Piše: Tajana Tadić

Oslobođeni Mosul?

U vrijeme nastajanja ovih redaka, irački premijer Abadi stiže u Mosul kako bi proglasio pobjedu i konačno protjerivanje Daesha iz grada. No, stručnjaci ukazuju da to postoji još razloga za brigu – neki od glavnih strahova su povratak na status quo kakav je bio prije 2014. godine i vladavinu mosulske mafije koja bi omogućila nastavak postojanja Daesha u nešto manje organiziranoj formi. Mnogi strahuju za budućnost Iraka i zbog iranskog ekspanzionizma, te činjenice da Mosul uz iračke snage oslobađaju sektaške milicije i paravojne formacije, okupljene pod zajedničkim imenom Hashd ash-Sha’abi, kojima je vlada iz Bagdada dala odriješene ruke. Izvještaji o zlostavljanjima sunitskih civila već postoje, i jasno je da muka interno raseljenih, protjeranih i izbjeglih ljudi ne staje nakon što se uspiju dokopati teritorija koji nije pod kontrolom Islamske države.

Nakon što izbjegnu iz okupiranih teritorija, Suniti su podvrgnuti arbitrarnom zatočeništvu, mučenjima, prisilnim nestancima i nezakonitim ubijanjima, što je sve zabilježeno tijekom najnovijih vojnih operacija u 2016. godini, posebice za vrijeme bitke za oslobađanje Falluje i okolnih područja Niniwa provincije, kao i u provincijama Salah al-Din, Kirkuk i Anbar.

Fotoreporter Ali Arkady dobio je neograničen pristup te slobodu snimanja oslobađanja Mosula od strane iračkih snaga pod kontrolom Badr organizacije. Svjedočio je jezivim prizorima – otmicama, mučenju, i silovanjima počinjenima od strane ljudi koji su trebali biti heroji, osloboditelji Mosula. Human Rights Watch je također za vrijeme ove operacije zabilježio slučajeve u kojima su iračke snage pod krinkom sigurnosne provjere u detenciji u stravičnim, nehumanim uvjetima držale tisuće muškaraca i dječaka, a neke od njih mučile i pogubile. HRW je pri susretima s iračkim dužnosnicima, kao i predstavnicima iz zemalja članica koalicije nekoliko puta izrazio zabrinutost u svezi ovih izvještaja, jer do danas nemaju saznanja o niti jednoj transparentnoj istrazi u svezi sa zlostavljanjem civila ili određivanja zapovjedne odgovornosti.

Arkadyjev, kao i izvješća NGO-ova nagovještaju mračnu budućnost za Irak, nastavak nestabilnosti nakon vojne pobjede nad Daeshom, te rizik od novih sunitskih pobunjeničkih ustanaka i novih inkarnacija Daesha. Bitno je naravno napomenuti kako rizik od novih sunitskih ustanaka ne postoji zbog inherentne militantnosti sunita, kakvom ju često sektaški diskursi vole prikazati, već zbog specifičnosti povijesnog konteksta[1] koji moramo bolje razumjeti i kako bi manje strahovali od ljudi koji su utočište potražili u Europi.

Primarni uzrok značajne prisutnosti Daesha u Iraku može se dakako pripisati američkoj i britanskoj invaziji i okupaciji zemlje, tijekom koje su u potpunosti uništeni i razmontirani njeni sigurnosni aparati i civilna infrastruktura. Za vrijeme invazije i okupacije također je namjerno poticano i ojačavano sektaštvo, kao sredstvo ispunjavanja sigurnosnog vakuuma te proračunati pokušaj podjele i vladanja nad iračkim nacionalnim otporom koji je u nekim momentima pokazivao naznake da će uspjeti premostiti sunitsko-šijitske podjele i politički ujediniti zemlju. Ovaj sigurnosni vakuum dozvolio je džihadistima da se infiltriraju u Irak, te ih se većina priključila takozvanoj Al-Qaedi u Iraku („Al-Qaeda in Iraq“ ili skraćeno AQI), pod vodstvom Abu Musab al-Zarqawija.

Zarqawi je karijeru džihadista naumio otpočeti s mudžahedinima u Afganistanu, no s obzirom na to da su se Sovjeti iz istoga ubrzo povukli, vratio se u rodni Jordan. Uhvaćen s većom količinom oružja i eksploziva, osuđen je na 7 godina zatvora, gdje je njegova ideologija zacementirana. Nakon puštanja iz zatvora, u vrijeme rađanja globalnog rata protiv terora, Zarqawi i njegovi sljedbenici prešli su iz Jordana u Irački Kurdistan, gdje su osnovali Jamaat al-Tawhid wal-Jihad (Organizacija Monoteizam i Džihad), ono što bi se moglo smatrati najranijom formom Daesha.

2004., godinu dana nakon što je započela invazija na Irak, te unatoč razilaženju mišljenja i ideologija, Zarqawi iz pragmatičnih razloga daje bayat (zakletvu na vjernost) Osami bin-Ladenu (kojeg je upoznao 1999. u Kandaharu, te izvještaji govore da potonji njime nije bio impresioniran) i tako su osvanuli prvi dani Tanzim Qaedat al-Jihad fi Bilad al-Rafidayn, tj. al-Qaede u Iraku. Zarqawi je naime bio svjestan činjenice da će al-Qaedin brend, te prividno pozicioniranje na prvu liniju protiv američkih okupatora u Iraku privući najveći mogući broj stranih, te u manjoj mjeri, lokalnih boraca. U stvarnosti, Bin Laden nije imao gotovo nikakvu operativnu kontrolu nad ovom grupom, čiji su se vođe, umjesto na otpor okupacijskoj vojsci, više koncentrirali na čišćenje od kafira (što je scenarij koji će Daesh ponoviti nekoliko godina kasnije u Siriji), brutalno napadanje šijitske populacije koje je denuncirala čak i generalna komanda Al-Qaede.

Nakon invazije izbio je sektaški građanski rat, te su SAD u nastojanju da u potpunosti unište AQI, oformile savez sa sunitskim pobunjenicima koji su dolazili većinom iz iračkih plemenskih zajednica. Ove, inicijalno anti-američke milicije poznate pod imenom Sahwat, pristale su na suradnju u zamjenu za obuku, oružje i plaću sponzoriranu od Američke vojske, te su praktički uspjele poraziti AQI. Kako je onda Irak završio kako je završio, izgubivši sjeverni i zapadni dio zemlje u korist Daesha?

Odgovor većim dijelom leži u sektaškim i političkim makinacijama iračkog premijera Malikija, koje su igrale ključnu ulogu za održavanje prisutnosti Daesha u Iraku, čak i nakon gubitaka koje su pretrpjeli od Sahwata. Prema dogovoru sa SAD-om, snage Sahwata su nakon povlačenja Amerikanaca trebale biti plaćene od strane Malikijeve vlade, te naposljetku integrirane u ISF. Maliki se dogovora nije držao i mnogi od njih, suočeni s budućnošću koja nosi nezaposlenost i još više šikaniranja, zlostavljanja i diskriminacije po sektaškim linijama polako se kreću prema ekstremnijim opcijama, posebice Daeshu.

Iračko proljeće

Nouri al-Maliki 2010. godine gubi izbore u korist al-Iraqiya koalicije, za koju je glasala velika većina sunita, kao i dobar dio šijita, ali podriva demokratski proces i zadržava se na vlasti. Njegova brutalna reakcija na prosvjede koji su izbili kao dio fenomena arapskog proljeća i zahtijevali demokratizaciju i reformu njegova autoritativnog režima, obrušavanja na sunitske političare (kao što je bio slučaj s al-Issawijem kojem nije pomoglo ni to što je bio član Malikijevog kabineta), sunitima su bili samo još jedna indikacija da su isključeni iz iračkog političkog sistema.

Bitno je napomenuti da, unatoč Malikijevim nastojanjima da ih portretira kao sektaške i denuncira prosvjednike kao pristaše Baas partije ili Al-Qaede, prosvjedi koji su se u to doba odvijali nisu bili sektaškog karaktera, dok im je glavni slogan bio Ash-shab yurid isqat an-nizam, tj. „ljudi zahtijevaju pad režima“. Čak je i Muqtada al-Sadr, irački šijitski vjerski vođa upozoravao Malikija da iračko proljeće dolazi i da bi zahtjevima prosvjednika trebalo udovoljiti.

Maliki se na zahtjeve prosvjednika oglušio i nastavio tretirati prosvjede kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti sistematično se obrušavajući na prosvjede. Sve je kulminiralo u gradu Hawiji gdje je tijekom racije od strane vladinih snaga 39 ljudi ubijeno, dok ih je stotinu bilo ozlijeđeno. Ovaj je događaj rezultirao valom nasilja diljem Iraka, te je rastući pritisak vladinih snaga i slabljenje vjere u političko rješenje naveo mnoge sunite na zaključak da je jedina realna opcija koja im preostaje oružani ustanak.

SOA i civili bez međunarodne zaštite

Projekt Iraqi body count procjenjuje da se broj ubijenih civila u Iraku od 2003. godine kreće od 177,499 – 198,685. Broj je vjerojatno mnogo viši i bez pretjeranog dramatiziranja, Irak je noćna mora, a takav će ostati i u skoroj budućnosti te bismo trebali učiniti sve što je u našoj moći da ljudima koji su iz te noćne more pobjegli pružimo podršku. Bilo bi idealno kada bismo počeli s pružanjem međunarodne zaštite: odobravanjem azila ili barem supsidijarne zaštite. Jednostavno? Samo u teoriji.

Krajem lipnja dočekala nas je prilično mučna vijest – stvara se novi vojni pakt za obranu vanjskih granica Europske unije od migranata, a u izradi akcijskog plana sudjeluju Češka, Slovačka, Austrija, Mađarska, Slovenija i naravno, Hrvatska. Još nije objašnjeno o kakvom će se točno „vojnom djelovanju za suzbijanje imigrantske krize“ raditi, no s idejom o humanom načinu postupanja pozdravili smo se odavno, još s prvim metrom žilet-žice.

Militarizacija granica nije jedini način na koji se Hrvatska bori protiv izbjeglica i migranata, tu je i institucionalno nasilje pod pokroviteljstvom Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA-e). Početkom ove godine, u suradnji s Centrom za mirovne studije, Are You Syrious? je sastavio izvještaj kojim se nastojalo ukazati na moguća nezakonita i arbitrarna postupanja SOA-e u dodjeljivanju sigurnosne zapreke strancima/izbjeglicama koji borave u Hrvatskoj, a koja im onemogućava dobivanje međunarodne zaštite na području RH. Kako izvještaj navodi, sukladno čl. 5 Zakona o strancima, SOA provodi sigurnosnu provjeru osoba koje se primaju u državljanstvo, kao i stranaca čiji je boravak važan za sigurnost države. Podnositelju zahtjeva SOA dostavlja samo mišljenje o postojanju ili nepostojanju sigurnosne zapreke, te MUP temeljem mišljenja SOA-e (koje može i ne mora uzeti u obzir) donosi rješenje vezano uz status stranca. Zahtjev za međunarodnom zaštitom ili reguliranjem statusa MUP u praksi odmah po primitku prosljeđuje SOA-i koja provodi tzv. sigurnosnu provjeru. Nakon provedene navodne sigurnosne provjere, SOA u većini slučajeva koji su bili predmet ovog izvještaja MUP-u dostavlja mišljenje u kojem samo šturo navodi sljedeće:

„Na temelju klasificiranih podataka označenih stupnjem tajnosti „OGRANIČENO“, utvrđuje da postoje zapreke za pozitivnim rješavanjem zahtjeva (…).“

Soa djelatnicima MUP-a, kao ni strankama ni njihovim odvjetnicima, ne dostavlja obrazloženje koji je razlog „sigurnosne zapreke“. Temeljem tog mišljenja, MUP odbija zahtjev stranke i upućuje stranku na podnošenje upravne tužbe upravnom sudu u roku od 30 dana. Ovakvo postupanje dovodi do niza nezakonitosti i arbitrarnosti koje rezultiraju povredama ljudskih prava izbjeglica i stranaca u RH.

Svi ljudi čiji su slučajevi navedeni u izvještaju, ispunjavali su sve formalne uvjete za dodjelu međunarodne zaštite, te im je ona odbijena isključivo zbog postojanja „sigurnosne zapreke“. Ove odluke zahvaćaju cijele obitelji, što znači da ako je roditeljima odbijena međunarodna zaštita, djeca su automatski uključena. Za sada se čini da se radi većinom o ljudima koji su u Hrvatsku vraćeni na temelju Dublinskog sporazuma, a većina ih dolazi iz ratom zahvaćenih područja, kao što su Alep, Bagdad i Mosul. Upravo onaj Mosul iz kojeg je do početka lipnja ove godine izbjeglo oko 790 tisuća ljudi.

Sasvim je jasno da Hrvatska sistematski radi na tome da obeshrabri što više ljudi od traženja međunarodne zaštite na njenom teritoriju. Kako drugačije objasniti valove nasilja nad ljudima koji se uspiju dokopati granice? Ili beskrajno spore odluke o azilu, koje broje obitelji iščekuju dijeleći čitavih devet metara kvadratnih sobe u Porinu? Ili nedostatak psihosocijalne potpore, te ozbiljnog rada na integraciji, čije je provođenje de facto na leđima nevladinih organizacija i volontera koji pucaju po šavovima?

Husseinu, kojeg sam u jesen 2015. upoznala na Bregani, bile su dovoljne dvije noći kampiranja pred zatvorenom slovenskom granicom da mi kaže kako je jedino što želi da svoju obitelj odvede natrag doma, u Bagdad. Koliko onda dubok očaj mora osjećati osoba koja je nakon godinu dana deportirana iz Njemačke natrag u Hrvatsku (a te se deportacije često odvijaju pod okriljem noći, i ljudi mogu ponijeti doslovno samo ono što nose na sebi), te na odluku o azilu u Hrvatskoj čeka od rujna 2016. godine?

Ne moramo teoretizirati – uvjereni da će njihova molba za azilom biti odbijena, roditelji Mustafe (16), Raje (11), Muslema (6) i Mumena (1), 6. su srpnja svoju obitelj ukrcali na avion za Bagdad. Za Bagdad, u kojem postoji mogućnost da ako odlučiš djecu odvesti u slastičarnicu za iftar, više se nikad neće vratiti.

[1] Za razumijevanje vremenske crte i geneze Daesha u Iraku i Siriji trebam zahvaliti S. Hamadu na objašnjenjima kao i dozvoli za korištenje njegovog sjajnog eseja „The Rise of Daesh in Syria–Some Inconvenient Truths“ koji se može naći u knjizi „Khiyana – Daesh, the Left and the Unmaking of the Syrian Revolution“ kao referentne točke.

Maz.hr