Pravo na nostalgiju

zlatko-dizdarevicPiše: Zlatko Dizdarević

Minulih sedmica zaskočilo me nekoliko usputnih, reklo bi se dnevnih, prolaznih provokacija kojima se čovjek obično ne bavi, grda su vremena pa je pažnja okrenuta nečem važnijem. Ova kratka zastajkivanja na prvi pogled su nepovezana ali su mi se, eto, konačno slila u nesvjesnu provokaciju da im se vratim kao nevidljivoj mušici koja te dekoncentriše, ne znaš zašto, ali osjećaš da ne popušta.

Male provokacije se nisu složile hronološkim redom ali su isti paket:

Počelo je ručkom na koji je, uobičajeno »nasmiješeno – službenim« povodom društvo pozvala ambasadorica velike evropske zemlje u Sarajevu. Stranci uobičajeno demonstrirali (ne)znanja i (ne)razumijevanje o »nama«.

Mi domaći, rutinski i naviknuto odgovarali na pitanja bez ambicija da će se išta promijeniti u njihovim glavama. Na naša objašnjenja najčešće su reagirali začuđenim podizanjem obrve. Poznato. Onda je ambasadorica izgovorila rečenicu, sasvim uvjerena u njenu tačnost: »…pa na ovim prostorima prije nije postojala nikakva ekonomija i proizvodnja, mi sada nastojimo da se počne stvarati od nule…«

Bio sam zblanut preciznošću zablude pa sam postavio pitanje koje je trebalo da odagna nevjericu. Dotična je doista rekla ono definitivno uvjerena da govori istinu. Kao, poznavala je sve što je ovdje bilo prije. Uz ovakve epizode vazda mislimo, šta se može, valja nam ići dalje. Ipak, epizoda me kopkala…Kako to da ne znaju? Pa zato što ne moraju da znaju. Sjećanje im je nepotrebno, a može biti i štetno.

Drugi usputni crv pojavio se prilikom otvaranja jedne izložbe organizirane opet iz velikog inozemstva. Tema: Granice, utopija ili stvarnost. Slojevito, pomalo provokativno kako bi se posjetiocu predstavilo »ključne historijske i geopolitičke koncepte, u narativu koji kombinira historiju velikih seoba, geografiju granica, svjedoke prelazaka i poglede savremenih umjetnika…« Zanimljivo i na nivou promišljanja i intelektualno upozoravajućih inspiracija za nas ovdje, iz njihove perspektive.

Pozvan da kažem nešto o tom velikom povjesno filozofskom problemu granica – vjerovatno iz pozicije »balkanskog ambasadora«, novinara, putopisca i svjedoka raznih lomova po svim mogućim granicama, posebno Istoka – shvatio sam da se u startu ne razumijemo.

Njihov uvodničar omeđio je temu, naravno, na odjednom traume velikih, povodom izbjegličkih migracija malih u svijetu. A mi ovdje evo stoljećima živimo sa granicama na koje veliki, svako malo, udaraju svoj razorni pečat. Ti »veliki« ne moraju biti uvijek isti ali, vječno su istih apetita. Otuda se taj ugao meditiranja o ovoj temi svodi na strah od napadnute sigurnosti i blagostanja – sa druge strane dalekih granica. Dok su bili samo povoljna radna snaga, ok. Ali otkud sada »odjednom« toliko migranata i izbjeglica, divljih, agresivnih i terorista. Šta im bi?

Mi sa granicama muku mučimo manje više svakih pola stoljeća. Ono »prije« vazda se proglašava pogrešnim pa se ponovo prilagođavamo istom, upitnom i nedovršenom. Tako i veliki diktiraju. Što bi kazao Predrag Matvejević, »naše su granice zemljopisne i anegdotske«, a pritiskuju se uvijek iz početka uz »tezu da je mnogo toga i dalje neriješeno i nedovršeno jer je trajalo krivo…«

Ti veliki nemaju ni razloga ni namjere da se bave prošlošću, jer je njena slika neupitna i ovjerena pa bi svako propitivanje bilo višak, moglo bi ponešto i zakomplicirati, pa bi tako postalo i opasno. Zato se ne analizira pošteno zašto izbjeglice, već samo način na koji ih valja spriječiti da pritiskuju njihove granice.

Treća je provokacija potekla sa Sardinije, iz Cagliaria, sa sjajnog festivala literature, umjetnosti i kulture pod nazivom »Leggendo metropolitano«. Povodom različitih provokativnih tema tamo dolaze mnogi zanimljivi gosti, intelektualci, pisci, novinari, ljudi koji se imaju čega sjećati. Generalni okvir je isti: »Između sječanja i zaborava.« Zvali me da govorim o »brutalnim temama Bliskog istoka i Bosne…«

Pred iznenađujuće puno ljudi, na otvorenom, bilo je uzbudljivo. U publici puno izrazito mladih ljudi, neki možda još srednjoškolci. Vidljivo i pomalo zbunjeni onim što su čuli, tražili su tumačenja detalja iz prošlosti čak i ne vjerujući da je »tamo« nekad bilo tako kako je bilo, dobro.

A pri tome nisu pacijenti desnice koja lažno obećava nekadašnjost. Stariji su uglavnom šutili na način koji se mogao nazvati probuđenim sjećanjem a ne rijetko i – nostalgijom. Srednje generacije u publici bilo je ponajmanje. Pomislio sam gledajući rijetke te dobi, oni sjećanja nemaju, a budućnost im je već oprana od entuzijazma.

Sva tri ova »crva« koja su se očigledno sretala negdje u meni, pojavila su se na jednom mjestu zajedno uz slučajno ponovno čitanje teksta »Politika nostalgije« Diega Rubia, objavljenog na više portala minulog mjeseca. Prvi put pročitani jeste me zagolicao ali je ipak završio među onim, na početku pomenutim dnevnim, prolaznim i usputnim provokacijama…I onda se sve vratilo, pomalo iritantno. Rubio je pripadnik srednje generacije, respektabilne biografije.

Doktorirao filozofiju na Oxfordu, uz ostalog predavao na Columbia University u New Yorku, istoriju na Sorboni u Parizu, bio na mjestu savjetnika u UN misiji u Libiji…

Shvatio sam zašto me Diego Rubio izuzetno obrazovan, lucidan i opran od viška duše i uronjen u moderni pragmatizam, pomalo nanervirao. Nije riječ o sukobu generacija, eto ja matorac pa sentimentalan spram bivšeg života u kojem mi jeste bilo lijepo, a on u naponu snage okrenut ekskluzivno budućnosti. Nisam onaj koji ne shvata ljude što vole ili ne vole prošlost ili budućnost.

Ne dijelim ljudi po takvim ili sličnim sklonostima. Nemam ambicija da ikome priznajem ili ne priznajem ova ili ona »ljudska prava«. Možda me zato i jeste zatekla sklonost kojom visoko-obrazovani doktor, profesor i savjetnik u sistemu UN-a, definira svačije prirodno i ljudsko poravo na nostalgiju proglašavajući to bezmalo praktično opasnim za kolektivnu budućnost.

Ta zavjera sjećanja na »nekad«, iskreno, zbunila me. Blago kazano. Ne zato što on tako misli, već zato što vidim, svakodnevno, kuda vodi »nepotrebnost« da se danas – uz svu zagledanost u budućnost – prisjetimo i činjenica koje jesu postojale, koje jesu formirale drugačiji svijet i realnosti u njemu, koje jesu bile dobre a danas se brutalno odguruju, gaze i poništavaju.

Neće Rubio promijeniti svijet, nije o tome riječ. On je možda tek nesvjesno alhemičar nove platforme koja šminkerski moderno zvuči u doprinosu svjetlijoj budućnosti temeljem obračuna sa prošlošću.

Pa kaže: »…Nostalgija je benigna kao zaslađivač sličnih uspomena i nadahnuće za pisanje istorijskih romana, ali može biti pogubna kao pokretač nade glasača i osnova vođenja politike. Za to ima mnogo razloga. Prvo, nostalgija je varljiva. Ona je skok u imaginarni čamac za spasavanje s broda koji zapravo ne tone (?!) Zlatno doba u koje populistički pokreti žele da nas vrate nikada nije postojalo. Istraživanja jasno pokazuju da prošlost nije bila bolja gotovo ni po čemu (?!). Drugo, nostalgija je opasna zato što je nazadna. Partije desnice koriste je za lukavo plasiranje svojih ksenofobičnih, seksističkih i izolacionističkih programa i sprečavanje napretka ka pravednijem društvu. Na kraju, nostalgija podržava loše politike jer nas odvodi na putovanje u nemoguće…(?!) Društva ne mogu da se kreću unazad – niko od nas ne može – a kada to pokušaju, rezultat je obično katastrofalan…«

Nije nejasno iz koje akademske pozicije, temeljem kojih uvjerenja bez iskustva prošlosti, o »nekad zlu« i »budućem dobru«, pristiže ovakvo razmišljanje. Generaliziranje neznanja o prošlosti koju su ljudi živjeli, pa zato sve skupa sveli na katastrofalne posljedice poput »činjenica« iskazanih za ručkovima ambasadora, ili u poimanju granica samo temeljem vlastite istorije, ili programiranog neznanja jednosmjerno »opranih« srednjih generacija spram prošlosti i interesne budućnosti, a evo sad i ideološko prepadanje od nostalgije pa i sjećanja – nasilje je nad ljudskošću.

Šta smo i ko smo bez sjećanja. Gdje je ono tu kao zadovoljstvo a šta će se prepustiti zaboravu ne smije biti stvar ideologije ili dodvoravanja »modernosti«, u ime budućnosti. Uostalom, i antifašizam se trpa, na ovoj liniji, u »prošlost« spram koje, eto, ne smije biti ni nostalgije ni pamćenja. Opasno za budućnost. Šta reći mom prijatelju, sjajnom arhitekti, intelektualcu, kad neka stara vremena – očigledno kapitalno drugačija od današnjih, naziva »Belle Epoque«. Da laže, da je dekadentan ili čak opasan, protiv svijetle budućnosti.

Ne znam kakva će biti budućnost, ali slutim da neće biti bolja time što će se sjećanje na prošlost, pa i nostalgija gdje joj ima mjesta, proglasiti politički dekadentnim. A koliko je zla več učinjeno, i sprema se ponovo, zato što se zaboravljalo, ili lagalo ili čak i na silu zatiralo sjećanje uz nostalgiju. U ime budućnosti.

Novi list

Objavio/la na 07:21. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-