Zaboravljeni balkanski muslimani

Autori: Jean-Arnault Dérens i Laurent Geslin

islamMađarski je premijer Viktor Orbán krajem listopada 2015. izjavio: “Islam nema nikakve veze s Europom. Riječ je o sustavu pravila koja su stvorena za jedan drugi svijet, islam je uvezen na naš kontinent.” Odmah je uslijedio ljutiti odgovor poglavara Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Reisul-ulema Husein Kavazović upozorio ga je da su i judaizam i kršćanstvo također nastali van Europe.

Podsjećajući na dugu povijest islama na Balkanu, muslimanski velikodostojnici iz jugoistočne Europe često inzistiraju na razlikovanju balkanskih muslimana od islamskih zajednica na Zapadu koje su inicijalno osnovali imigranti. Ta pretenzija na ukorijenjenost dio je standardne potrage za “autohtonošću” u balkanskim nacionalizmima, koji često smatraju da najdulje prisutni narodi na nekom području imaju najveća prava. No ona također, na određeni način, reproducira opsesiju islamofoba koji muslimansku religiju doživljavaju kao strano tijelo. Time se dakle pretpostavlja da je balkanski islam kulturološki različit od onoga koji se prakticira u arapskom svijetu, Africi ili Aziji te da je zbog toga bliskiji hipotetskom europskom identitetu.

Duga povijest islama u Europi započinje u 8. stoljeću. Nakon perioda arapske Andaluzije (711.-1492.) na iberskom poluotoku i Sicilijskog emirata (948.-1091.), islam se preko osmanskih osvajanja trajno nastanjuje na Balkanu. Prema nekim tekstovima, čak i prije no što su turske trupe prešle rijeku Maricu u Trakiji (1371.), putujući derviši već su lutali Balkanom preobraćajući lokalno stanovništvo, više-manje pokršteno no često sklono “krivovjerjima” poput bogumilstva (vidi pojmovnik). Uvođenjem osmanske vlasti preobraćenje na islam ipak postaje popularnije rješenje. Iako ga Osmansko Carstvo nikada nije proglasilo obaveznim, prihvaćanje islama donosilo je cijeli niz povlastica, uglavnom poreznih, jer su nemuslimani trebali plaćati posebne takse u zamjenu za zaštitu koju im je dodjeljivao sultan. Trpjeli su restrikcije prava na vlasništvo i uskraćen im je pristup određenim civilnim i vojnim zapovjednim funkcijama.

U Bosni i Hercegovini preobraćenja su bila brza i masovna te su od 16. stoljeća zahvatila veliki dio elite. Taj su fenomen pojedini povjesničari pokušali objasniti sjećanjem na Crkvu bosansku koja je djelovala u 12. i 13. stoljeću i bila smatrana “heretičkom”. Prema onome što znamo, vjerojatno je bila bliska dualizmu bogumila ili katara, a papa Honorije III. je 1225. pozvao na Križarski rat protiv nje. Inzistiranje na tragovima koje je ostavilo bogumilstvo bosanskoj historiografiji omogućuje aklimatizaciju islama, čineći preobraćenje manje rezultatom vanjskog faktora (osmanska invazija), a više posljedicom nacionalne specifičnosti. Ipak, vezu je teško dokazati. Brzina preobraćanja danas se često objašnjava slabošću crkvenih struktura, katoličkih kao i pravoslavnih.1

Nasuprot tome, u albanskim područjima fenomen preobraćenja bio je spor i postupan. U nekim su se selima na Kosovu Albanci navodno javno izjašnjavali kao muslimani, ali su potajno prakticirali kršćanske obrede. Muškarci koji su posjedovali imovinu – i preko kojih se imovina nasljeđivala – bili su muslimani, dok su žene koje su djecu podučavale osnovama vjere bile kršćanke. U okolici Vitine na jugoistoku Kosova, vjerska ravnopravnost, uvedena 1839. Đulhanskim hatišerifom, prvim ediktom reforme Osmanskog Carstva, imala je (paradoksalno) tragične posljedice: seljani koji su dotada smatrani muslimanima vjerovali su da sada mogu slobodno prakticirati svoj katolicizam. No njihovo odbacivanje muslimanske vjere prouzročilo je represije. Stanovnici sela Binač i Stubla prognani su u Anatoliju.2 Onkraj retrospektivnih projekcija srpskih i albanskih nacionalista, ovaj neobični sinkretizam pokazuje složenost identiteta na Kosovu, barem do 19. stoljeća.

U bugarskim, rumunjskim i srpskim krajevima, snažno strukturirane pravoslavne crkve bile su prepoznate od strane Carstva kao partneri te su zauzimale čelno mjesto u “zajednicama pod zaštitom sultana”, tzv. miletima. Sveti Sava, sin velikog župana Stefana Nemanje, dobio je 1219. od bizantskog patrijarha priznanje autokefalnosti za srpsku crkvu. Nakon osmanskog osvajanja 1557. godine patrijarh Makarije, brat ili bratić velikog vizira Mehmeta Paše Sokolovića koji i sam potječe iz aristokratske obitelji s bosansko-srpske granice preobraćene na islam, obnovio je srpsku crkvenu autonomiju. Od početka 18. i osobito od 19. stoljeća, mileti će postati protonacionalne strukture koje će omogućiti razvoj modernih nacionalizama i to djelomično objašnjava nacionalni karakter različitih pravoslavnih crkava.

No takav će razvoj istodobno usporiti procese uspostave modernih nacionalizama kod balkanskih muslimana. Oni su bili tek podanici Carstva, bez mogućnosti poistovjećivanja s određenim zajedničkim strukturama, bilo jezičnim ili “nacionalnim”. Kao takvi, dugo su ostali vjerni Visokoj Porti i čak se suprotstavili nacionalizmima kršćanskih naroda koji su pak sve te muslimane smatrali “Turcima”, čak i kada bi govorili albanskim ili slavenskim jezicima.
Doba egzila

Tijekom posjeta Beogradu 1660. godine, “gradu toliko veličanstvenom da ga je nemoguće opisati”, slavni osmanski putopisac Evlija Čelebija divio se umjetninama grada koji je tada brojio najmanje 17.000 muslimanskih kuća i na desetke džamija.3 Do danas je opstala jedino Bajrakli-džamija, sagrađena 1575. i teško oštećena za vrijeme anti-albanskih nereda u ožujku 2004. godine.4 Prvi srpski ustanak 1804., za kojim će ubrzo slijediti grčka pobuna, najavljuje postupno raspadanje Osmanskog carstva i drastično smanjenje područja naseljenih balkanskim muslimanskim stanovništvom. No tek nakon Drugog srpskog ustanka, 1815. godine, “Turci” su protjerani s područja odcijepljenih od Osmanskog Carstva na koja počinju pristizati kršćani iz regija koje su ostale pod osmanskom kontrolom. Postupno širenje crnogorske države koje je uključivalo niz masakara i prisilnih preobraćenja na pravoslavlje također je uzrokovalo odlazak muslimana.5 Jednaka sudbina sustiže njihove istovjernike na područjima zahvaćenim grčkim ratom za neovisnost 1820. godine. Oni su pojačali pritok izbjeglica (muhadžira) koji bježe iz “zemlje rata” (darul harb) kako bi dosegli “zemlju islama” (darul islam). Postupna afirmacija nacionalnih država na Balkanu u 19. stoljeću okončana je stoga masivnim razmještanjem stanovništva.

Stvaranje nacionalnog identiteta u albanskim krajevima nije moglo slijediti model pravoslavnih kršćana, s obzirom na to da je većina albanskog stanovništva bila muslimanske vjeroispovijesti. “Albanizam” se miješao s “osmanizmom”: zagovornici albanskog nacionalizma branili su dvostruku odanost, prema Osmanskom Carstvu, “općoj domovini” i prema Albaniji, “zasebnoj domovini”. Nakon Rusko-turskog rata 1878. godine i Berlinskog kongresa koji je odredio podjelu europskih osmanskih teritorija, velikodostojnici iz svih albanskih područja Carstva okupili su se 10. lipnja 1878. u Prizrenu na Kosovu ne bi li izrazili svoju želju da ostanu pod kontrolom Visoke Porte, no u okviru ujedinjene i autonomne regije (vilajeta).

Međutim, velike sile su zanemarile “albansko pitanje”. Prizrenska liga smatra se prvom manifestacijom modernog albanskog nacionalizma koja nadilazi vjerske podjele. Albanski povjesničari također ističu pripadnost pokretača “nacionalne renesanse” redu bektaških sufija, poput Naima Frashërija (1846.-1900.), autora Qerbelaje, duge epske poeme o Bitci kod Karbale (680.), prijelomne točke između koncepta povijesti islama većine sunita i onoga kojeg dijele šiiti i sufijski derviši. Bektašizam će tada postati “nacionalna vjera”, različita od sunitskog islama i pogodna za izdvajanje zasebne nacije.

Po završetku Prvog balkanskog rata (1912.) Osmansko Carstvo moralo se odreći posljednjih posjeda u Europi. Trupe sultana uzmiču pred zajedničkim napadom bugarske, grčke, crnogorske i srpske vojske, dok Albanci 28. studenog 1912. u obalnom gradu Vlori proglašavaju svoju neovisnost. U većinski muslimanskim područjima na Kosovu i u Makedoniji, neki se begovi pokušavaju suprotstaviti vojskama Balkanskog saveza, dok stotine tisuća ljudi kreće put egzila. Po završetku Prvog svjetskog rata, 1920. godine, tursko Ministarstvo unutarnjih poslova procjenjuje da je primilo nešto više od 400.000 izbjeglica te da su sukobi prouzročili na desetke tisuća smrti. Taj egzodus muslimana s Balkana nastavio se u razdoblju između dva svjetska rata u okviru razmjene stanovništva između Grčke i Turske, predviđene Sporazumom iz Lausanne potpisanim 1923. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata sporazumi su potpisani i između socijalističke Jugoslavije i Turske, što je dovelo do odlaska oko 200.000 muslimana iz Makedonije, s Kosova i iz Sandžaka. Oni će naseliti prvenstveno istanbulsku općinu Bayrampaşa. Prisustvo muslimana u jugoistočnoj Europi bilo je, dakle, neprestano potresano dugim nizom ratova i razmještanjem stanovništva, što je za posljedicu imalo postupnu homogenizaciju područja, iako je međureligijski suživot posvuda ostao pravilo. Međutim, nije riječ o balkanskoj specifičnosti: sve do kraja 20. stoljeća situacija će ostati slična i u velikom broju bliskoistočnih regija u kojima su živjele brojne židovske i kršćanske zajednice.

Nakon Drugog svjetskog rata u sve balkanske zemlje, izuzev Grčke poljuljane građanskim ratom, uvedeni su socijalistički sustavi. Nove vlasti religiju smatraju znakom zaostalosti protiv kojeg se treba boriti. Tijekom prvog desetljeća nakon rata, bivši vjerski velikodostojnici zamijenjeni su poslušnijim figurama. Kolektivizacija uništava tradicionalne muslimanske elite, a provode se i “edukativne” politike kako bi se zabranilo nošenje vela. No situacija će se uskoro početi razlikovati u zemaljama Varšavskog pakta (Bugarska, Rumunjska i, do 1968., Albanija) u odnosu na “disidentsku” Jugoslaviju. Uključenost Titove Jugoslavije u Pokret nesvrstanih, koji je svoju prvu službenu konferenciju održao 1961. godine u Beogradu, povlači zbližavanje s arapskim zemljama, prvenstveno Egiptom Gamala Abdela Nasera. Jugoslavenski muslimani doživljavani su dakle kao dragocjeni ambasadori. Studenti su odlazili na teološku izobrazbu u Egipat, Irak ili Siriju. Podizale su se nove džamije. Režim je 1969. godine bosanske muslimane proglasio konstitutivnom nacijom Jugoslavije s jednakim statusom koji su uživali Slovenci, Hrvati, Crnogorci, Srbi i Makedonci. Otada se moglo biti “Musliman” u nacionalnom smislu, a da se ne bude nužno vjernik.6

Izazovi moderniteta

Broj učenika Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu 1960-ih ne prestaje rasti, a popušta i pritisak na vjerski tisak. U Sarajevu se 1977. godine čak otvara i Islamski teološki fakultet s dvostrukim ciljem stvaranja korpusa jugoslavenskih imama i ograničavanja vanjskih utjecaja. Režim potiče razvoj islamske zajednice, usko centralizirane pod upravom reisul-uleme smještenog u Sarajevu, koje postaje prijestolnica jugoslavenskih muslimana, uključujući i Albance s Kosova ili iz Makedonije. Birokratizacija muslimanskih kadrova pod Titovim režimom bila je dobrim dijelom naslijeđe osmanske epohe. Nastojala je eliminirati svaku devijaciju i ovjekovječiti državnu kontrolu nad vjerskom praksom. Čak niti mistične struje sufijskih derviša, osobito utjecajne u albanskom svijetu, nisu pošteđene tog fenomena. Naime, 1974. stvorena je Zajednica islamskih derviških redova (Zidra), što predstavlja jedinstveni slučaj organizacije muslimanske mistike od strane socijalističkog režima.

Sasvim je drugačiji bio status panislamističke struje u Bosni i Hercegovini koja korijenje vuče iz pokreta Mladih Muslimana, osnovanog početkom Drugog svjetskog rata. Ona nastoji zaustaviti urušavanje islamskih institucija, pozapadnjenje intelektualnih elita te vratiti se mitskoj čistoći izvornog islama. Pojava te struje, ojačana utjecajem iranske revolucije iz 1979., imala je pandane u pojačanom antikomunističkom angažmanu Katoličke crkve pape Ivana Pavla II., izabranog 1979., i srpskom nacionalizmu koji se budi u pravoslavnim manastirima. Glavna ličnost novog muslimanskog pokreta, Alija Izetbegović, budući predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine, uhićen je 1983. godine, uglavnom zbog poznate Islamske deklaracije, antikomunističkog programa koji je zagovarao povezivanje vjere i politike, uzimajući Pakistan kao model islamske države.

S druge strane, u Bugarskoj ili Rumunjskoj, gdje su muslimani osobito marginalizirani kasnijim nacionalističkim razvojem socijalističkih režima, nikada nije bilo specifičnih antireligijskih pritisaka. Bugarska je naime početkom 1984. uvela politiku nacionalne “obnove” koja nastoji nasilno asimilirati tursku i romsku manjinu te zajednicu Pomaka.7 Unutar godine dana “pobugareno” je 850.000 imena ljudi, dok je između 300.000 i 400.000 muslimana u ljeto 1989. godine emigriralo u Tursku. Zapadna Trakija, koja je je po zaključivanju Sporazuma iz Lausanne ostala grčka, drugi je primjer namjerne marginalizacije muslimanskih stanovnika: ograničen im je pristup privatnom vlasništvu i građanskim pravima na temelju vjerskih kriterija, a u određenim graničnim zonama s Bugarskom pristup strancima zabranjen je sve do 1989. godine.8

Što se Albanije Envera Hoxhe tiče, ona se 1967. proglasila “prvom ateističkom državom na planeti”, zabranila je svako prakticiranje religije i uvela represiju. Nakon pada režima 1991.godine sve religijske strukture morale su se ponovno izgraditi od temelja, a to su mogle samo uz pomoć iz inozemstva: tako su 1990-ih Biblije i Kurani bili jedni od glavnih uvoznih artikala u Albaniji koja je postala nova “zemlja misionarskih pohoda”…9 Ta je mala zemlja još uvijek predmet borbe interesa između radikalnih struja koje često donose mladi imami obučeni u zemljama Perzijskog zaljeva i službenih struktura islama, usko povezanih s turskom Upravom za religijske poslove, koje pokušavaju obraniti tradicionalniji pristup.

Islamska zajednica Jugoslavije nije izdržala slom zajedničke države i svaka je zemlja osnovala novu instituciju. Mustafa Cerić 1993. godine postaje reisul-ulema Bosne i Hercegovine i ubrzo se nameće kao središnja figura postjugoslavenskog balkanskog islama. Usko povezan sa Strankom demokratske akcije (SDA) predsjednika Izetbegovića, vjerovao je da će slom Jugoslavije pružiti priliku za temeljitu provedbu reislamizacije društva. Taj se plan suočio sa stvarnošću rata (1992.-1995.) i dijeljenjem zemlje na etničke entitete, određene Daytonskim sporazumom.10 Reislamizacija se dakle nametnula kao program isključivo u većinski bošnjačkim kantonima.

U tom kontekstu političke i religijske strukture tolerirale su prisutnost stranih islamskih volontera koji su došli u Bosnu i Hercegovinu kako bi pružili humanitarnu pomoć ili se uključili u redove međunarodne ratne postrojbe El Mudžahid. Potonja, proizašla iz međunarodnih selefijskih (vehabijskih) struja, vrlo je mrko gledala na određene prakse islama iz Bosne i Hercegovine, ponekad obojene sinkretizmom i “ležernošću” lokalnih muslimana. Na stotine tih boraca primilo je bosansko državljanstvo i neometano razvijalo propagandne aktivnosti, barem do napada 11. rujna 2001. godine kada su međunarodne sile prisutne u zemlji počele gušiti islamističke mreže. U medijskim analizama uloga “radikaliziranih” imama u zemlji često je umanjivana, pod pretpostavkom da oni ne mogu ugroziti dugu tradiciju “tolerantnog i umjerenog islama”.

U stvarnosti, islam prakticiran u zemljama bivše Jugoslavije obilježen je prvenstveno socijalizmom koji mu je omogućio pronalazak specifičnog kompromisa s modernitetom. U međuvremenu se organizacijski, regulativni i normativni kapaciteti službenih islamskih struktura, baš kao i njihov teološki i duhovni legitimitet, nalaze pred izazovom mladih imama iz arapskih zemalja kao i novih načina komunikacije i društvenih mreža. Internetom kruže radikalne propovijedi, a “živa vjera” se ponekad više živi u zatvorenim grupama na Facebooku negoli u džamiji… Nasilni sukobi koji razdiru islamske zajednice, osobito u Makedoniji i na Kosovu, u dobroj su mjeri generacijski sukobi, između starih imama vezanih uz tradicionalni model i mladih fanatika pod utjecajem doktrina uvezenih iz monarhija Perzijskog zaljeva. To je sukob između dvije vizije modernog islama: one koja se nametnula u socijalističkoj Jugoslaviji tijekom druge polovice 20. stoljeća te one nove i “globalne” koju donosi globalizacija. I u drugim zemljama regije, mukotrpna obnova islamskih zajednica nakon socijalizma otvara širok put radikalnim propovjednicima.

1 Usp. John V.A. Fine Jr., The Late Medieval Balkans. A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, The University of Michigan Press, Ann Arbor, 1987.
2 Usp. Ger Duijzings, Religion and the Politics of Identity in Kosovo, Hurst, London, 2000.
3 Evlija Čelebija (1611.-1682.) objavit će tekst o svojim pustolovinama pod naslovom Putopisi.
4 Ti su nemiri buknuli kao reakcija na sukobe na Kosovu.
5 Usp. Nathalie Clayer i Xavier Bougarel, Les Musulmans d’Europe du Sud-Est. De l’Empire aux États balkaniques, Karthala, Pariz, 2013.
6 To imenovanje je bilo službeno modificirano tijekom rata u Bosni i Hercegovini, pa su Muslimani postali Bošnjaci, dok pojam Bosanci označava sve stanovnike zemlje, bilo bošnjačke, hrvatske, srpske nacionalnosti ili pripadnike manjina.
7 Pomaci su “islamizirani” Slaveni, najprisutniji u bugarskim Rodopima. Velika većina Roma u Bugarskoj također je muslimanske vjeroispovijesti.
8 Usp. Joëlle Dalègre, La Thrace grecque: populations et territoire, L’Harmattan, Pariz, 1997.
9 Usp. Miranda Vickers, “L’Albanie, terre de mission et la foi des Albanais”, Le Courrier des Balkans, 22. studenog 2006.
10 Sporazumom je odobreno dijeljenje zemlje na dva entiteta, Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine koja je još podijeljena na deset kantona po etničkom ključu.

Pojmovnik

Bektašizam – red koji je u Anatoliji osnovao Hacı Bektaş Veli (1209.-1271.). Kao jedinstveni slučaj u islamu snažno je centraliziran i od 1927. ima svjetsko središte u Tirani s kryuegjyshem, svjetskim “djedom”, na čelu.
Bogumilstvo – kršćanski pokret koji se pojavio u Bugarskoj u 10. stoljeću i teži stvaranju asketskog i ravnopravnog društva oslanjajući se na Evanđelje. Proširio se diljem Balkana gdje je, za razliku od službene crkve, usmjeravao nezadovoljstvo seljaka prema plemićkim privilegijama. Zbog toga što je odbijao sakramente i prakticirao dualistički pristup suprotstavljajući dobrog i zlog Boga, na vijeću u Tarnovu (1211.) proglašen je heretičnim.
Derviš – izvorno značenje pojma u perzijskom jeziku označava “siromaha” ili “prosjaka”. Koristi se za članove mističnog bratstva.
Milet – nemuslimanska religijska zajednica koja uživa legalnu zaštitu pod Osmanskim Carstvom. U suvremenom turskom jeziku pojam milliyet znači nacija.
Nakšibendije – sufijski red koji je osnovao Bahâ’uddin Naqshband (1317. – 1388.), rođen u centralnoazijskoj regiji Buhari. Mistični red obilježen miješanjem sunitizma i šijitizma.
Reisul-ulema – titula vjerskog poglavara muslimana u Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama.
Selefizam (vehabizam) – pokret koji tobože zagovara povratak “izvornom” islamu i doslovni pristup Kuranu. Ovaj religijski fundamentalizam nastao na arapskom poluotoku odbacuje svaku “inovaciju”.
Sufizam – mistični islam zastupljen vrlo u različitim strujama koji zagovornici strogog sunitskog islama smatraju heterodoksnim.
Uma – zajednica svih vjernika muslimanske vjeroispovijesti.

lemondediplomatique.hr

Objavio/la na 08:28. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-