Sloboda i nejebavanje žive sile

Piše: Katarina Sarić*

slobodaSloboda, najneuhvatljiviji fantom čije jezgro ostaje skriveno svijetu imanencije, vrši upade u empiriju tek kao odbljesak ideje koja prosijava naše egzistencije, s vremena na vrijeme, i kako njoj napamet padne.

Ona je kao sunce, ne možemo je zahvatiti, zadržati i stisnuti u pesnicu.

Sloboda je moja, tvoja, naša. Ali u isto vrijeme ona to i nije. Čak i kada udružimo stisnute pesnice. Revolucija je uvijek jela najbolju djecu.

Slobodna sam da pišem kroz vlastite asocijacije, ali u isto vrijeme i nisam, zato što brinem da li će one naći put i do vaših.
Jer sloboda nije, kako se površno misli, nevezanost od svog pojma, ako jeste, postaje samovolja. Slobodan sam kao Neron, pa ću zapaliti Rim. Kao Milo Đukanović koji će zatvoriti najljepšu kraljičinu plažu na kojoj sam se kao dijete budvansko kupala, a sada ne mogu ni da siđem do nje jer samovoljni vlastodržac odjednom želi mir.

Slobodna sam i da se ne pozovem na izvore, da ne umetnem u ovaj tekst baš ikakva pravila, naučnu aparaturu fus-nota i citata. Kao što sam slobodna da odaberem ejdetski oblik vlastitog bivstvovanja, izvan sociuma ali na njegovoj samoj granici. Odakle ću vršiti upade u kolektiv, ali tako da ne ugrozim slobodu niti jednog drugog njegovog člana.

Slobodna i da odaberem pisanje u muškom rodu, da pljunem na konvencije, konsenzuse i ostale većinom izglasane i vještački nakalemljene forme i norme.

Ali samo dok ujedno i nisam slobodna i samo dok imam odgovornost i brigu za druge oko sebe, za tragove koje na svom egzistencijalnom putovanju ostavljam.

Za sve sam slobodna i od svega oslobođena, samo ne od sebe same.
Jer sloboda je unutrašnja kategorija, u sebi se ona osvaja i čuva. Ja bih bila slobodna i u lancima samice okovana. Ali nije do mene. I samo do mene. Moje ja je propadljivo u prah zemaljski. Baš kao i onog vlastodršca, tvoj, naš.

I nisam slobodna zato što ne jebem živu silu. Naprotiv. Jebem ja nju svakodnevno, čak i dok spavam. Kao doživotno slobodni osuđenik.

Jer moj život kao jedinke ne znači baš ništa. Ukoliko iz vida izgubim širu sliku univerzalnog sa kojim činim neraskidivo povezan organizam.

Baš kao svako od nas.

*Autorka je književnica

Objavio/la na 14:59. Objavljeno u Analize&Mišljenja. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in -