Iščezli duh stare Evrope

Tomislav JakicPiše: Tomislav Jakić

Onda kada se to najmanje očekivalo, u jeku završnice konfuzne, nerijetko prljave i u nekim aspektima zabrinjavajuće kampanje uoči predsjedničkih izbora u Francuskoj, čuli smo izjavu koja kao da je došla iz nekih pradavnih, danas već gotovo zaboravljenih vremena. Onih vremena kada su (i) političari bili ljudi koji su držali do časti i poštenja, kada su se pridržavali određenih pravila i načela što su određivala ponašanje subjekata na političkoj sceni. Suočen s pokušajem vodstva konzervativne Republikanske stranke da njime zamijeni svojega, skandalima opterećenog kandidata Francoisa Fillona (mada legalne osnove za to nema), bivši je francuski premijer Alain Juppe kratko i jasno rekao: ‘Ja sam (de)golist i ja u takvim igrama ne sudjelujem. Ni sada ni ikada.’ U situaciji kada bi mu kandidatura možda donijela predsjednički položaj u drugome krugu izbora, Juppe je glatko odbio sudjelovati u takvim igrama, definirajući sebe ne kao člana Republikanske stranke nego kao degolista.

Vjerojatno ne slučajno, prizvao je time u sjećanje legendarnog šefa pokreta otpora, Slobodne Francuske, iz vremena Drugoga svjetskog rata, kratkotrajnog poratnog predsjednika vlade i u pedesetima i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća – ako to tako možemo reći – arhitekta i glavnog izvođača radova pri stvaranju Pete Republike, današnje Francuske. Charles de Gaulle nedvojbeno je bio osebujna ličnost, u svakom slučaju povijesna ličnost – u pozitivnom smislu te riječi. Kao malo poznati general čije je koncepte modernog ratovanja francuski generalštab uporno odbacivao, pozvao je na otpor nacističkim okupatorima kada je malo tko vjerovao u svrhu i smisao takvoga otpora. Uporno se borio da Francuska, njegova ‘slobodna Francuska’, dobije ravnopravni status u redovima antihitlerovskih saveznika, inzistirao je (i uspio u tome) da motorizirana divizija njegovoga generala Leclerca prva uđe u Pariz nakon uspješne savezničke invazije u Normandiji, prošetao je – dok su još povremeno zujali snajperski meci – Elizejskim poljanama, pozdravljen od oduševljenih Parižana, da bi postao predsjednik vlade i ubrzo se povukao s tog položaja, razočaran međustranačkim prepucavanjima čiji su akteri najmanje vodili računa o Francuskoj. A njemu je bilo stalo samo do Francuske, i to ne bilo kakve nego ‘velike nacije’, jedne od stožernih sila poslijeratne Evrope. Pokušao je i s vlastitom strankom, ali – nije išlo. Na bilo kakve kompromise, na političke trgovine, na odustajanje od ideja i načela u koje je vjerovao, nije pristajao.

Sudbina je ponovno pokucala na njegova vrata u jeku oslobodilačkog rata što su ga Alžirci vodili protiv francuskih kolonizatora. Surovog rata. Suočena s perspektivom gubitka velike sjevernoafričke kolonije, Francuska – ovoga puta ona zadrta, krajnje desna, mada joj de Gaulle nikada nije pripadao – sjetila se čovjeka koji je znao što učiniti kada je bilo malo onih koji su to i naslućivali. Uz vojni puč u samome Alžiru, i u Francuskoj su se množili glasovi koji su tražili da se de Gaulleu povjeri mandat za sastav vlade. Borbeni su zrakoplovi – leteći iznad njegove rezidencije u formaciji lorenskog križa, simbola pokreta otpora – pokazali što armija misli o tome. I Charles de Gaulle se vratio. Slomio je otpor (ponovni vojni puč) onih koji su ga praktički doveli na vlast, prepuštajući Alžir Alžircima, postao prvi predsjednik Pete Republike, preživio čitav niz pokušaja atentata, zajedno sa zapadnonjemačkim kancelarom Konradom Adenauerom postavio temelje francusko-njemačkog približavanja i savezništva (mada svoju sumnjičavost prema Njemačkoj nikada nije sakrivao); bio je vatreni pristaša ujedinjene Evrope (od Atlantika do Urala), ali ne nadnacionalne ‘jer bi ona bila pod američkom komandom’, nego Evrope ujedinjene kroz suradnju ‘svih starih zemalja u kojima se rodila i u kojima je cvjetala moderna civilizacija’. Povukao je Francusku iz vojne strukture Atlantskoga pakta, da bi se (i) na taj način odupro supremaciji Amerike. O Sjedinjenim Državama, dijelom i zbog iskustava iz vremena rata, kada ga je Roosevelt ili podcjenjivao ili pokušavao zamijeniti generalom Giraudom, nije imao dobro mišljenje. Ostala je zapamćena njegova izjava kako će ‘Amerikanci učiniti sve gluposti kojih se mogu sjetiti, i još neke koje se ne mogu ni zamisliti’. U Evropi istinski nezavisnim državama smatrao je samo Francusku i Jugoslaviju, precizirajući kako su ‘sve ostale zemlje našega kontinenta na neki način vezane uz blokove’. Ostavio je svoj pečat i Francuskoj, i Evropi, mada se povukao s položaja šefa države nakon što na referendumu nije prošao jedan njegov prijedlog. Za ovu priliku nevažno je koji je to bio prijedlog. Važno je da je najavio kako će odstupiti ukoliko prijedlog ne prođe. I to je i učinio.

Držao je do svoje riječi, mada je u praktičnoj politici pokazao kako nije nesklon i riječi koristiti kao oružje, zadovoljavajući danas njima onoga za kojega je znao da će mu sutra biti neprijatelj – jer će se vratiti principima od kojih nije odstupao. Umro je na svojemu imanju i ostao zapamćen, uz ostalo, po tome što je bez imalo dvoumljenja stavio pred sud maršala Petaina, legendu iz Prvoga svjetskog rata, zbog kolaboracije s nacističkim okupatorima, i po riječima da ‘Francuska može živjeti sa spoznajom o više od deset tisuća bez suda likvidiranih kolaboranata, uzmu li se u obzir užasi što su ih oni počinili u vrijeme okupacije’.

Zašto smo na sve to podsjetili? Jednostavno zato što je Alain Juppe, predstavljajući se kao degolist i odbijajući sudjelovanje u više-manje prljavim političkim trgovinama kakve su posljednjih desetljeća postale način ponašanja na političkoj sceni, pokazao kako se može i drugačije. Odnosno kako se nekada moglo i drugačije, kako je bilo ljudi koji su znali i htjeli drugačije. U Evropi kakva je danas, u svijetu kakav je danas, napokon i u Francuskoj kakva je danas (i u kojoj je ostalo malo od duha degolizma), sva je prilika da će riječi bivšeg premijera ostati ili nezapažene ili će vrlo brzo biti zaboravljene, kao da su izgovorene u vjetar. Današnjom politikom upravljaju interesi i samo interesi. To je i ključ razumijevanja onoga što se događa u Francuskoj uoči predsjedničkih izbora. U prvome krugu, pod parolom ‘U ime naroda’, pobijedit će Marine Le Pen, krajnja desničarka koja uživa neskrivene simpatije Moskve, ne zbog toga što je desničarka, nego zbog toga što ugrožava francuski establišment koji se bezrezervno pridružio američkoj (dosadašnjoj) antiruskoj politici. U drugome krugu trebao je pobijediti Francois Fillon, ali interesna računica pokazala je da bi bila prihvatljivija pobjeda (relativno) mladoga Emmanuela Macrona. Juppeu je bila namijenjena uloga ‘časne zamjene’ za Fillona, kada ga se prisili da zbog skandala – stvarnih ili namještenih, to još nije jasno – odstupi kao predsjednički kandidat. No tu se pojavio Juppe, s porukom koja kao da je glas iščezle stare Evrope, one Evrope koja je još znala što su načela, što su pravi nacionalni interesi i što je istinska neovisnost. I taj Juppe je rekao, kratko i jasno: ‘Ja, kao (de)golist, u takvim igrama neću sudjelovati.’

Vrijedi ga zbog tih riječi zapamtiti. Ako ništa drugo, a ono kao podsjetnik na Evropu kakva je nekada bila i na politiku u kojoj laž i obmana nisu alfa i omega svega. Napokon, da nije tako, zar bi u Hrvatskoj u anketama o popularnosti političara visoko drugo (!) mjesto zauzimao ‘nitko’?

Portalnovosti

Objavio/la na 06:59. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-