postupku, kamoli Kolinda Grabar-Kitarović. Piši kući, propalo je. Jadranko Prlić (25 godina zatvora), Bruno Stojić (20), Milivoj Petković (20) i Valentin Ćorić (16 godina) kao pravomoćno osuđeni ratni zločinci – bez obzira na to tko što mislio o haaškoj pravdi – još će neko vrijeme guliti ostatak pravomoćnih presuda.

Bit će jako zanimljivo čuti predsjedničine argumente kojima će u New Yorku braniti službenu floskulu da Tuđman i RH nisu dijelili BiH i neovlašteno tamo slali HV, nego su spasili od propasti državu Alije Izetbegovića, pa su udruženi zločinački pothvat i otimanje tuđeg teritorija čista izmišljotina. U više od 3000 dokumenata i iskazima 260 svjedoka o sukobu Hrvata i Bošnjaka u BiH jezivi su podaci od kojih se čovjeku diže kosa na glavi od nevjerice. Kako to predsjednica RH može opravdati. Neće biti da nisu odgovorni svi pod čijim se zapovjedništvom to događalo, a nije reagirao. Nije ni vjerojatno da su to na svoju ruku činili bogobojazni pripadnici HVO-a, s krunicama oko vrata. Indexov novinar Gordan Duhaček dao si je truda iskopati separatistička pametovanja Franje Tuđmana iz rujna i prosinca 1991., koja opovrgavaju sve čime se državni vrh i političko-braniteljsko-crkveni apologeti velikohrvatskog projekta opiru “nepravdi” međunarodne zajednice.

“Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela!” – govorio je Tuđman rujna 1991., a Novosadski korpus JNA već je grmio oko Vukovara. “S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi.” Dva mjeseca kasnije Vukovar je već pao, masovne grobnice na Ovčari su zatrpane, spremalo se prepuštanje 270.000 Hrvata u bosanskoj Posavini srpskom progonu radi etničkog čišćenja dogovorenog koridora desnom obalom Save od Banje Luke do srbijanske granice, a Tuđmanovi su apetiti prema dijelu BiH postali još jasniji:

“Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To Hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika tako bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom, i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito poboljšanim granicama”. Navodno je Tuđmanov pregovarač Hrvoje Šarinić vrlo često putovao u Beograd radi razrade pojedinosti o podjeli BiH. Visoki HDZ-ov dužnosnik u Sarajevu Stjepan Kljujić, vrstan bivši Vjesnikov dopisnik iz BiH, nije bio za projekt koji će međunarodna zajednica vrlo brzo prepoznati kao udruženi zločinački pothvat i agresiju RH na BiH, najuren je iz kruga Tuđman-Šuškovih ljudi od povjerenja. Zbog pogrešne Tuđmanove politike prema BiH, s njim se i HDZ-om razišao Stjepan Mesić.

U međunarodnim, ali i domaćim političkim relacijama i medijima ostala je upamćena afera s tzv. Tuđmanovom salvetom, tj. službeno nikad potvrđen slučaj kako je, dobro raspoložen za jedne londonske večere, nacrtao na salveti visokom predstavniku međunarodne zajednice za BiH Paddyju Ashdownu svoju zamisao podjele BiH. Ashdown je o tome, zajedno s dva tajna svjedoka, svjedočio na Haaškom sudu u procesu b-h Hrvatu Tihomiru Blaškiću, osuđenom ratnom zločincu na devet godina zatvora. Međunarodni su arbitri uzeli Ashdownovo svjedočenje kao osnovicu za kvalificiranje udruženog zločinačkog pothvata, međunarodnog sukoba u BiH i vojne agresije RH. Nije tajna da je Franjo Tuđman znao pred svjedocima pametovati kako RH ima “neprirodan oblik pereca” (sic; valjda kifle?) te da je Cazinska krajina – je li zato HV išao deblokirati Bihać, a ne opkoljenu Armiju BiH pred porazom od srpske vojske? – prirodno spada u “njegovu” državu.

Hoće li hrvatska predsjednica reći u New Yorku da su sve to notorne izmišljotine onih crvenih, žutih i zelenih vragova što “nikad nisu željeli samostalnu Hrvatsku i mrze sve hrvatsko”, pa očekivati da joj se vjeruje na riječ? Poznata odvjetnica Vesna Alaburić i Luka Mišetić, uspješan haaški branitelj Ante Gotovine, drže da više nema gotovo nikakva izgleda za reviziju pravomoćne presude šestorici b-h Hrvata. A Plenkovića i Grabar-Kitarović redom osuđuju i ismijavaju važni svjetski mediji zato što cijelu zemlju prisiljavaju na crninu, neumjesno oplakivanje osuđenog ratnog zločinca, provociranje izvanrednog stanja, višednevne nacionalne žalosti i javne performanse u najvišim državnim institucijama. Histerija među nacionalističkim Zoroima, valjda nasmrt preplašenim od nastavka progona ratnih i zločinaca protiv čovječnosti na nacionalnim sudovima, zaprijetili su smrću saborskim zastupnicima Vesni Pusić i Goranu Beusu Richemberghu te njihovim obiteljima.

Vladimir Šeks besramno tvrdi u tv-kameru: “Mesić je kriv za smrt Slobodana Praljka”, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac u neugodi priznaje da su i “neki generali neprilično svjedočili u Haagu”, a bivši šatoraši Josip Klemm i Miljenko Kolobarić, u ime Udruge specijalne policije i Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, traže krv. Dopisom premijeru Plenkoviću, predsjednici RH Grabar-Kitarović, predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću i medijima traže “osnivanje saborskog povjerenstva za utvrđivanje odgovornosti pojedinaca i državnih institucija u propustima koji su se dogodili pri suradnji s Haaškim sudom”.

Jedan od ratnih zapovjednika Četvrte gardijske brigade HV-a umirovljeni general bojnik Ivan Jelić u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji travnja je 2013. otvoreno kazao da su Tuđman i Milošević sporazumno dijelili BiH, da su se sastali 42 puta “dogovarajući stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije”, da je Domovinski rat bio dogovoreni građanski rat gdje su se “građani Hrvatske pobunili protiv drugih građana Hrvatske” te da je srbijanski vožd našao za nečastan posao partnera u Tuđmanu: “Partneru je ponuđena velika Hrvatska, koja je trebala uzeti čitavu zapadnu Bosnu, po uzoru na nekadašnju Banovinu Hrvatsku, ali je Zagreb (Gojko Šušak? – op. a.) bio zadovoljan i zapadnom Hercegovinom. Beograd je želio rat kako bi Srbe iz kninske i bosanske krajine preselio na Kosovo i tako promijenio ‘krvnu sliku’. To je ono kad Tuđman govori o ‘humanom preseljenju'”.

Zaredali prosvjedni performansi po RH i zapadnoj Hercegovini u BiH protiv “zločeste i nepravedne” međunarodne zajednice koja “sudi Hrvatima zato jer su junački branili svoja vjekovna ognjišta” nanose veliku štetu Hrvatskoj u svijetu. Državni vrh i HRT predstavljaju RH civiliziranom svijetu kao zemlju koja slavi pravomoćno osuđene ratne zločince. Serge Brammertz pojašnjava u subotnjem ljubljanskom Delu: “Haaški tribunal nije politička ustanova i na njemu se nije sudilo narodima, nego odgovornima za teške ratne zločine i kršenje Ženevske konvencije. Osuđeni počinitelji nisu vojnici koji su se borili za domovinu, svoja sela ili obitelji, nego zapovjednici koji su ubijali ratne zarobljenike zaštićene Ženevskom konvencijom. Nema ništa herojskoga u spaljivanju sela, iseljavanju ljudi iz njihovih domova ili poticanju vojnika na masovno spolno nasilje. (…) Vrlo je važno da zajednica iz koje je počinitelj razumije da mi to znamo razlikovati. Osuđenici u Haagu nisu heroji, nego oni koji se lažno prikazuju braniteljima svog naroda, a zapravo su iskoristili i izdali njegovo povjerenje za svoje vlastite osobne i političke interese. (…)

Samo u BiH je više od 3000 neriješenih slučajeva ratnih zločina. Naš ured ima devet milijuna stranica dokumenata o konfliktu u nekadašnjoj Jugoslaviji i sve su te informacije na raspolaganju nacionalnim istražnim uredima. Današnja situacija u pogledu suđenja za ratne zločine kao dio procesa pomirenja nije pozitivna. Postupci koji se vode u Srbiji, Hrvatskoj i BiH su spori, a kvaliteta suradnje među tužilaštvima tih država slabija je nego prije nekoliko godina, među ostalim i zbog izostanka potrebne političke volje. Potrebno je da se političari ograde od počinitelja ratnih zločina i ne koriste nacionalističku retoriku, čime oživljavaju tamne duhove iz 1990-ih godina. Važno je i djelovanje nevladinih udruga.”

Najčitaniji njemački tjednik Der Spiegel Online zgraža se nad nacionalističkom halabukom u režiji službenog Zagreba, a ugledni britanski The Guardian akcentira činjenicu da je Plenković “prvi premijer u EU koji je podržao pravomoćno osuđenog ratnog zločinca” te je Praljkovu presudu, “koja uključuje bombardiranje Mostara i zlostavljanje zarobljenika, proglasio dubokom moralnom nepravdom”. Austrijski Der Standard u velikoj analizi “Hrvatska desnica profitirala je od samoubojstva ratnog zločinca Praljka” tvrdi da RH nema nikakve pravne opcije za uspješnu reviziju presude hercegovačkoj šestorici, da je Praljak jamačno planirao suicidom se prometnuti u “žrtvu i nacionalnu ikonu” što će imati političke učinke te da Grabar-Kitarović nečasno “skuplja glasove na samoubojstvu ratnog zločinca”. Haaški je glasnogovornik potvrdio Der Standardu da su “iscrpljene sve pravne mogućnosti za reviziju presuda Prliću i ostalima”.

Najveća je sramota što u cijelom tom rašomonu uzavrelih nacionalističkih strasti, sebičnih političkih interesa i nepokajanih/nekažnjenih grijeha nitko ne vodi računa o žrtvama ratnih zločina, čiji su egzekutori i mučitelji gotovo svi još na slobodi. U BiH i RH. Nekima se u inozemstvu zameo trag. Žrtvama i njihovim obiteljima se treba pokloniti, ne lažnim domoljubnim/ratnim ikonama. Jesu li najglasniji ulični i medijski oponenti Haaga zapravo još pravdom nedohvaćeni ubojice, silovatelji, palikuće, pljačkaši, logorski čuvari…, koje strah sada motivira na larmu i prijetnje? O ratnim zbivanjima postoje četiri međusobno suprotstavljene i nepomirljive istine: srpska, hrvatska, bošnjačka i – haaška. No, jedina prava je peta, povijesna istina o ratu i žrtvi, o zločinu i kazni. Petu istinu ne pišu pobjednici. A ona će prevladati. Možda ne već sutra ili prekosutra, ali hoće. Nakon stanovitog vremenskog odmaka i smjene naraštaja. To tako zapravo ide.

H-alter

Objavio/la na 07:59. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-