Početkom šezdesetih pa sve do kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka nikada se dok smo bili djeca nismo igrali u donjem parku. Kad kažem djeca, mislim na muslimansku i pravoslavnu djecu. Razlog? Roditelji su nam govorili da je tu bila džamija i mezarje i da se ne valja tu igrati. To nam je bilo dovoljno da donji park zaobilazimo u širokom luku. Znam i pamtim, a i o tome se javno pričalo, da tetka Zaga, Hankuša, Tima, Vava, Vida… nikada do kraja života nisu prošle glavnom ulicom i parkom. Imali smo strahopoštovanje prema tom dijelu čaršije a istovremeno smo pokazivali građansku neposlušnost zbog rušenja džamije i groblja. Park je bio uređen i besprekorno čist. Porodični odgoj imao je i te kako utjecaja na nas. Zato travu i cvijeće nikada kao djeca nismo pogazili. Jedino bi momci kada bi se htjeli potući na fer tuču odlazili ispod parka da podijele megdan. Redovno su poslije odmjeravanja momačkih i borilačkih vještina zagrljeni izlazili u gornji park.

I tako su nam godine prolazile, stariji Bjelopoljci odlazili a mi starili. Kako smo odrastali i jačali, tako su i roditelji gubili kontrolu nad nama. Porodično vaspitanje zamijenili smo komunističkim. Ideologija je polahko uzimala danak, zaborav je potisnuo sjećanje a park je gubio ljepotu i svetost. Prvo su komunistička djeca krenula u travnjak i cvijeće. Abaz je bio čuvar oba parka. Čini mi se da je po čitav dan i do kasno u noć bio na radnom mjestu. Ali, tjerao je nas, radničku djecu dok su komunistička djeca bila privilegovana. Zato smo mi kada bi ih vidjeli da se igraju u parku sa raznih strana po dogovoru zavikali: „Okolo ih Abaze!“ Varka je uvijek bila uspješna. Nastala bi pometnja i bježanje.

Naumpade mi tetka Vava kada bi nam kao djeci govorila:

„E, moja djeco, ja neću biti živa a vi hoćete. Poslije ove vlasti doći će skakavci. Sve će pojesti kao što skakavci pojedu žitna polja. Pojavit će se drugi novac, ali u njemu neće biti berićeta a i u narodu će ga malo biti. Radnje će biti pune robe, ali neće imati ko kupovati. Oni koji nikada nisu imali imat će a ovi bogati bit će fukare (siromasi). Mrziti ćete jedni druge zbog imena. E, jadno Bijelo Polje, e jadni svijetu.“

„Kako tetka Vavo, po Bogu?“ zavikali bi mi u glas.

„Lahko, lahko. Živi bili pa vidjeli.“

***
Sve što je lijepo kratko traje veli narodna.TetkaVava umrije a na krilima balvan revolucije početkom devedesetih dođoše skakavci. Bezbrižne dane djetinjstva poklopiše mučna vremena. U devastiranje donjeg i gornjeg parka udariše prvo komunistička djeca. Ljudi se promijeniše i preko noći dojučerašnji prijatelji postadoše nam otvoreni neprijatelji.Ibretiš (čudiš) se sa kim si godine proveo i mnogo kriški hljeba i pekmeza pojeo. Poznaješ ljude, do juče bio komunista i ateista a ujutru poslije Emilovog Dnevnika postao fašista i ateista. Gledaš višegodišnje drugove, ponašaju se prema tebi kao stranci. Prave se da te ne poznaju i ne pozdravljaju se. Jučerašnjeg kukavicu ujutru vidiš u uniformi sa redenicima. Bog zna koliko smo puta skupa zapjevali „druže Tito mi ti se kunemo“, a sjutra dan ga vidiš kako ispred opštine u ulici Maršala Tita koliko ga grlo nosi buruče „svud su straže đenerala Draže!“ Ideali se raspadoše kao kule od karata. Preko noći ostarismo. Bože sačuvaj.

Da li je moguće da smo godinama skupa rasli sa likovima koji su samo čekali priliku da pokažu ekstremno poremećen mentalni sklop premacivilizacijskim odnosima društva i zajednice? Šta se to dogodilo našim prijateljima pa su samo zbog različitog imena zaboravljajući dane djetinjstva krenuli u biološko i materijalno uništavanje zajedničke nam domovine pune različitosti.

Ovakve ekspresne transformacije ličnosti nisu moguće bez višegodišnje ideološke, političke i vaspitne pripreme u porodici, školi i širem društvu. Da li je moguće da je sve vrijeme postojanja Jugoslavije ilegalno radio paralelni sistem obrazovanja? Da nisu vršene mentalne pripreme na širenju mržnje prema drugim ili drugačijim od sebe odkuda onda tolika količina sindroma psihopatološke poremećenosti i mentalne spremnosti kod samo do jučer totalnih anonimusa da bez ikakve autocenzure krenu u ubijanje nedužnih ljudi, pale Bogomolje i ruše groblja?

Zato su bjelopoljske pravoslavne i muslimanske hanume i gospođe u širokom luku zaobilazile harem čaršijske džamije. Znale su one da tadašnje zatrpavanje nije kraj stradanja njihovih savremenika i da će se pojaviti likovi koji će brutalnije od tadašnjih moćnika udariti na posmrtne ostatke njihovih sugrađana. Na takav način željele su poslati jasnu poruku nama živima – čuvajte ljudskost u sebi i nađite načina da i vi pokažete nezadovoljstvo sa takvim i sličnim pojavama u društvu.
Akademik Matija Bećković preporučuje da ovakve pojave u društvu i skupine i pojedince spremne da izvršavaju i organiziraju rušenja i zatiranje mezaristana, liječimo homeopatijom.

Zato građani Crne Gore i Bijelog Polja, krajnje je vrijeme ako nećemo da nas pojedu skakavci, ustanimosvi zajedno i dignimo glas protiv ovakvih pojava u društvu i ne dozvolimo da nas i dalje dijele i zavađaju oni koji na širenju nacionalne mržnje zgrću ogromna bogatstva i privilegije.