Zašto je Marx bio u pravu

Autor: Terry Eagleton

PREDGOVOR
Karl Marks, spomenik copyOva knjiga nastala je iz jednostavne i neobične pomisli: Što ako su najpoznatiji prigovori Marxovu djelu naprosto pogrešno postavljeni? Ili su, ako već ne u cijelosti, barem u većini slučajeva pogrešni?

Time ne želim sugerirati da Marx nikad nije pogriješio. Nisam od one vrste ljevičara koji pobožno deklamiraju kako je sve podložno kritici, a onda, nakon što ih se pita da navedu tri glavna prigovora Marxu, zapadnu u mračnu šutnju. Iz ove knjige trebalo bi biti jasno vidljivo da i sam gajim neke sumnje prema njegovu djelu. Ali Marx je u svoje vrijeme bio u pravu oko puno važnih pitanja tako da se čini razumnim opisom kad se netko nazove marksistom. Nijedan sljedbenik Freuda ne drži kako je Freud bio nepogrešiv, isto kao što ni ljubitelj Alfreda Hitchcocka ne opravdava baš svaki redateljev kadar ili repliku iz scenarija. Neću nastojati Marxove ideje prikazati kao savršene, već kao uvjerljive. Da bih to dokazao, u ovoj knjizi razmatrani deset glavnih prigovora Marxu, kronološki neovisno o njihovoj važnosti, i pokušavam ih jedan po jedan odbaciti. U tom procesu također nastojim pružiti jasan i pristupačan uvid u njegovu misao za one koji nisu upoznati s njegovim djelima.

Komunistički manifest je opisan kao “bez sumnje najutjecajniji tekst napisan u devetnaestom stoljeću”.[1] Za razliku od državnika, znanstvenika, vojnika, religijskih ličnosti i sličnih pojava, malo je mislilaca koji su u tolikoj mjeri promijenili tijek povijesti kao što je to učinio autor Manifesta. Ne postoje kartezijanska vlada, platonistička gerila ili hegelijanski sindikati. Čak ni njegovi najneumoljivi kritičari ne mogu poreći da je izmijenio način na koji razumijevamo ljudsku povijest. Antisocijalistički mislilac Ludwig von Mises opisao je socijalizam kao “najsnažniji reformski pokret u povijesti, prvi ideološki trend koji nije ograničen na neki dio čovječanstva, već ga podržavaju ljudi svih rasa, nacija, religija i civilizacija.”[2] Unatoč tome, postoji zanimljivo shvaćanje kako se sada slobodno mogu pokopati Marx i njegove teorije i to usred jedne od najrazornijih kriza kapitalizma u povijesti. Marksizam koji je dugo bio teorijski najbogatija i politički beskompromisna kritika kapitalizma, sada je spokojno osuđen na prapovijest.

Ta kriza značila je barem to da je riječ “kapitalizam”, najčešće prikrivena pod nekim skromnim pseudonimom poput “modernog doba”, “industrijalizacije” ili “Zapada”, još jednom postala aktualna. Kapitalistički sustav je u problemima onda kad ljudi počnu govoriti o kapitalizmu. To ukazuje da je sustav prestao biti prirodan poput zraka koji udišemo i može se umjesto toga shvatiti kao historijski relativno nov fenomen. Štoviše, s obzirom da sve što je rođeno uvijek može umrijeti, društveni se sustavi vole predstavljati besmrtnima. Onako kako vas tropska groznica ponovno čini svjesnim vlastitog tijela, tako se i oblik društvenog života može shvatiti tek kad počne njegova propast. Marx je bio prvi koji je identificirao historijski predmet poznat kao kapitalizam, pokazujući kako je nastao, prema kojim je zakonima djelovao i na koji bi se način mogao privesti kraju. Kao što je Newton otkrio skrivene zakone gravitacije, a Freud razotkrio djelovanje nevidljivog fenomena poznatog pod imenom nesvjesno, tako je i Marx razotkrio naš svakodnevni život otkrivši neopaziv entitet poznat kao kapitalistički način proizvodnje.

U ovoj knjizi vrlo malo govorim o marksizmu kao moralnoj i kulturnoj kritici. To je stoga što se ona u načelu ne koristi kao prigovor marksizmu pa se zato ovdje ne uklapa. Međutim, držim da su iznimno bogati i plodni Marxovi tekstovi u tom kontekstu razlog dovoljan sam po sebi za pristajanje uz marksističko naslijeđe. Otuđenje, “komodifikacija” društvenog života, kultura pohlepe, agresivnost, bezumni hedonizam i rastući nihilizam, trajan gubitak smisla i vrijednosti ljudske egzistencije: teško je naći inteligentnu raspravu o tim pitanjima koja se ne bi uvelike oslanjala na marksističku tradiciju.

U ranim danima feminizma, neki nespretni i dobrohotni muški autori znali su reći: “Kad kažem čovjek’, naravno da mislim i na muškarce i na žene.” Na sličan način i ja želim reći: kad kažem Marx, često mislim na Marxa i Engelsa. No, odnos između njih je posve druga priča.

Zahvalan sam Alexu Callinicosu, Philipu Carpenteru i Ellen Meiksins Wood koji su pročitali rukopis ove knjige i pružili mi neke neprocjenjive kritičke opaske i sugestije.

PRVO POGLAVLJE
S marksizmom je gotovo. Shvatljivo je da je možda imao neko značenje u svijetu tvornica i ustanaka zbog hrane, u svijetu rudara i dimnjačara, raširene bijede i brojne radničke klase. Ali definitivno nema značenja u današnjim besklasnim i društveno mobilnim postindustrijskim zapadnjačkim društvima. Tvrdoglavi, bojažljivi ili obmanuti teško prihvačaju da se svijet korjenito promijenio, u oba značenja te riječi.

Teza da je s marksizmom gotovo bila bi melem za uši marksista u cijelom svijetu. Mogli bi prekinuti prosvjede i marševe, vratiti se u krilo svojih ožalošćenih obitelji i uživati u večeri provedenoj kod kuće umjesto na još jednom dosadnom i zamornom sastanku. Marksisti ne žele ništa drugo doli prestati biti marksisti. U tom kontekstu, biti marksist nije isto što i biti budist ili milijarder; to je srodnije zvanju liječnika. Liječnici su perverzna, izopačena stvorenja koja si ukidaju posao time što liječe pacijente koji ih onda više ne trebaju. Slično tome, zadatak političkih radikala jest doći do točke u kojoj više neće biti potrebni, s obzirom da će njihovi ciljevi biti ispunjeni. Oni će tada biti slobodni dati ostavku, spaliti postere Che Guevare, ponovno uzeti u ruke davno odbačeno violončelo i razgovarati o nečem mnogo zanimljivijem od azijskog načina proizvodnje. Ako za dvadesetak godina još uvijek bude bilo marksista ili feministica, bit će to tužna budućnost. Marksizam je trebao biti privremen pokret, zbog čega svatko tko ulaže cijeli svoj identitet u njega promašuje smisao. Čitava je poenta marksizma u tome da postoji život nakon marksizma.

Postoji samo jedan problem s ovom inače očaravajućom vizijom. Marksizam je kritika kapitalizma – najdublja, najoštrija, najobuhvatnija kritika takve vrste koja je ikad postojala. To je također i jedina takva kritika koja je preobrazila velik dio planeta. Iz toga slijedi da je, sve dok je kapitalizam i dalje prisutan, također prisutan i marksizam. Jedino odbacujući svojeg protivnika on može odbaciti i samoga sebe. A kako sada izgleda, kapitalizam se čini živahnijim nego ikad.

Većina suvremenih kritičara marksizma ne osporavaju ovu tezu. Umjesto toga, oni tvrde kako se sustav promijenio do granica neprepoznatljivosti od Marxova vremena te da zbog toga njegove ideje više nisu relevantne. Prije nego što ovu tvrdnju malo detaljnije razmotrimo, treba spomenuti da je sam Marx bio savršeno svjestan vječno promjenjive naravi sustava protiv kojeg je govorio. Upravo marksizmu dugujemo koncept različitih historijskih oblika kapitala: trgovačkog, poljoprivrednog, industrijskog, monopolskog, financijskog, imperijalnog itd. Dakle, zbog čega bi činjenica da se posljednjih desetljeća promijenilo obličje kapitalizma diskreditiralo teoriju koja promjenu shvaća kao svoju navlastitu bit? Osim toga, sam Marx je predvidio raspad radničke klase i ogromno povećanje bijelih ovratnika. Tome ćemo se posvetiti malo kasnije. On je također predvidio tzv. globalizaciju – neobično za čovjeka čiju se misao doživljava kao arhaičnu. No, možda je upravo Marxova “arhaična” odlika ono što ga danas čini relevantnim. Oni koji ga optužuju da je zastario perjanice su kapitalizma koji se ubrzano okreće prema starim viktorijanskim oblicima nejednakosti.

Godine 1976. velik dio ljudi sa Zapada smatrao je da marksizam ima o čemu raspravljati. Već od 1986. mnogi od njih više to nisu smatrali. Što se točno dogodilo u međuvremenu? Jesu li ti ljudi jednostavno zakopani ispod gomile žutokljunaca? Je li marksistička teorija razotkrivena kao lažna nekim uznemirujućim novim istraživanjima? Jesmo li promijenili stav zbog otkrića nekog Marxova rukopisa u kojem on priznaje kako je sve to bila samo šala? Nismo tek sada otkrili, na naše veliko žaljenje, da je Marx bio kapitalistički plaćenik; znali smo to oduvijek. Bez tvrtke Ermen & Engels u Salfordu koju je posjedovao Engelsov otac, proizvođač tekstila, kronično siromašan Marx možda ne bi mogao dovoljno dugo poživjeti da napiše tekstove protiv proizvođača tekstila.

Nešto se doista dogodilo u razdoblju koje razmatramo. Od sredine 1970-ih naovamo, zapadnjački sustav doživio je neke vitalne promjene.[3] Došlo je do obrata od tradicionalne industrijske manufakture do “postindustrijske” kulture konzumerizma, komunikacija, informacijske tehnologije i uslužnih djelatnosti. U trendu su bila manja, decentralizirana, raznovrsna, nehijerarhijski ustrojena poduzeća. Tržište je bilo deregulirano, a pokret za prava radničke klase doživio je brutalan pravni i politički napad. Tradicionalna klasna solidarnost je oslabjela, dok su lokalni, rodni i etnički identiteti postali sve snažniji i ustrajniji. Politikom se u sve većoj mjeri počelo upravljati i manipulirati.

Nove informacijske tehnologije odigrale su ključnu ulogu u sve većem globaliziranju sustava, u vidu šačice transnacionalnih korporacija koje su distribuirale proizvodnju i ulaganja diljem planeta težeći za maksimalnim profitom. Velik dio industrijske proizvodnje premješten je na jeftinije lokacije s manjim plaćama u “nerazvijenom” svijetu, po čemu su neki uskogrudni zapadnjaci zaključili da je teška industrija nestala iz cijelog svijeta. S nastankom takve globalne mobilnosti došlo je do velike međunarodne migracije radne snage, a s njima je ponovno izbio rasizam i fašizam kad su siromašni imigranti došli u ekonomski puno razvijenije zemlje. I dok su “periferne” zemlje prisiljene na težak i mučan rad, privatizirana dobra, nepostojanje blagostanja i iznimno nepravedne uvjete trgovine, pomodno neobrijani menadžeri u moćnim zemljama razdrljili su kravate, otkopčali košulje i brinuli se za duhovno blagostanje svojih zaposlenika.

Ništa od navedenog nije se dogodilo zato jer je kapitalistički sustav bio pun života i bezbrižan. Posve suprotno, njegov nov ratoboran stav, poput većine oblika agresije, izvirao je iz duboke tjeskobe. Ako je sustav postao maničan, to je zbog toga što je bio u latentnoj depresiji. Ovakvu reorganizaciju ponajprije je iznjedrilo iznenadno slabljenje poslijeratnog razvoja. Sve intenzivnije međunarodno natjecanje smanjivalo je profit, presušujući izvore ulaganja i usporavajući brzinu rasta. Čak je i socijaldemokracija sada bila suviše radikalna i skupa politička opcija. Stoga je pripremljen teren za Reagana i Thatcher koji su pomogli u razaranju tradicionalne industrije, uzdrmali radničke pokrete, dopustili da se tržište rascijepi, ojačavajući represivnu šapu države i ustoličujući novu društvenu filozofiju poznatu kao drsku pohlepu. Premještanje ulaganja od proizvodnje prema uslužnim djelatnostima, financijskim i komunikacijskim industrijama bila je reakcija na dugotrajnu ekonomsku krizu, a ne skok iz lošeg svijeta u vrli novi svijet.

Čak i uzevši to u obzir, dvojbena je teza da je većina radikala koji su promijenili stav o sustavu između 70-ih i 80-ih to učinila jednostavno zato jer je sada bilo manje tvornica tekstila. To nije bilo ono što ih je odvelo do pokapanja marksizma zajedno s njihovim zaliscima i vrpcama oko glave, nego je to bilo rastuće uvjerenje da je režim s kojim su se sukobili bio prejak da bi ga se moglo slomiti. Nisu to bile iluzije o novom kapitalizmu, već razočaranje zbog nemogućnosti da ga se promijeni, što se pokazalo presudnim. Budimo sigurni, bilo je mnogo bivših socijalista koji su racionalizirali svoju potištenost tvrdeći da ako se sustav već ne može promijeniti, onda ga ni ne treba mijenjati. No odlučujućim se pokazao izostanak vjere u alternativu. S obzirom na to da je pokret za radnička prava razbijen i oskvrnjen, a politička ljevica grubo vraćena u prvobitno stanje, činilo se da je budućnost nestala bez traga. Za neke s ljevice, raspad sovjetskog bloka krajem 1980-ih još je više produbio razočaranje. Nije pomogla ni činjenica da je najuspješnija radikalna struja modernog doba – revolucionarni nacionalizam – u to vrijeme bio prilično iscrpljen. Kulturu postmodernizma s njegovim odbacivanjem takozvanih velikih pripovijesti i trijumfalne najave kraja povijesti hranilo je ponajprije uvjerenje da će odsad budućnost biti malo više od sadašnjosti. Ili, kako je to jedan entuzijastičan postmodernist kazao: “Sadašnjost plus više opcija.”

Diskreditiranju marksizma je ponajprije pomogao polako nadolazeći osjećaj političke impotencije. Teško je zadržati vjeru u promjene kad se promjena uopće ne nalazi na dnevnom redu, čak i ako bismo je tada trebali najviše podržavati. Naposljetku, ako se ne odupirete onom što je očigledno neizbježno, nikada nećete znati koliko je ono doista bilo neizbježno. Da su se oni kojima je ponestalo hrabrosti uspjeli pridržavati starih stavova i u naredna dva desetljeća, svjedočili bi toliko trijumfalnom i nesavladivom kapitalizmu kakav je 2008. uspio tek u tome da bankomate na glavnim ulicama drži otvorenima. Vidjeli bi također i kako cijeli kontinent južno od Panamskog kanala odlučno skreće ulijevo. Kraj povijesti sada je došao do kraja. U svakom slučaju, marksisti bi se trebali dobro privikavati na poraze. Svjedočili su i većim katastrofama od ove. Politička prevaga uvijek će biti na strani onih na vlasti, zato jer imaju više tenkova od vas. Ali nesmotrene vizije i radosne nade s kraja 60-ih učinile su ovaj preokret osobito gorkom pilulom koju će oni koji su preživjeli to razdoblje morati progutati.

Dakle, ono što je marksizam učinilo neprihvatljivim nije činjenica da je kapitalizam promijenio svoju narav. Stvar je upravo suprotna. Bila je to činjenica da je, što se tiče sustava, sve bilo po starom, pa čak i više od toga. Ironično je što je isto ono što je odgurnulo marksizam također iznjedrilo i kredibilitet njegovim tvrdnjama. Bio je pogurnut na marginu jer je društveni poredak kojem se suprotstavio, umjesto da postane umjeren i dobroćudan, postao drastično okrutniji i ekstremniji negoli prije. A upravo je to marksističku kritiku učinilo još značajnijom. Na globalnoj razini, kapitalizam je bio mnogo više koncentriran i grabežljiviji negoli ikad prije, a radnička se klasa zapravo brojčano povećala. Postalo je moguće zamisliti budućnost u kojoj će ultrabogati imati skrovište u naoružanim i ograđenim zajednicama, dok će otprilike milijardu ljudi u slamovima biti okruženi u svojim derutnim nastambama stražarnicama i bodljikavom žicom. U takvim okolnostima tvrditi da je marksizam stvar prošlosti isto je kao tvrditi da je vatrogastvo zastarjelo jer su piromani sve vještiji i imaju više pomagala na raspolaganju nego ikad prije.

U naše doba, kao što je Marx predvidio, dramatično su se produbile nejednakosti u imovinskom stanju. Samo jedan meksički milijarder ima prihode u razini zarade čak sedamnaest milijuna njegovih najsiromašnijih sunarodnjaka. Kapitalizam je stvorio više prosperiteta nego što ga je ikad bilo u povijesti, ali je cijena toga (naposljetku, ne samo u siromaštvu milijardu ljudi) bila astronomska. Prema izvještaju Svjetske banke, 2,74 milijarde ljudi u 2001. godini živjelo je s manje od dva dolara na dan. Suočeni smo s mogućom budućnošću država koje imaju nuklearno naoružanje i sukobljavaju se oko oskudnih resursa, a takva je oskudnost uvelike posljedica samog kapitalizma. Po prvi put u povijesti oblik života koji je prevladao ima moć ne samo da uzgaja rasizam i širi kulturni kretenizam, povede nas u rat ili nas zatvori u radne logore, već da nas zbriše s lica zemlje. Kapitalizam će se ponašati antidruštveno ako mu je to profitabilno, a to danas može značiti uništenje čovječanstva na nezamislivoj razini. Ono što je nekad bila apokaliptička fantazija, danas je postala okrutna stvarnost. Klasični ljevičarski slogan “socijalizam ili barbarizam” nikad nije bio toliko svirepo prikladan, nikad u manjoj mjeri retorička figura. U takvim groznim uvjetima, kako piše Fredric Jameson, “marksizam nužno mora ponovno postati istinski”.[4]

Izrazite nejednakosti u bogatstvu i moći, imperijalno ratovanje, intenzivnija eksploatacija, sve snažnija represivna država: ako su sve ovo karakteristike današnjeg svijeta, istodobno su i problemi protiv kojih se marksizam borio i koja je promišljao gotovo dva stoljeća. Iz toga bismo mogli očekivati da je donio i neke pouke za sadašnjost. Marx je napose bio osupnut izrazito nasilnim postupcima kojima je urbana radnička klasa oblikovana iz iskorijenjenog seljaštva u Engleskoj, njegovoj doseljeničkoj zemlji – to je proces koji se danas zbiva u Brazilu, Kini, Rusiji i Indiji. Tristram Hunt ukazuje na to da se knjiga Mikea Davisa Planet slamova, koja svjedoči o “smrdljivim planinama smeća” poznatim kao slamovi koje možemo naći u današnjem Lagosu ili Dhaki, može shvatiti kao nova verzija Engelsova djela Položaj radničke klase u Engleskoj. S obzirom na to da Kina postaje svjetska tvornica, Hunt kaže kako “zasebne ekonomske zone Guangdonga i Šangaja stravično podsjećaju na Manchester ili Glasgow iz 1840-ih godina”.[5]

Što ako nije zastario marksizam, nego kapitalizam? Već u viktorijanskoj Engleskoj Marx je vidio da tom sustavu ponestaje daha. Zagovarajući društveni razvoj u svom zenitu, sada je djelovao kao njegov teret. Marx je kapitalističko društvo vidio kao društvo preplavljeno fantazijama i fetišizmom, mitom i idolatrijom, bez obzira koliko se ono ponosilo vlastitom modernošću. Njegova samodopadna vjera u vlastitu superiornu racionalnost kao oblik navlastitog prosvjetljenja bila je neka vrsta praznovjerja. Ako je ono bilo sposobno ostvariti zadivljujući napredak, istodobno je moralo vrlo naporno raditi kako bi ostalo na mjestu. Marx je jednom rekao da je krajnja granica kapitalizma sam kapital, neprestana reprodukcija granice koju se ne može premostiti. Stoga postoji nešto neobično statično i ponavljajuće u ovom najdinamičnijem od svih poredaka u povijesti. Činjenica da logika koja ga podupire ostaje prilično konstantna jedan je od razloga zbog čega marksistička kritika kapitalizma ostaje i dalje uvelike ispravna. Jedino ako bi sustav istinski bio u stanju prekoračiti vlastite granice, inaugurirajući nešto posve novo, onda to više ne bi bilo tako. Ali kapitalizam nije sposoban izmisliti budućnost koja ne bi ritualno reproducirala njegovu sadašnjost. Zajedno sa, ne treba to ni spominjati, više mogućnosti…

Kapitalizam je iznjedrio veliki materijalni napredak. No iako je ovaj oblik organiziranja naših poslova imao mnogo vremena da dokaže kako je u stanju zadovoljiti potrebe čovječanstva, čini se da danas nije ništa bliži tom idealu. Koliko smo dugo spremni čekati da dođe s dobrim vijestima? Zašto i dalje pristajemo uz mit da će iznimno bogatstvo koje generira ovaj način proizvodnje jednoga dana postati dostupno svima? Bi li svijet jednako tako tretirao slične tvrdnje ljevice s takvim srdačnim, “hajde da pričekamo i vidimo” odgađanjem? Desničari koji priznaju kako će u sustavu uvijek biti velikih nejednakosti, ali da je to koliko god okrutno još uvijek bolje od alternativa, barem su iskreni u svojem drskom stavu, za razliku od onih koji propovijedaju da će se sustav naposljetku popraviti. Ako postoje bogati i siromašni ljudi, kao što postoje crni i bijeli, onda će se blagostanje bogatih s vremenom možda preliti i na siromašne. Međutim, ukazati na to da su neki ljudi siromašni, a neki bogati isto je kao i tvrditi da u svijetu postoje i detektivi i kriminalci. Naravno da je tako, ali to zamagljuje istinu da detektivi postoje zato jer postoje kriminalci…

[1] Peter Osborne, u: Leo Panich i Colin Leys (ur), The Communist Manifesto Now: Socialist Register (New York, 1998) str. 190
[2] Citirao Robin Blackburn, „Fin de Siecle: Socialism after the Crash“, New Left Review, broj 185 (1991), str. 7
[3] Iako neki marksisti sumnjaju u kolikoj su mjeri vitalni. Primjerice, Alex Callinicos u: Against Postmodernism (Cambridge, 1989.), poglavlje 5
[4] Fredric Jameson, Ideologies of Theory. (London, 2008.) str. 514
[5] Tristram Hunt, „War of Words“, Guardian, 9. 5. 2009.

Prometej.ba

Objavio/la na 07:30. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in -