Što je tradicionalni brak?

Piše:Tihana Bertek

brakU svijetu u kojem sve češće niču globalne inicijative za očuvanje braka i u zemlji u kojoj političari govore da će “posebnu pažnju posvetiti promociji i zaštiti tradicionalne obitelji” i braka kao “prirodne i temeljne jedinice ljudskog društva”, i u kojoj čak i fetusi zamišljaju svoje vjenčanje, ideja braka, a osobito “tradicionalnog braka,” nešto je što moramo ozbiljno problematizirati i promišljati.

U nedavno objavljenoj Socijalnoj slici Grada Zagreba za 2015. navedeno je da su danas “sve više prisutni nekad marginalni oblici obitelji i kućanstva, kao što su jednoroditeljske obitelji, izvanbračne zajednice, samačka kućanstva, rekonstruirane obitelji itd.” Međutim, kao što ćemo vidjeti, upravo je nuklearna obitelj koju danas smatramo normom veći dio povijesti bila “marginalna.”

Kritički pogled

Knjigu Marriage, a History prvi put sam pročitala prije nekoliko godina i odmah sam znala da je riječ o vrlo važnoj knjizi kojoj ću se definitivno vratiti i koju ću i drugima preporučiti. Osim što donosi detaljan povijesni pregled brojnih transformacija braka, dekonstruirajući na taj način naše suvremeno shvaćanje ove institucije, Coontz daje alat pomoću kojeg možemo kritički razmotriti bilo koji društveni fenomen, uzimajući u obzir sve čimbenike i procese koji na njega utječu.

Knjiga će posebno razočarati one koji vjeruju da je brak iz ljubavi kao temelj društva povijesna, univerzalna konstanta. Dapače, u pojedinim periodima i kulturama brak iz ljubavi bio je smatran subverzivnim i antisocijalnim činom. Primjerice, u 18. stoljeću konzervativci na Zapadu upozoravali su da potraga za srećom u braku podriva moralni poredak i da stavljanje svoje supruge ili supruga ispred Boga vodi u idolatriju.

Iako se fokusira na Europu i Ameriku, Coontz navodi brojne primjere iz drugih kultura koji dobro pokazuju raznovrsnost međuljudskih odnosa koje u širem smislu možemo nazvati “bračnima” – od istospolnih brakova žena u Tanzaniji i “brakova s duhovima” u Kini, do ritualne razmjene supružnika među Eskimima ili odvojenog stanovanja muža i žene u Gani, Indoneziji i Novoj Gvineji. Knjiga je organizirana više-manje kronološki i podijeljena u nekoliko poglavlja: 1) U potrazi za tradicionalnim brakom, 2) Era političkog braka, 3) Ljubavna revolucija, 4) Koketiranje s katastrofom – raspad univerzalnog i cjeloživotnog braka, i 5) Budućnost braka.

Sama autorica navodi da je inspiracija za knjigu došla od ideje da postoji neko “zlatno doba” braka kojem se moramo vratiti te ističe da su kroz povijest ljudi redovito upozoravali na krizu braka i zazivali povratak u neka prošla, bolja vremena. “Iluzija o prošlosti ispunjenoj dobrim brakovima jedan je od načina na koje ljudi izražavaju nezadovoljstvo drugim aspektima suvremenog života,” objašnjava. Također, nisu svi suglasni oko toga što točno “kriza braka” podrazumijeva i čime je uzrokovana. Primjerice, na Zapadu neki krive preveliku razinu rodne ravnopravnosti uslijed koje dolazi do pada nataliteta, dok se u Japanu sve manji broj žena odlučuje na udaju upravo zbog neravnopravnog položaja u braku.

Ljubav na zadnjem mjestu

“Tradicionalno” gledano, brak nije bio temeljen na osobnim željama partnera, već je imao šire društvene funkcije: od pribavljanja rodbine i zemljišta i povećanja radne snage za niže klase, do učvršćivanja političkih veza i povećanja bogatstva za aristokraciju.

“Stoljećima, brak je vršio funkciju koju danas vrše vlada i tržište. Organizirao je proizvodnju i raspodjelu dobara i ljudi. Uspostavljao je politička, ekonomska i vojna savezništva. Upravljao je podjelom rada prema spolu i dobi, ali i osobnim pravima i obvezama od seksualnih odnosa do nasljeđivanja. Većina društava imala je strogo definirana pravila o tome kako brak treba funkcionirati da bi se navedeni zadaci uspješno obavili.”

Drugim riječima, brak je stotinama godina bio prvenstveno ekonomska i politička transakcija. Naravno, za to vrijeme ljudi su se i zaljubljivali (ponekad čak i u svoje partnere, šali se Coontz), no bilo je nezamislivo da se brak temelji (samo) na ljubavi. Dapače, u mnogim kulturama odnos između supružnika bio je vrlo nisko na ljestvici značajnih odnosa.

Coontz objašnjava da ne postoji ništa inherentno instituciji braka što bi štitilo žene i djecu od nasilja ili stvaralo ravnopravne odnose temeljene na ljubavi koje danas očekujemo. No, dodaje, institucija braka također ne zahtijeva podređivanje žena muškarcima. “Utjecaj braka na živote ljudi uvijek je ovisio prvenstveno o ulogama koje je imao u ekonomskom i socijalnom smislu, a koje su se kroz vrijeme značajno mijenjale,” upozorava.

U srednjem vijeku, brak je bio hijerarhija, a ne intimna veza. Muž je kontrolirao sve resurse domaćinstva, uključujući ženinu imovinu, i mogao je “disciplinirati” ženu ako se nije ponašala primjereno (primjerice, u 16. stoljeću u Londonu bilo je zabranjeno tuči ženu nakon 9 navečer, ali zato da buka ne bi smetala susjedima). Autoritet muža je bio apsolutan, a ulaskom u brak žena je gubila vlastiti pravni status (femme covert). Iznimka su bile tzv. femmes soles, neudane žene ili udovice u urbanijim sredinama, koje su mogle zatražiti dozvolu da se samostalno bave trgovinom.

Također, neke od konvencija koje danas smatramo tradicionalnima zapravo su recentni izumi, primjerice, da se brak sklapa uz posredovanje države ili crkve (uvedeno u 16. stoljeću). Više od tisuću godina, za sklapanje braka bio je dovoljan samo međusobni pristanak partnera.

Prvih osam stoljeća svog postojanja, katolička crkva se nije puno bavila brakovima i razvodima, pogotovo ne među nižim klasama. U 12. stoljeću stav crkve bio je da je brak važeći ako postoji pristanak partnera koji zatim stupaju u seksualni odnos, te da za sklapanje braka nije potrebna dozvola roditelja (u 12. stoljeću je ujedno svećenicima zabranjeno da se žene).

Od javnog prema privatnom

U 17. stoljeću brak je po prvi put počeo biti percipiran kao privatna stvar, a njegov uspjeh se počeo mjeriti zadovoljenjem emocionalnih potreba (a ne više veličinom zemlje ili brojem novostečenih rođaka). Zakoni o razvodu bili su strogi, ali su ljudi počeli imati sve više slobode u odabiru partnera. Dob stupanja u brak je porasla, razlika u godinama između partnera se smanjila, te su parovi češće nego ikad prije zasnivali vlastita kućanstva, odvojena od ostatka obitelji. Novostečenu neovisnost o široj obitelji omogućilo je, s jedne strane, širenje najamnog rada (zahvaljujući kojem su i žene i muškarci mogli izbjeći uplitanje roditelja u odluku o partneru) i, s druge strane, slabljenje političkog modela monarhije na kojem je brak stoljećima počivao (muškarac kao vladar nad podanicima – ženom i djecom).

“Brak se počeo definirati kao privatni ugovor s javnim posljedicama, a ne kao javna institucija čije su uloge i obaveze definirane položajem obitelji u društvenoj hijerarhiji,” objašnjava Coontz.

Do kraja 18. st. u Švedskoj, Prusiji, Francuskoj i Danskoj legaliziran je razvod na temelju nekompatibilnosti. Osim toga, sentimentalizacija braka dovela je do smanjene prihvaćenosti obiteljskog nasilja. Tek u proteklih dvjestotinjak godina žene su počele dobivati zaštitu od nasilja, a ljubav je postala važnija od poslušnosti, što Coontz smatra jednom od najradikalnijih promjena u povijesti braka.

“Ljudi nikad prije nisu smatrali da su tako visoka očekivanja od braka realistična ili poželjna. Prihvaćanje tih ciljeva imalo je neočekivane i revolucionarne posljedice koje su ugrozile stabilnost braka kao institucije. Revolucija braka transformirala je način na koji ljudi organiziraju svoj rad i međuljudske odnose, koriste slobodno vrijeme, percipiraju svoju seksualnost i skrbe o djeci i starijima,” pojašnjava autorica.

Drugim riječima, tanka je linija između slobode izbora i uništenja obitelji! Naravno, mnogi su odmah uvidjeli opasnost u slobodnom odabiru partnera (jer ako država, crkva i roditelji izgube kontrolu nad brakom, tko će braniti društveni poredak i spriječiti nepoželjna sparivanja?), pozivajući na povratak “tradicionalnim obiteljskim vrijednostima”.

Reakcionarni poriv u mnogim zemljama urodio je plodom, pa je, primjerice, početkom 19. st. u Francuskoj ženama zabranjeno da potpisuju ugovore ili otvaraju vlastite bankovne račune, dok su neki u Engleskoj tvrdili da će davanje ženama prava na glas dovesti do uništenja obitelji i oskvrnuća braka, kao i da je vožnja bicikla prvi korak prema seksualnoj raspuštenosti žena.

U konačnici, pokušaj vraćanja žene u podređenu poziciju doveo je postepeno do uspostavljanja modela jednog hranitelja sredinom 20. stoljeća – kojeg i danas mnogi smatraju “idealnim” oblikom braka (unatoč tome što je realno trajao tek nešto više od jednog desetljeća – no više o tome pročitajte u knjizi).

U svakom slučaju, romantični brak bio je poput nezaustavljive lavine. Coontz navodi da je bilo nemoguće potisnuti zahtjeve za jednakim pravima nakon što je brak prestao biti shvaćan kao odnos između vladara i podanika. No, demokratizacija braka nije išla glatko: sloboda izbora partnera znači i da imamo slobodu odabrati pogrešno. Ako muškarac ne može više nametnuti svoju volju i ako je u vezi potrebno neprestano pregovarati, jasno je da će veze lakše propasti (a da ne spominjemo porast životnog vijeka i posljedično povećanje trajanja braka s 15-20 godina u predindustrijsko doba na 35 godina krajem 19. st.).

Istovremeno, zasnivanje braka na ljubavi dovelo je do rastuće liberalizacije zakona o razvodu (budući da su brakovi bez ljubavi bili smatrani nemoralnima). Jane Austen u pismu nećakinji napisala je: “Sve je bolje i lakše za podnijeti od udaje bez ljubavi. Ali, neudane žene imaju veliku sklonost siromaštvu – što je snažan argument u korist braka.” Drugim riječima, unatoč izborenim pravima, žene još dugo neće moći preživjeti izvan braka, a i danas vidimo da je samostalan život u nekim zemljama zbog oskudnih financija vrlo težak, i to za oba spola.

Naprijed, a ne nazad

Dakle, koje su to tradicionalne obiteljske vrijednosti kojima se neki danas žele vratiti? Podređenost svih članova obitelji muškarcu? Toleriranje batina ako žena ne ispuni očekivanja? Brak iz “praktičnosti” i ekonomske koristi, koji je realno najtradicionalniji i najdugovječniji oblik braka? Model jednog hranitelja iz 1950-ih, uvezen iz SAD-a? U svakom slučaju, žene koje danas javno zagovaraju povratak vrijednostima iz prošlih vremena trebale bi biti svjesne da te vrijednosti podrazumijevaju ideal podređene žene koja nema vlastiti pravni status ni imovinu i koja ne može djelovati u javnom prostoru. Stoga, ako njihovi reakcionarni vapaji kojim slučajem budu uslišeni, očekujem da će se pobjedonosno povući iz javnosti i u potpunosti se posvetiti ulozi “anđela u kući”.

Coontz napominje da se društveni trendovi ne mogu spriječiti i da se ljudima ne može nametnuti kako da žive budući da obiteljski obrasci nisu uzrok nego posljedica čitavog niza ekonomskih, političkih i društvenih faktora. No, usprkos svim promjenama koje su se dogodile, brak nije osuđen na propast. U većini zemalja on i dalje ima privilegiran pravni status i predstavlja najveći zamislivi iskaz privrženosti i odanosti. “Kao odnos između dvije individue, brak podrazumijeva veća emocionalna očekivanja no ikad prije, no kao institucija ima manji utjecaj na živote ljudi.” U velikom broju zemalja na Zapadu polako se izjednačuju obveze i prava vjenčanih i nevjenčanih parova, stoga trebamo promicati zdrave i kvalitetne odnose bez obzira jesu li oni formalizirani ili nisu i kojeg su spola osobe koje ih sklapaju.

“Loša vijest je da institucija braka više nikad neće biti univerzalna ili stabilna kao što je bila u doba kada većina pojedinaca jednostavno nije mogla opstati izvan braka. No to je ujedno i dobra vijest,” zaključuje Coontz.

Voxfeminae

Objavio/la na 07:07. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in -