Kako je Syriza prestala brinuti i zavoljela status quo

SirizaAutori: George Souvlis, Leandros Fischer

Dvije su godine prošle od kada se grčka vlada sastavljena od Syrize i desno orijentirane stranke “Neovisni Grci” slomila pod pritiskom “europskih institucija”, nakon referenduma kojim je velika većina Grka odbacila mjere štednje nametnute od strane Europske unije. Vrijeme koje je proteklo omogućuje odmak potreban da bi se trezveno promislilo grčko iskustvo tokom burnog razdoblja između januara i jula 2015, značenje referenduma i dosadašnji rezultati grčke vlade. Iz današnje se perspektive lako može tvrditi da je pokušaj Syrize da postigne stvarne promjene ne samo posve propao, nego i nanio značajan udarac ljevici na međunarodnoj razini.

Ipak, prije procjene Syrizinih postignuća od ljeta 2015. potrebno je navesti neke ključne činjenice, odnosno, u skladu s marksističkom metodom, unakrsno provjeriti javni diskurs i historijsku stvarnost. Na taj način želimo dati pregled faktora koji su utjecali na konačno strateško povlačenje Syrize. Odbacujemo moralističku etiketu “poraza” vođstva Syrize, i umjesto toga tvrdimo da je putanja stranke određena strukturnim slabostima ukupne strategije u godinama prije nego što je Alexis Tsipras postao premijer. Pitamo se da li su – čak i u posljednjim trenucima prije kapitulacije pred uvjetima vjerovnika – postojali stvarni uvjeti za drugačiju putanju.

Prvo razdoblje na vlasti

Syriza je preuzela vlast u januaru 2015. poslije kraće uloge najveće opozicijske stranke od gotovo potpunog urušavanja PASOK-a nakon izbora 2012. Iz analitičkih razloga, razdoblje nakon preuzimanja vlasti nazvat ćemo “razdoblje pregovaranja”. Tokom tih mjeseci Syriza predvođena ministrom financija Yanisom Varoufakisom nastojala je postići pravičan sporazum s Trojkom sastavljenom od Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Logika iza tog pokušaja temeljila se na pretpostavci da će se “Institucije” neminovno složiti sa grčkim prijedlozima jer će u protivnom riskirati urušavanje cjelokupne europske strukture. To je iluzija koju su promovirali pojedinici iz Tsiprasovog užeg kruga, pa čak i sam Varoufakis čija je pregovaračka pozicija bila vezana uz ideju da će igrači djelovati racionalno, uviđajući da prethodni sporazumi o mjerama štednje potpisani s Novom demokracijom nisu bili provedivi, te da će tako doći do sporazuma.

Već u februaru grčka Vlada je napravila ustupke prihvaćajući dogovor kako bi se premostio jaz u vezi 240 milijardi eura teškog paketa pomoći. Taj taktički potez Syrize nesumnjivo je pokazao da će njezina strategija biti ostanak u Europskoj uniji, ali uz sporazum koji neće biti katastrofalan poput onih potpisanih od strane prethodnih vlada. Bjelodani krivac u tom trenutku bio je Yanis Varoufakis koji je u funkciji ministra financija gurao sporazum kao pozitivni korak naprijed prema pravednom sporazumu.

Kako su mjeseci prolazili postajalo je sve jasnije da strategija Syrize nema nikakvu realističnu šansu za uspjeh. Usprkos tomu, Syriza je naglašavala kako nema nikakvu želju za izravnim sukobom s Europskom unijom niti za razradom alternativnog ekonomskog modela kakvog bi takav sukob zasigurno potraživao. Nemogućnost sporazuma postala je jasna krajem aprila kada je Tsipras zamijenio Varoufakisa s Euklidom Tsakalotosom, sadašnjim ministrom financija, na čelu pregovaračkog tima. Strategija “uvjeravanja Europljana” završila je u tom trenutku. Tsipras je tada odlučio doći do sporazuma s vjerovnicima. Raspisivanje referenduma bio je potez kojem se Tsipras priklonio znajući da slijedi konačni kompromis protivan interesima radničke klase. Ipak, veoma je vjerojatno da je Tsipras odlučio ići naprijed s referendumom vjerujući kako će eventualni poraz olakšati povlačenje obećanja o “odbacivanju memoranduma” ili držeći da referendum pruža priliku za ostavku na rukovodeću funkciju u zemlji. U svakom slučaju, referendum nije bio organiziran kako bi se na njemu pobijedilo. Suprotno takvim očekivanjima grčki je narod na referendumu glasno rekao “OXI” (“NE”). Pa ipak, suočena s ucjenom “Institucija”, vlada predvođena Syrizom kapitulirala je veoma brzo nakon referednumskog izjašnjavanja. Ta je putanja predstavljena kao neizbježno stanje stvari. Iako, naravno, historijski procesi sadrže različite mogućnosti i točke premještanja, određeni su događaji u velikoj mjeri određeni ljudskom voljom.

Referendum se održao u trenutku potpune paralize države uz znatno suženi manevarski prostor

Što bi se dogodilo da su događaji u ljeto 2015. krenuli drugim putem? Vjerujemo nekoliko stvari. No, usredotočimo se na temeljnu i očitu činjenicu: Syriza bi kao politički projekt izrasla u nešto sasvim drugo da je razradila ozbiljan plan B. Da li je to bilo izvedivo u razdoblju od svega nekoliko mjeseci? Odgovor je možda da, ali ne s najboljim rezultatima. Nemojmo zaboraviti da je Syriza bila u opoziciji od 2012, te da su gotovo svi u stranci postali itekako svjesni velikih izgleda formiranja vlade. Umjesto pripreme alternative u slučaju da plan A (rušenje memoranduma uz ostanak u eurozoni) ne uspije, većina utjecajnih političkih aktera u Syrizi trošila je svoju snagu na frakcijske borbe unutar stranke, odnosno unutar nadolazeće upravljačke strukture. Ključna posljedica takvih tromih frakcijskih sukoba bila je izostanak javne rasprave unutar stranke, njezinih lokalnih organizacija i šireg grčkog društva kojom bi se formulirao alternativni plan koji bi mogao učinkovito poslužiti kao plan B – čak i ako ne bi bio sasvim savršen. Manjina iz Lijeve platforme koja je podržavala izlazak iz eurozone djelimično, iako ne sasvim jednako, snosi odgovornost za izostanak djelovanja. Ideje koje su razvili neki njezini članovi i ograničena rasprava koja se razvila među njima nikad nije došla do razine šire rasprave otvorene javnosti. Razmjerno nedavna iskustva zemalja Latinske Amerike koja su mogla poslužiti kao izvor inspiracije i proces mišljenja nisu uzeta u obzir, nisu ozbiljno raspravljena, niti je uložen bilo kakav trud u izgradnju solidarnosti s progresivnim pokretima i vladama globalnog juga. Ovdje solidarnost može značiti izgradnju financijskih veza, oslanjanje na tehnokratsko znanje ministara financija tih zemalja i simboličke činove solidarnosti. Umjesto toga, vođe Lijeve platforme bili su obuzeti različitim trgovanjima kroz cijelo razdoblje od januara do jula (pa čak i prije toga, tokom prethodne tri godine), nastojeći se bolje pozicionirati unutar partijskog aparata i tako voditi borbu protiv Tsiprasa na strogo programatskim razlikama.

Ostavljajući po strani izlazak iz eurozone kao rješenje podržano od manjine članova, ostaje pitanje da li je Syriza pripremila bilo kakav alternativni program institucionalnih reformi tokom vremena provedenog u opoziciji? Odgovor je jednoznačno negativan. Dok su specifični problemi javnih institucija u Grčkoj bili sveprisutni, nikakav plan ili pokušaj njihovog reformiranja u progresivnom smjeru nije bio zacrtan.

Dodatna pogreška koju je Syriza počinila bio je strateški pomak fokusa s društvenih pokreta na logiku izborne politike, nakon godina protesta protiv vlada koje su provodile politiku štednje. To je bilo izvedeno na način da su vodećim ljudima društvenih pokreta dana parlamentarna mjesta, ili su povučeni u državni aparat na savjetničke funkcije nakon januara 2015. Radna pretpostavka je glasila: što prije Syriza prijeđe prag vlasti, prije će potreba za visokom razinom društvene mobilizacije nestati.

Od 2012, kada se stranka pojavila kao glavna opozicija u parlamentu, nije bilo sustavnog napora da se različiti pokreti protiv mjera štednje transformiraju u permanentno izvanredno stanje društvenih pokreta. Odgovor stranke na sve napore organizirane odozdo nakon 2015. sveo se na izbjegavanje talasanja uobičajenog državnog upravljanja. Zenit tog procesa može se vidjeti u junu 2013. u odvajanju od mobilizacije  protiv odluke tada vladajućih konzervativaca Nove demokracije o gašenju državne radiotelevizije ERT u sklopu provođenja mjera štednje. Zaposlenici su odgovorili na vladinu odluku okupirajući zgradu televizije i nastavljajući emitiranje uz radničku kontrolu procesa proizvodnje programa. Međutim, kada je ERT ponovno pokrenut pod Syrizinom vladom, što se dogodilo s obećanjem rekonstituiranja radiotelevizije? Helena Sheehan pokazuje u njezinoj recentnoj studiji o Syrizi pod naslovom The Syriza Wave da je vlast “umjesto da podrži i gradi na onome što je društvena borba postigla, zanemarila zahtjeve širokih slojeva za novim modelom javne televizije temeljenom na kritičkom i kreativnom programu i radničkom samoupravljanju. Umjesto toga, reinstaliran je stari poredak i hijerarhijsko upravljanje. Umjesto javne televizije, stvorena je državna televizija po uzoru na prethodno razdoblje, s jedinom razlikom da je Syrizina politička linija postala privilegirana”. Preuzimanje vlasti je za Syrizu bilo jedno i jedino rješenje za sve probleme s kojima se grčko društvo suočavalo tokom godina krize. Naravno, taj je mentalitet dominirao u Syrizinom pristupu nakon pobjede na izborima 2015.

Cjelokupan proces pregovaranja je bio delegiran maloj skupini bez demokratske odgovornosti koja je sebe predstavljala kao stručnjake sposobne da riješe grčko pitanje, nastavljajući pregovore na netransparantan način. Od samog je početka bilo jasno da vjerovnici nemaju nikakvu namjeru ozbiljno uzeti u obzir prijedloge koje je tokom pregovora iznio Varoufakis. Referendum pod tim uvjetima u kojima grčka država nije još u potpunosti bankrotirala kao što će to biti slučaj od jula 2015. bio bi idealan put u mjeri u kojoj bi on ostavio prostor za borbu oko boljih uvjeta sporazuma bez prtljage taktičkog povlačenja od 20. februara, uz istovremeno mobiliziranje širokih društvenih slojeva za nadolazeći sukob. Umjesto toga, referendum se održao u trenutku potpune paralize države uz znatno suženi manevarski prostor.

Degeneracija demokracije unutar stranke kulminirala je ignoriranjem izjave Centralnog komiteta, u kojoj većina članova odbacuje sporazum kao “novi memorandum sa teškim i ponižavajućim uslovima”

Mogu li navedeni događaji biti objašnjeni isključivim pozivanjem na nedostatak iskustva članova Syrizine vlade i njezinih pregovarača? Odgovor je jednostavno ne. Događaji koji su uslijedili nakon referenduma nisu bili slučajnost, već ih je obilježavala povezanost s još jednom slabosti koja je oblikovala dualnu strukturu Syrize: nedostatak unutarstranačke demokracije i nedostatak čvrste ukorjenjenosti u grčkoj radničkoj klasi. Od izbora 2012. i rasta Syrizine biračke potpore imamo rastuću koncentraciju moći u višim slojevima stranačke hijerarhije zajedno s paralizom demokratskih mehanizama unutar stranke. Logika ove degeneracije demokracije bila je ideja da spašavanje zemlje može provesti mala skupina ljudi oko stranačkog vođe Alexisa Tsiprasa.

Degeneracija demokracije kulminirala je Tsiprasovom odlukom da nakon sporazuma ignorira izjavu Centralnog komiteta stranke od 15. jula, u kojoj je 109 od 201 članova zauzelo poziciju protiv Vlade i europskih vjerovnika, nazivajući sporazum “novim memorandumom s teškim i ponižavajućim uvjetima”. Izjava je došla u trenutku u kojem je Tsipras pritiskao parlament da udovolji ultimatumu europskih institucija za ozakonjenjem središnjih stavaka posljednjih drastičnih mjera štednje. Tih 109 članova Centralnog komiteta pozvalo je Vladu da “ne popusti pod ucjenjivačkim ultimatumom vjerovnika” i upozorilo da “sporazum nije kompatibilan s idejama i principima ljevice”. Izjava je također tražila hitno zasjedanje Centralnog komiteta kako bi se procjenio sporazum s kojim se Tsipras vratio sa sastanka Europske Unije. Tsipras je prethodno obećao raspravu unutar Centralnog komiteta o bilo kojem sporazumu prije glasanja u parlamentu. Manje tijelo Politički sekretarijat Syrize također je jednoglasno izglasao sastanak Centralnog komiteta. Međutim, taj se sastanak nikada nije održao. Povrh toga, Tsipras je pogazio obećanje da će se održati stranačka konferencija i novi izbori u kojima će se Syriza sudjelovati na temelju odluka donesenih na stranačkoj konferenciji, a ne na temelju trećeg memoranduma.

Jednako tako nije bilo sustavnog napora da se poveća broj članova Syrize, što se vidi u stagnaciji članstva između 2012. i 2015. usprkos rastućoj biračkoj potpori. Mali broj članova i nedostatak specijaliziranog kadra bio je ključan faktor za konačni ishod. To je ostavilo stranku između Scile i Haribde izbora. S jedne strane, manji broj članova sa specifičnim vještinama morali su biti iskorišteni jer bi u protivnom u ministarstvima i drugim nacionalnim institucijama ostali ljudi povezani s prethodnom neoliberalnom administracijom. S druge strane, činjenica da su tim članovima dane određene pozicije znači da je neizbježnu usisavanje stranke u državni aparat.

To dakako ne znači da je Syrizi manjkalo demokratske legitimacije. Upravo suprotno, legitimacija Vlade potvrđena je velikim brojem ljudi – gotovo pola milijuna – koji su se skupili na glavnom “OXI” mitingu na trgu Sintagma 3. jula (usprkos tome što je taj skup bio spontani događaj bez organizacijske podrške Syrize ili bilo koje druge lijeve stranke). Syriza je vukla svoju moć iz pokreta i ljudi na trgovima koji su se pojavili na samom početku krize. Ipak, ona nije napravila nikakav ozbiljni pokušaj stabiliziranja i širenja te dijalektike prema radnim prostorima i četvrtima koji su funkcionirali kao mjesta otpora u mogućem sukobu s Europskom Unijom. Drugim riječima, nakon 2012. fokus se u velikoj mjeri premjestio prema menadžmentu parlamentarne moći, radije nego prema širenju moći prisutne na grassroots razinama društva.

Referendum

Peti jul, dan kada je grčki narod glasao – usprkos slabim izgledima –  protiv neoliberalne Europe može lako biti definiran kao “transformativni događaj” u smislu u kojem taj pojam koristi politikolog William Sewell. Bila je to prekretnica koja koja je ubrzala historijsko kretanje i ponudila mogućnost da historija dođe pod vodstvo naroda. Bilo je to također odlučujuće, formativno iskustvo za sudionike. Usprkos nasrtajima mainstream medija i Europske Unije, te zastrašivanja da će mogući “OXI” značiti raspad zemlje, usprkos odluke Europske središnje banke da ograniči likvidnost grčkih banaka, usprkos siromaštvu koje su mnogi Grci iskusili (i koje još uvijek osjećaju), grčki je narod emfatično odbacio mjere štednje Europske unije. Taj odlučujući trenutak suvremene grčke povijesti otvorio je cijeli spektar mogućnosti. To je bio vrhunac historijskog procesa, niza borbi u kojima su se mase politizirale.

Velika osobna odgovornost Alexisa Tsiprasa leži upravo u točki u vremenu na kojoj se zaustavilo političko kretanje

Nasuprot pripovijesti koju je vrtila Syriza, grčki je narod bio spreman za sukob s Europskom Unijom, bez obzira na neizvjesnost ishoda. Ulozi su postali jasni zatvaranjem banaka i zastrašivanjem od strane vladajućih klasa, a ipak su se tisuće okupile za “OXI” u jednom od navećih javnih događaja suvremene grčke povijesti. U kontrastu spram toga, okupljanje za “NAI” (“DA”) privuklo je mnogo manje ljudi. Velika osobna odgovornost Alexisa Tsiprasa leži upravo u točki u vremenu na kojoj se zaustavilo političko kretanje: potpisivanje kapitulacije koje je predstavljeno kao jedina realistična opcija. Posljedica je bila oštra promjena od raspoloženja da je sve moguće do obnavljanja poznatog kapitalističko-realističkog principa Margaret Thatcher: “Nema alternative”. Taj je okret za 180 stupnjeva transformirao cjelokupnu političku klimu, pokazujući običnim Grcima da se povijest zaustavila. Ono što je Fukuyama slavio kao kraj povijesti nakon sloma SSSR-a, Tsipras je pretvorio u stvarnost kroz legitimiranje i institucionaliziranje poročnog kruga permanentne štednje. Tako je još jednom politika počela ličiti na nešto posve irelevantno za svakodnevicu ljudi. To je donijelo stanje relativne demobilizacije koja je efektivno blokirala mogućnost bilo kakve borbe za društvene promjene u bliskoj budućnosti. Taj se učinak nije zaustavio na Grčkoj. Izborni rezultati u Španjolskoj prošle godine jesu jasan pokazatelj naknadnog šoka raspleta u Grčkoj. Cijela se kampanja Narodne stranke temeljila na upotrebi Grčke kao razloga zbog kojeg ne bi trebalo dati glas za Podemos, osim po cijenu završetka u istoj poziciji.

Da li je Tsipras mogao djelovati drugačije? Odgovor je, opet, da; čak i u posljednjem trenutku. Najradikalnija stvar koju je mogao učiniti bila je implementacija Varoufakisove paralelne valute kako bi se adresiralo pitanje likvidnosti. Druga je opcija bila potpisivanje memoranduma, objavljivanje neuspjeha strategije vođene od januara 2015. i održavanje stranačke konferencije na kojoj će novi izborni progam s mogućim izlaskom iz eura biti otvoreno razmatran. Takav bi postupak sačuvao jedinstvo stranke pokazujući istovremeno temeljnu razinu dostojanstva od strane Syrize. To bi spriječilo posvemašnju delegitimaciju ljevice kao političke snage u Grčkoj, ali i izvan nje.

Međutim, Tsipras nije učinio ništa od navedenog. Lijeva manjina unutar stranke uskoro je otišla, slijedeći negodovanje i inat vlastitog vođe prema demokratskoj odluci stranke da se stranačka konferencija održi nakon rasprave o sporazumu. Umjesto toga, Syiriza je sudjelovala u izborima u semptembru kao podjeljena stranka, prezentirajući iluzorni program kojim se obećavalo brzo rješenje problema grčkog duga zajedno s socijalnim mjerama za ublažavanje politika štednje nametnutih od Trojke. Snažno promovirani planovi Syrize za rješavanje dužničkog problema nisu izvedeni do kraja. Komisija za istinu o javnom dugu ustanovljena je 4. aprila 2015 na inicijativu tadašnje Predsjednice grčkoga parlamenta Zoe Konstantopoulou. Komisija je zaključila da je dug nelegalan, neodrživ i nametnut, te da su vjerovnici prekoračili svoj mandat emisije zajmova i prekršili prava i obveze zapisane u Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije. Dug treba biti odbačen, a plaćanja zaustavljena. Ali Tsipras je ukinuo Komisiju u septembru 2015. Prema postojećem okviru grčki će se dug smatrati održivim dokle god ukupni trošak njegovog servisiranja (kamate i glavnica) ne prijeđe 15% BDP-a na godišnjoj razini. Grčkoj može biti ponuđena pomoć za dosezanje održivosti produžavanjem roka otplate za neke zajmove i smanjenjem kamatnih stopa. To je najbolje čemu se Grčka može nadati od svojih europskih “partnera”.

U pogledu obećanja o socijalnim mjerama, većinu njih je Trojka  proglasila suprotnim već potpisanim sporazumima. Syriza je dakle dobila izbore na temelju nerealističnih obećanja i uz podršku biračkog tijela dezorijetiranog vrtoglavim tijekom događaja od pobjedonosnog referenduma do parlamentarnih izbora.

Od memoranduma do memoranduma – poročni krug bez kraja

Razvoj u protekle dvije godine može biti sumiran kao nastavak  mjera štednje s istim intenzitetom, ali bez političkog subjekta unutar ili izvan parlamenta koji bi bio u stanju supstancijalno dovesti u pitanje neoliberalni poredak uspostavljen od strane Europske Unije. Syriza je progurala novi memorandum u maju, uslijed zaoštrene rasprave u parlamentu. Četvrti memorandum inkorporirao je niz zahtjevnih mjera štednje poput smanjenja penzija i uvođenja novih poreza kako bi se osigurao primarni suficit od 3.5% do 2022. Također su se složili sa suficitima od 2% godišnje do 2060. Za te stavke Vlada nije dobila nikakve ustupke po pitanju duga, i nije izgledno da će ih dobiti bilo kada u budućnosti.

Na društvenoj razini Syriza se odvojila od svih društvenih pokreta koji su bili od važnosti za njezin uspon od 2010. do 2015. godine. Stranka se transformirala u menadžersku organizaciju državne moći s vlastitim preživljavanjem kao glavnim ciljem, ignorirajući društvene zahtjeve odozdo. Ona je usisana upravo u onaj politički establišment kojeg je htjela dokrajčiti.

Kako objasniti takvu transformaciju stranke? Prvo, nakon raskola u augustu 2015, stranka je izgubila svoje najdinamičnije elemente i bilo kakvu povezanost  s društvenim pokretima. Usprkos teških okolnosti, neki članovi izvorno povezani s pokretima ostali su u stranci vjerujući da će politička situacija pokazati barem neke znakove poboljšanja u usporedbi s vremenom kada je Trojka postavljala vlade. To se nije dogodilo. Nije se ni moglo dogoditi jer se radilo o stvarima koje sežu onkraj strukturnih ograničenja postavljenih od strane Trojke i prihvaćenih od Vlade. Spomenuta ograničenja stranka je koristila kao glavni politički alibi kojim pokriva vlastite nedostatke, inerciju i pogreške. Vodstvo Syrize je vjerovalo da se zemlja može promijeniti ako se nastavi put djelovanja prethodnih vlada prije krize – to jest, ako se vlada konsenzualno, čineći sve zadovoljnima bez sukoba s bilo kojom društvenom skupinom, osobito višim klasama – iako je situacija jasno tražila barem neke začetke ozbiljnog sukoba. Nije dovoljno okriviti upravu Trojke za posljednje dvije godine; postoji nedostatak političke volje u Syrizi da se promjeni status quo.

Usprkos predizbornim obećanjima o zaustavljanju vojne suradnje sa Izraelom, Tsipras ju je proširio i učvrstio

Primjerice, Syriza je učinila malo da se suzbije utjecaj Crkve na grčku politiku. Upravo suprotno, njezino je vodstvo prihvatilo politički utjecaj Crkve. Primjer za to je odluka da se Nikos Filis ne uključi u Vladu tokom njezine rekonstrukcije prošlog novembra. Filis je bio bivši ministar obrazovanja i religijskih poslova, dugogodišnji član reformističke ljevice i donedavno urednik Syrizinog dnevnog lista Avgi. Njegovo imenovanje blokirano je intervencijom nadbiskupa Ieronymosa, poglavara Crkve, zbog Filisovog pokušaja reforme religijskog obrazovanja i pretvaranja nastave kathehizma u komparativno izučavanje religija. S obzirom na prestrašeno povlačenje nije teško pogoditi kakva će biti pozicija Syrize u pogledu strukturnih pitanja razdvajanja Crkve i države ili po pitanju oporezivanja iznimnog bogatstva Crkve.

Ostavljanje dubokih državnih struktura netaknutima

Usprkos šokantnog povlačenja Syrize nakon rezultata referenduma, jedan aspekt njezine trenutne pozicije bio je gotovo bjelodan čak i prije nego što je preuzela vlast 2015. godine. Uza sav govor o anti-mjerama štednje i kidanju memoranduma, grupa oko Tsiprasa nije gubila vrijeme nakon 2012. i krenula je s uvjeravanjima moćnih unutar i izvan Grčke da Syrizina vlada poštivati pravila igre i neće dirati jezgru kapitalističke države. Pravila igre su u ovom slučaju dvostruka. Ona se sastoje od kratkoročnih, srednjo- i dugoročnih interesa grčkog kapitalizma s jedne, te interesa grčke države s druge strane.

Imenovanjem teoretičara zavjere i uvjerenog nacionalista Panosa Kammenosa iz redova “Neovisnih Grka”, Tsipras je produžio nacionalističku liniju koja je obilježila grčku politiku pod prijašnjim vladama PASOK-a i Nove demokracije. Dok su neki simpatizeri Syrize govorili da će smještanje Kammenosa na poziciju ministra obrane pridonijeti njegovom neutraliziranju, to uopće nije bio slučaj. Upravo suprotno, Kammenos i njegovi ratborni ortaci – obučeni u vojne uniforme dok su vojnim helikopterima nadlijetali sporne otoke u Egejskom moru, na primjer – dodali su ulje na vatru u odnosima sa susjednom Turskom, pri čemu je svaka Kammenosova izjava toplo dočekana kao potvrda Erdoganove nacionalističke retorike. S obzirom da su dvije zemlje bile blizu rata 1996. u vezi s postavljanjem granice na moru – Grčka je željela produžiti svoje teritorijalne vode za 12 milja blokirajući tako Turski izlazak na Egejsko more – uloga Kammenos treba biti ozbiljno sagledana. Grčki budžet za obranu – iako izvan dosega jurisdikcije Trojke – ostaje na izrazito visokoj razini. Obujam sredstava namjenjenih obrani se čak i pod Syrizinom administracijom povećao za 10% za razdoblje 2015. – 2016, dosežući ukupno 5 milijardi eura.

Mnogo je veće razočaranje bila Syrizina vanjska i regionalna politika. Usprkos predizbornim obećanjima o zaustavljanju vojne suradnje s Izraelom, Tsipras je zadržao i proširio tu suradnju. Tsipras se osvrnuo na Jeruzalem nazivajući ga prestolnicom Izraela, što se čak ni Sjedinjene Države nisu usudile i tako, nepotrebno je reći,  dao šamar milijunima Grka solidarnima s palestinskom borbom. Arhitekt Syrizine vanjske politike, lijevi nacionalist i ministar vanjskih poslova Nikos Kotzias, istinski praktičar Kissingerove realpolitike, gradio je saveze s Izraelom, egipatskom huntom i bilo kojim drugim regionalnim silama za koje je procijenio da su neprijatelji Turske, bez obzira kako nemilosirdne ili okrutne bile. Nedavna Kotiziasova intervencija u pregovore oko budućnost Cipra vođena je tvrdolinijaškom pozicijom “zauzdavaja Turske” bez ikakvih realističnih prijedologa, podržavajući tako šovinističke elemente na tom otoku.

Syrizini postupci u domeni obrane i vanjske politike dolaze kao upozorenje svima onima koji vjeruju da ljevica može izgraditi društvenu hegemoniju usredotočenu samo na mjere štednje i 1% najbogatijih, zanemarujući temeljna pitanja države i njezine relativne autonomije, osobito u sferi međunarodnih odnosa. U stvari, okret Sirize za 180 stupnjeva u domaćoj i vanjskoj politici blisko su povezani: izbjegavajući nužnu konfrontaciju s ekonomskom moći grčkog kapitalizma – koji je stisnuo mišiće u tjednu prije referenduma, kako pokazuje zatvaranje banaka – bilo je samo pitanje vremena prije nego što Syriza u potpunosti potpadne pod njegove geopolitičke interese.

Održavanje policijske represije i pretvaranje izbjeglica u žrtvene jarce

Drugi aspekt Syrizinog izbjegavanja sukoba s dubokim državnim strukturama sastoji se u njezinom stavu prema strukturi policije. One ostaju konzervativne enklave usprkos mnogim najavama reforme. Ksenofobični stavovi unutar aparata sigurnosti ostaju naglašeni i u mnogim slučajevima djeluju u suradnji s ekstremnom desnicom.

Dok Syriza nije poduzela korake prema reformi policije, upotrebljavala je snage sigurnosti za represiju grassroot organizacija koje pomažu izbjeglicama. Prošlog jula 2016. obitelji izbjeglica i njihovi pomagači koji su spavali u tri okupirana skloništa u Solunu – Nikos, Orfanotrofeio i Hurriya – probudili su interventni policajci. U detaljno organiziranoj policijskog operaciji stotine ljudi su zadržane i uhapšene. Većina ljudi s izbjegličkim statusom je puštena, dok su neki prebačeni u vojni centar za izbjeglice. Ostatak od 74 osoba različitih nacionalnosti ostali su pod policijskim nadzorom. Slične policijske racije dogodile su se prošlog marta u Ateni, gdje su prostorije u kojima su izbjeglice prebivale ponovo zauzete, a mnogobrojni migranti bez dokumenata zadržani u policijskim postajama. U prvoj od tih racija u ulici Alkiviadou policajci su ušli u zgradu koja je bila zauzeta od februara. Transferirali su 120 migranata u Upravu za strance u ulici Petrou Ralli. Policija je nakon toga ušla u zgradu na Zografou koju su okupirali članovi anti-autoritarnih grupa od 2012.

Represija pokreta solidarnosti s izbjeglicama pojačana je grubim postupcima prema samim izbjeglicama. Usprkos obećanjima, zloglasni grčki detencijski centri još postoje, dok Vladina nebriga za dobrobit izbjeglica glavni uzrok smrti tokom teških snježnih oluja prošle zime u prihvatnim centrima kao što je hotspot Moria.

Posljednje, ali ne najmanje važno, jest sramotni sporazum potpisan s Turskom koji je upisan u opći pravni okvir usvojen na razini Europske Unije kako bi se zauzdala izbjeglička kriza. Grčki su zakonodavci 18. marta 2016. izglasali dopunu zakona o azilu potrebnu da bi se implementirao dogovor Europske Unije i Turske koji traži povratak izbjeglica i migranata s grčkih otoka u Tursku. Dogovorom su se htjeli zaustaviti novi dolasci izbjeglica i drugih migranata u Europu nakon što je više od milijun ljudi došlo na europski kontinent tokom 2015. Kakav je učinak tog sporazuma jedva godinu dana kasnije? Kako je objasnio Dimitris Christopoulos, predsjednik Međunarodne federacija za ljudska prava u nedavnom intervjuu:

“Poruka koja je poslana ovim sporazumom kontaminira sve. Kontaminira nas jer se privikavamo na opravdavanje ksenofobije. To je nehumana poruka za izbjeglice i migrante koji žive u “buffer” zonama. Ona je veoma problematična za društvenu koheziju u “buffer” zonama, a to su Grčka i Turska. Ona je loša za Tursku jer kupuje šutnju europskih lidera dok se Turska okreće prema autoritarnoj politici.”

Syrizin pristup izbjeglicama nije samo udaljen od bilo kakvog liberalno humanitarnog okvira, već također ovjerava i potvrđuje diskurse i prakse krajnje desnice u pogledu izbjegličke krize.

Pouke za ljevicu

Putanja Syrize ne svodi se samo na “kapitulaciju pred Trojkom”, nego predstavlja rezultat problematičnog pristupa kapitalističkoj državi. Ilustracija ideološkog podrijetla ove pardigme prelazi granice ovog članka. Ipak, dvije komponente možemo ukratko spomenuti. Jedna se tiče dobro poznatog elementa lijevog europejstva, to jest ideje da nedemokratske institucije Europske Unije mogu biti nekako reformirane s lijevih pozicija. Druga se tiče povezane ideje da je sama država bojno polje u kojemu se ogleda odnos klasnih snaga u društvu. Postoji nekoliko čitanja te ideje i radikalni zaključci se svakako mogu iz nje izvesti. Međutim, čitanje vodstva Syrize bilo je očito vođeno pogrešnom računicom odnosa klasnih snaga, ne samo u grčkom društvu, nego i unutar Europe nakon 2008.

Nepovoljan odnos snaga na kontinentu postao je očit od kada je Syriza preuzela vlast u januaru 2015. Dok je zasigurno istina da je vlada Syrize bila suočena s napadom glavnih instrumenata globalnog kapitalizma poput europskih institucija i MMF-a bez presedana, njezin pomak udesno u pogledu vanjske politke, represivnog aparata, odnosa prema Crkvi i odnosa prema izbjeglicama nije bio uvjetovan od strane Trojke, nego njezinom adaptacijom u strukturu grčkog kapitalizma zajedno sa svim njegovim posebnim obilježjima: nacionalnim raspravama s turskom vladajućom klasom, klijentelističkom prirodom grčke stranačke politike, diskursom nacionalnog pomirenja dominantnog nakon pada diktature, i strukturnim rasizmom države prema imigrantima i izbjeglicama, da imenujemo tek neka.

Pomak Syrize prema desnici je postajao sve očitiji nakon 2012. Iako je primamljivo govoriti o “izdaji”, istina je mnogo složenija. Mnogo je točnije govoriti o značajnoj diskrepanciji između očekivanja i radikalnih dispozicija milijuna običnih Grka s jedne, te stvarne taktičkog i na koncu strateškog pomaka vodstva stranke, s druge strane.

Uspon Syrize je rezultat najviše razine društvene mobilizacije u Grčkoj od pada hunte pukovnika 1974. godine. Uspon samoaktivacije masa između 2010. i 2015. odgovara usponu njihovog samopouzdanja, što se pokazalo na mnogo izraženiji način netom prije referenduma kada su izgledi dubljeg i supstancijalnijeg raskida s prethodnim poretkom postajali sve vidljiviji. Pa ipak, strukturna ograničenja Syrize kao političkog projekta u konačnici su priječili bilo kakvu značajnu promjenu.

Može se tvrditi da je najizraženija konvergencija između očekivanja društvenih pokreta s jedne strane i područja stranačke strategije s druge ogledala u sloganu iz 2012. “vlada ljevice” koji je uključivao Syrizu, Komunističku partiju Grčke i radikalno lijevu koaliciju ANTARSYA. Međutim, odbacivanje prijedloga Syrize za zajedničko djelovanje ubrzao je njezino skretanje udesno i inkorporanje najgorih klijentelističkih navika grčke stranačke politike vidljivo u uključivanju osramoćenih karijernih političara PASOK-a u izborne liste. Nova linija mišljenja olakšana je nedostatkom unutarstranačke demokracije, fiksacijom na ulogu Alexisa Tsiprasa kao modela “populističkog” vođe koji utjelovljuje volju naroda, te posljedičnim nadmudrivanjem i izolacijom radikalne ljevice unutar stranke. Koalicija s “Neovisnim Grcima” kao i Varoufakisovo potpisivanje sporazuma od 20. februara bile su logične posljedice tog kursa čija je ključna poruka bila da Syriza neće poremetiti “pravila igre”.

Syriza je osigurala hegemonijski poredak koji omogućuje njezinu političku reprodukciju

Uzimajući u obzir navedene događaje, vrijedi postaviti pitanje kako Syriza još uvijek zadržava relevantnu poziciju unutar političkog sustava zemlje. Prvo je objašnjenje strukturno i treba ga čitati zajedno s rekonfiguracijom grčkog političkog sustava kao takvog. Gubitak suvereniteta sadržan u memorandumima neutralizirao je ulogu političkih stranaka u Grčkoj, pretvarajući ih u organizacije koje provode odluke koje su donijeli drugi. To je proizvelo odustajanje ljudi od politike budući da njihov glas nema nikakav utjecaj na političke odluke. Nova demokracija ne može ponuditi pravu alternativu budući da su javne politke diktirane već potpisanim sporazumima. Isto vrijedi za bilo koju drugu stranku s izgledima za obnašanje vlasti.

Također, tu je subjektivni faktor. On se odnosi na formu unutrašnje hegemonije koju se Syriza izgradila energično prigrlivši politički i društveni status quo uz minimalne koncesije radničkoj klasi. S trenutnom strategijom Syriza je osigurala hegemonijski poredak koji omogućuje njezinu političku reprodukciju. On može biti sažet kroz sljedeće postavke: a) ostanak u eurozoni i Europskoj uniji osiguravajući interese grčkog kapitala; b) održavanje učinkovite ravnoteže između američkih (geopolitičkih), europskih (dug i izbjeglice) i kineskih (privatizacijski projekti poput Pirejske luke)  interesa u široj regiji Mediterana; c) klijentelizam u javnom sektoru kroz zadržavanje kadrova (kao što je to obećala Nova demokacija), čak i ako takve politike smanjuju plaće radnika u javnom sektoru; d) adresiranje siromaštva pomoću mjera koje onemogućuju zapadanje najnižih slojeva u potpunu neimaštinu.

Drugim riječima, Syriza je dosad preživila konstruirajući vlastiti status quo, ili pak modificirajući prethodni status quo. Naravno, takav projekt nema nikakve sličnosti s radikalnom redistribucijom bogatstva niti predstavlja prekid s postojećim poretkom.

Syrizin pokušaj izgradnje mostova unutar postojećeg okvira i s mrežama moći u Grčkoj posredovanjem nekih figura iz Tsiprasove grupe poput Giannisa Dragasakisa ili Nikosa Pappasa, u kombinaciji s bazom društvenih pokreta i aktivistima protiv mjera štednje dao je stranci proturječan sadržaj u razdoblju između 2012. i 2015. Nakon sporazuma od 15. jula, druga dijalektička komponenta je ukinuta; drugačije rečeno, veze između stranke i društva u poptunosti su rastočene, te je pritisak iz same stranke i društva prestao postojati. Syriza je bez čvrstog programa reformi usisana u postojeći status quo. Dakle, glavni faktor, izuzev onog najočitijeg vezanog uz mjere štednje koje proizlaze iz potpisanog memoranduma, jeste transformacija stranke u organizaciju autonomnu od društvene sfere. Uzroke prilagodbe treba tražiti u strukturnom razlazu Syrize i snaga koje su odgovorne za formiranje stranke.

Radikalna ljevica u Grčkoj još uvijek osjeća posljedice povlačenja Syrize. Njezino jedinstvo je prvi korak prema bilo kakvoj pobjedničkoj strategiji u budućnosti. Usprkos, ili upravo zbog svoje tragične sudbine Syriza može funkcionirati kao primjer onoga što treba izbjegavati po svaku cijenu ako lijevi projekt želi biti uspješan uslijed sve produbljenije krize kapitalizma. Ona također može poslužiti kao udžbenički primjer strukturnih ograničenja s kakvima se bilo koja “lijevo-populistička” formacija mora suočiti kada preuzima odgovornost upravljanja kapitalističkom državom. Ta se ograničenja ne smiju shvatiti olako. Ne samo da se potrebno suočiti s nadnacionalnim institucijama poput Europske Unije, već je isto potrebno učiniti u pogledu unutrašnjih odnosa moći u svakoj zemlji. Nema općeg recepta za tegobe ljevice primjenjive na svaku zemlju i kontekst. Svaka nacionalna formacija ima svoje specfične poteškoće koje se moraju uzeti u obzir. To, dakako, ne obezvređuje ključnu ulogu koju supstancijalni pokret solidarnosti protežući se izvan granica nacionalne države može i treba igrati. Najvažnije, ljevica nakon Syrize se mora oduprijeti iluzijama u pogledu “racionalnosti” svojih protivnika i njihovog osjećaja za pravičnost. Taj je put već testiran; ne postoji jednostavan način kojim se može izbjeći nužnost konfrontacije s establišmentom. Manolis Anagnostakis na to jezgrovito ukazuje u pjesmi “Epilog”:

“I iznad svega, bez iluzija.

Manje-više uzmi ih kao dva

nejasna

prednja svjetla u magli

Kao bilten za nestale prijatelje

sa samo dvije riječi: ja živim.

“Jer, kako moj prijatelj Titos

jednom ispravno reče

“nijedan stih ne može uzbuditi

mase

nijedan stih ne može srušiti

režime”.

 

U redu.

Onesposobljeni, pokažite svoje ruke.

Sudite kako bi vam se sudilo.

George Souvlis, politički analitičar. Piše za brojne progresivna glasila, kao što su Salvage, Jacobin, ROAR i Lefteast; Leandros Fischer, istraživač pri Tehnološkom fakultetu na Kipru

proletter.me

Objavio/la na 08:13. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in -