Strah i kapitalizam

Autor: Nenad Porobić

nenad porobicU istoriji kapitalizma postojao je kratak osamdesetogodišnji period tokom kojeg se jaz između bogatih i siromašnih smanjivao u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Bilo je to u vrijeme postojanja realsocijalističkog bloka, koji je mogao vršiti ideološki i materijalni pritisak na društveno-ekonomske uslove u kapitalizmu. Rušenjem socijalističkog bloka opet dolazi do pojačane represije kapitala nad radom, što prouzrokuje povećanje koncentracije bogatstva u rukama privilegirane manjine. Klasni sukob se zaoštrava, a time i potreba elite da se zaštiti od organiziranog otpora obespravljenih i sistemske promjene.

Generalno gledano, akter koji je dosadašnjim društvenim konsenzusom istorijski postavljen kao glavna prepreka opasnostima po društvo jeste država. Država traži poslušnost građana uz obećanje da će ih štititi od prijetnji. Međutim, zaštitnička uloga države već je nekoliko decenija sve ugroženija napadima neoliberalnog kapitalizma putem brze globalizacije i internacionaliziranih tržišta. Država sve manje može da ispuni svoju zaštitničku ulogu te se težište odgovornosti za bezbjednost pomjera s društvene na ličnu ili individualnu. Nama individuama preostaje darvinistički zadatak da (pre)živimo i nadvladamo posljedični strah koji se sistemski proizvodi. Neki od nas ga mogu i materijalno ublažiti, pošto taj isti sistem pronalazi razne načine da nam naplati oružje za tu bitku.

Krizno obezbeđenje

Dok najnovija globalna kriza kapitalizma pogađa većinu stanovništva, određene privredne grane od nje profitiraju, prvenstveno vojne i bezbjednosne.

Američke Homeland Security industrije ostvarile su profit od 142 milijarde dolara 2009. godine; 2,7 triliona dolara između 2010. i 2012. godine, s rastom između 5% i 12% godišnje. Najveća privatna zaštitarska firma u svijetu, G4S, sa 630.000 zaposlenih u 125 zemalja, obezbjeđivala je londonske olimpijske igre, a obezbjeđuje zatvore, azile, sabirne centre, naftne i gasne instalacije, važne ličnosti, ambasade i aerodrome i razne druge infrastrukture. Između ostalog ova firma je prisutna i u bivšoj Jugoslaviji, gdje u eksploatatorskim uslovima zapošljava uglavnom muškarce, često učesnike ratova koji su izgubili prijeđašnje poslove.

Ratovi, koji se posmatraju iz raznih uglova samo ne iz onog pokretačkog, ekonomskog, vode se u ime mira i bezbjednosti.1 I bodljikave žice se podižu u to ime. Ulaganja u vojno-industrijski kompleks povećevaju se umjesto da se uklanjaju strukturni uzroci nasilja: na međunarodnu pomoć troši se 1,6% državnog budžeta a 13,3% na naoružanje (Velika Britanija), dok je u SAD ta razlika još veća (1% spram 25% budžeta).

Proponenti diskursa bezbjednosti u Srbiji, državi perifernog kapitalizma, vjerno reprodukuju mantre koje dolaze iz centara moći. Tako se dešava da se premijeru-predsedniku Vučiću austrijski ministar spoljnih poslova Kurc zahvaljuje na zatvaranju balkanske migracione rute, pošto se time takođe štite poslovni interesi sjedišta austrijskih firmi u Srbiji. A da bi se učvrstila funkcija regionalne Vojne krajine Evropske unije, potrebna su i sredstva za odbranu. U deindustrijaliziranoj pustoši razvijaju se vojnoindustrijske fabrike uz hvalospjeve političkih elita i obećanja privrednog napretka i povećanje bezbjednosne moći. I dok vojna industrija izvozi naoružanje u vrijednosti od stotina miliona eura s tendencijom rasta prvenstveno zbog ovdašnje dostpunosti jeftine i ugrožene radne snage, ispostavlja se da ovo dodatno potpirivanje ratnih požara odgovara samo elitama, kako međunarodnim tako i lokalnim.

Kontrola gradova

Promjene u globalnoj demografiji vodile su tome da su elite svoje prisustvo i moć koncentrisale u gradovima. U gradovima se i obespravljene mase mogu lakše organizirati. Statistike kažu da će se do 2030. godine broj stanovnika u urbanim naseobinama povećati za 1,4 milijarde, čime će se procenat stanovnika gradova popeti na 60% ukupnog stanovništva planete. Zato urbani centri postaju poprišta budućih borbi.

Takav scenario prijeteći naglašava i film koji Pentagon koristi za obučavanje zaduženih za militariziranu verziju mira i bezbjednosti. Iako se film fokusira na razvoj siromašnijih megagradova, uglavnom nekadašnjih kolonijaliziranih centara od strane evropskih sila, militarizacija kontrole i bogatijih evroatlantskih gradova sve više se bazira na raznim kolonijalnim praksama segregacije. Svakodnevne prakse klasne segregacije odvijaju se i pred našim očima, od militariziranog nasilja koje sprovodi komunalna policija u Beogradu, prvenstveno u cilju suzbijanja sive ekonomije, čestog egzistencijalnog rješenja za nezaposlene, do BusPlus kontrole i naplate javnog prijevoza.

I dok se pripadnici više klase zatvaraju u ograđena naselja ili preuređene bunkere iz straha od sloma civilizacije, pripadnicima niže klase preostaje da učestvuju u nadzornom aparatu koji ih nadgleda da bi obezbjedili egzistenciju.2 Privatna britanska kompanija Internet Eyes nudi nagradu za registrirane članove koji uspješno primijete i prijave krađu preko CCTV kamera, kojim imaju pristup preko svojih kompjutera.

Čega se plašimo?

Ali šta gledamo na svim tim CCTV kamerama i zašto? Nedavno preminuli poljski sociolog i filozof Zigmunt Bauman u knjizi „Fluidni strah“ 2006. godine tematizira sve prisutniji fenomen koji definiše naše društvo sadašnjice – strah.3

Strah je poznat svim živim bićima. Osnovne ili životinjske reakcije na strah mogu se podijeliti na bijeg i agresiju. Kod ljudi, međutim, javlja se „izvedeni strah“, ili sekundarni strah, koji predstavlja talog prijeđašnjeg iskustva. Izvedeni strah se ogleda u osjećaju izloženosti opasnosti, prvenstveno u nesigurnosti i ranjivosti. Do ovakvih osjećaja može doći čak i kad stvarna opasnost ne postoji.

Prema Baumanu postoji nekoliko grupa stvarne opasnosti. U prvu grupu spada fizička prijetnja po život i imovinu (nesreće, požari, poplave i sl.), u drugoj grupi je prijetnja trajnosti i pouzdanosti društvenog poretka (koji obezbjeđuje sredstva za život: prihode, poslove, invalidnine, penzije, itd.). U posljednju grupu spada prijetnja individualnim pozicijama, kao što je identitet ili položaj u hijerarhiji.

Bauman sveprisutni strah definiše kao fluidni. Za opasnosti koje vrebaju sa svih strana mogu biti odgovorni ljudi, priroda, kao i zona između. Primjeri su električne mreže koje kolabiraju, benzinske pumpe koje ostaju bez goriva, berze koje propadaju, kompanije takođe, avioni koji se ruše, hirovi tržišta koji pogađaju sve sfere života, itd.

Bježimo od potencijalno subverzivnih osjećaja, pogotovo onih povezanih sa smrtnošću, starenjem i bolešću. Potrošačka ekonomija nudi nam mnoga rješenja za borbu protiv straha i nesigurnosti, i uvjerava nas da je pobjeda moguća, uz nadoknadu naravno. Carpe diem pristup – uživaj sad, plati kasnije – pogoduje astronomskom rastu kreditnog tržišta i jačanju spekulativnog kapitala. Takođe, kao vid razrješenja anksioznosti javlja se i statistika s proračunima opasnosti koju su upregla osiguravajuća društva i banke. U konačnici, koncentrišemo se na stvari na koje možemo da utičemo, a ignorišemo one za koje mislimo da ne možemo, neprekidno smanjujući obim polja u kome djelujemo.

Atmosfera globaliziranog straha direktna je posljedica ekonomske globalizacije. Ono što nas okružuje faktički je selektivna globalizacija: trgovina i kapital se neometano šire, dok je kretanje ljudi prvenstveno klasno uslovljeno. Sistem nadgledanja je globaliziran takođe, kao i dijeljenje tih informacija. Nadgledanje i kontrola posljedično uzrokuju cenzuru i prinudu putem samocenzure, trgovina oružjem i ljudima efikasno premošćuje razne barijere koje su dosad uspostavljene, kriminal i terorizam su istinski internacionalizirani.

Otpor strahu

Pored straha koji se masovno reprodukuje sistemskim, ekonomskim uzrocima, bitno je adresirati još jedan strah, a koji je proizvod duha vremena – strah od sistemskih alternativa. Liberalna demokratija (tj. buržoaski parlamentarizam) predstavlja nam se kao kraj istorije ili postideologija. Cilj ovom radu ideologije je gušenje potencijala klasnog otpora koji bi se zasnivao na svijesti o materijalnim uslovima u korijenu problema. Jedan od primjera je antitotalitarno izjednačavanje komunizma i fašizma, koje već neko vrijeme predstavlja temeljnu evropsku vrijednost.

Idejama društvenog darvinizma, otvorenotržišnom takmičenju individua u borbi za preživljavanje, tj. rata sviju protiv svih možemo se oduprijeti kolektivizmom i solidarnošću. Potrebno je da otvorimo ponovo polja promišljanja utopije, tj. uspostavljanja novih, trajnih i pouzdanih društvenih veza. Opšti interes se mora odbraniti aktivnim otporom ideji odumiranja društva i napadom na faktore koji leže u korijenu strahova današnjice ‒ kapitalističku eksploataciju, imperijalistička osvajanja i kolonijalističko izrabljivanje.

Donald Ramsfeld: „Rat će biti dobijen kada Amerikanci počnu ponovo da se osjećaju sigurno“
Ili apokalipse, za one koji ne znaju ili ne smiju simptome predrevolucionarnog stanja nazvati pravim imenom.
Zigmunt Bauman, Fluidni strah, Mediterran Publishing, Novi Sad, 2010.

Mašina.rs

Objavio/la na 07:37. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in -