TEREN

Koja bi to noćna mora bila! To da mi neko kaže da moram, zaspas, da „radim na terenu“, a meni život mio, pa pristanem.

O kom terenu pričam? Pa o onom najvažnijem, šta se pravite?

Odmah sebe zamislim, ne znam zašto baš u Nivi, ali, eto, kako se u nekoj rasklimatanoj Ladi Nivi bijele boje, stakala zaleđenih durmitorskim mrazom (grijanje ne radi), verem negdje po Sinjajevini, ne po Sinjajevini, tamo nemam šanse od Šljivančana i ostalih Šaranaca, puno ih je, brate mili, verem, dakle, negdje po našim bespućima, visim iznad kanjona i tresem se od zime, Nivinih amortizera i straha kako će proći ta moja „agitacija“. Sjedim na zadnjem sjedištu, pored mene kese s vinjakom, Rubinovim, kavom, čokoladama za đečicu, možda i koja kutija kocki šećera za neku staru strinu (za koju će se na kraju posjete ispostaviti da je moja ispisnica), ili ne kocke, bez veze su kocke, prevaziđene, bolje sok, i preslišavam se, prelistavam kratki priručnik za agitaciju, da ponovim gradivo.

LADA

„Skinuti crne naočare, ne čačkati nos…“, kaže, između ostalog, priručnik koji treba da slijedim. „Kako ne čačkati nos? Kakav je ovo idiotizam?“ „Pa tako, ovo je evropski priručnik, preveden na naš (ovo ‘naš’ je, ako niste znali, jezik kojim mi govorimo posljednjih godina, tako ga zovemo da izbjegnemo neprijatnosti), valjda oni znaju kako treba raditi na terenu, a bez rada na terenu nema politike!“ Sitna bi mi bila i Niva i bespuća i mraz prema onome što bi slijedilo.

Kucanje na tuđa vrata, ulazak u kuću ljudi koje prvi put vidim, bajagi opuštenost i prisnost, davljenje debelim komadima suvog mesa koje je siroti domaćin iznio na sto, agonija oko toga ima li dovoljno baterije u telefonu, dosta će slika trebati, a FB priča o Aleksandri Vuković i njenoj stranci u posjeti durmitorskom domaćinstvu mora biti besprekorna. Ako mislim da me iko glasa. Jer bez rada na terenu nema politike, nema promjena, nema, znači, demokratije…

Nego ne mogu nešto da shvatim, a ako vi shvatate – pomozite mi: šta su, u stvari, te demokratske promjene o kojima u opoziciji stalno pričamo? Kakva je to demokratija kojoj težimo? Vlast mora da se mijenja i o tome nema diskusije, to je aksiom, pa bilo kako bilo. I ne samo ova, nego brzo potom i sljedeća i ona poslije sljedeće… Međutim, imamo li uopšte pravo da obećavamo demokratske promjene dok, između ostalog, kucamo ljudima na vrata, remetimo im mir (da ne kažem „ponižavamo ih“, eto, da ne budem pregruba), slikavamo ih u njihovim kućama i dvorištima, koristimo ih za sitnopartijske interese, za neki procenat više koji ćemo dobiti na narednim izborima i to ne na račun vladajuće stranke, nego na račun kolega iz opozicije (jer se zna u koje se kuće ide)? Dakle? Šta je to novo i drugačije i demokratsko?

Nije agitovanje po terenu ni najvažniji ni najveći problem demokratije, podrazumijeva se. Ali ako se nema osjećaja koliko je ova „sitnica“ nedemokratična i u sukobu sa najelementarnijim ljudskim pravima, kako da povjerujemo da će naša demokratija položiti mnogo ozbiljnije ispite koji su pred njom?

Zagovornici „terena“ imaju svoja objašnjenja. Ima ih više, ali dva su najčešća.

Prvo – Tako se radi na Zapadu. Ako se nešto radi na Zapadu, dakle, to ne treba analizirati. Sad, da li se baš ovako radi na Zapadu, ne znam, ali sve i da se radi, da li ozbiljni političari smiju zdravo za gotovo da prihvataju sve što dolazi sa bilo koje strane? Postoji li u istoriji civilizacije jedan jedini primjer demokratije na koji možemo bezrezervno da se ugledamo? Toliko, da ne širim priču primjerima strašnih stranputica zapadne demokratije, od njenog nastanka do dan danas, i naših stradanja prouzrokovanih tim stranputicama.

Drugo – To radi DPS i zato dobija izbore. E, ovo je veoma kompleksna teza! Dakle, s jedne strane borimo se protiv DPS-a i tvrdimo da, između ostalog, onemogućava demokratske izbore, a s druge strane podrazumijevamo da moramo koristiti depeesovske metode sprovođenja demokratije. „Šta čekamo, DPS je već sav teren obišao!“

Osim što svjesno slijedimo načine našeg nedemokratičnog političkog protivnika, pokazujemo i nevjerovatnu glupost kada uopšte poredimo naš teren sa DPS-ovim terenom. Terenskim radom. Kod DPS-a sve je jasno. Stranka drži u svojim rukama sve institucije, sva državna radna mjesta, gotovo sve privatnike, vojsku, policiju. Oni su teren toliko uvježbali i usavršili, da sigurno mogu dati veliki doprinos uporednoj istoriji terenskog rada. Nema tu više „idemo redom“. To su davnoprošla vremena. Ode se laganice kod nekoga ko počinje da pokazuje znake zastranjivanja, ili kod nekog iscrpljenog i osiromašenog opozicionara i to ti je to. Nema filozofiranja. Odrede se znaci prepoznavanja glasačkog listića, ako treba naredi se da se glasa koalicioni partner koji ima problema sa cenzusom („Ti ćeš glasati HGI. Samo ti, ne žena i đeca. A žena i đeca nas i neka nacrtaju crvenu kućicu na listiću. Evo vi flomaster. Kućicu, ne zaboravite!“), priprijeti se radnim mjestom ili se obeća radno mjesto i kraj priče. Pa neće valjda objašnjavati svoj ekonomski program!

A opozicija? Šta to funkcioneri opozicionih stranaka pričaju sa ljudima u čije kuće vrše prepade što ti ljudi ne mogu saznati preko sredstava javnog informisanja, ili na političkim tribinama, ili, konačno, u kafanama? Da, nedajbože, i oni ne obećavaju nešto van zvaničnog programa? Valjda ne, ma sigurno ne, ali otkud znam, ne smijem se više zakleti ni u rođeno dijete!

Da ne širim ni ovu tezu. Nemaju ljudi vremena da čitaju, kad vide puno teksta unaprijed odustaju, a kad bih htjela ne da objasnim i napravim logičnu priču o ovome dijelu našeg rašomona, nego samo da dotaknem sa njim neizbježno vezane teme kako bih pokazala koliko smo konfuzni i kontradiktorni u našim opozicionim stavovima (birački spiskovi, kupovina ličnih karata, prijetnje na dan izbora, afera „Snimak“…), gdje bi ovom tekstu bio kraj!

Ne kažem da nije ludo, sigurno jeste, ali pojma nemate koliko bi me obradovalo kada bih dočekala da jedan opozicioni funkcioner, ne kalkulišući kakva bi bila cijena tog poteza, izađe pred nas i kaže nešto poput „Crnogorci, ne dozvolite više da vas ponižavaju, otjerajte sa kućnih vrata svakoga ko dođe da agituje i obećava!“ Bila bi to za mene dosad najozbiljnija demokratska promjena!

I da, zaboravih maloprije, ne samo da bi tekst bio predugačak i da bi mi trebalo mnogo vremena za analizu, nego sam u teškoj panici da će mi nestati struje, svakog momenta očekujem da kvrcne, a hoću da postavim na internet ovo što napisah. Gruva s Durmitora, od popodne je već bilo „iskesilo“, što bi se ovdje reklo, crveni alarm je na snazi…

Stvarno, da neko od „terenaca“ ne obećava i redovno snabdijevanje strujom? Ako znate za takvoga, šaljite mi ga odmah, glasaću ga kunem vam se i tanko ću izrezati suvo meso, da se ne bi davio kao ja u mojoj mori. A za znak raspoznavanja listića mogu nacrtati sijalicu. Žutim flomasterom.

Objavio/la na 22:44. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-