Veliki mediji protiv javnog interesa

Piše: Serge Halimi

Serge HalimiProteklih godina vidjeli smo nekoliko najava raskida s neoliberalnom politikom. Odnosi se to prije svega na stranke poput Sirize u Grčkoj, britanskih laburista pod vodstvom Jeremyja Corbyna1 ili Podemosa u Španjolskoj. Kako je pokazalo grčko iskustvo, takvi pokušaji ne završavaju nužno uspjehom, ali barem postaje jasnije koje prepreke stoje na putu: financijska tržišta, multinacionalne korporacije, agencije za kreditni rejting, Eurogrupa, MMF, Europska centralna banka, njemačka monetaristička politika i njeni liberalni pomagači. Snaga ovih aktera, čiji se interesi međusobno preklapaju, pomaže da se objasne postupci onih koji su im se suprotstavili: kapitulaciju u slučaju jednih ili oklijevanje u slučaju drugih.

To jest relevantno, ali je nedovoljno za cjelovitu dijagnozu. Nedostaje važan element koji je prilično zanemaren, posebice od strane političkih snaga koje bi na njega trebale obratiti najveću pozornost. Taj je element svoju pravu štetnost pokazao u vrijeme kada se Siriza opirala diktatima Europske unije, a naglo se oslobodio i kada je Corbyn izabran za vođu britanske Laburističke stranke. Govorimo o stalnom jačanju medijske barijere kojom se priječi bilo kakva inicijativa protivna interesima moćnih.

Kako vlasnici medija u tome imaju očigledan materijalni interes, to nije nikakvo iznenađenje. U Francuskoj, šest od deset najbogatijih ljudi posjeduju vlastite medijske grupe,2 a jedan od njih, Patrick Drahi, koji ima i izraelsko državljanstvo, nedavno je uvršten na listu najbogatijih Izraelaca.3 Medijski sektor istovremeno oblikuje stavove javnosti, ekonomiju, kulturu, obrazovanje i zabavu, ali teško je vidjeti ikakav pokušaj da se obrati politička pozornost na taj utjecaj.

Vidjeli smo što se dogodilo kada je vlada Aleksisa Ciprasa došla na vlast u siječnju 2015., nadajući se, lakomisleno, solidarnosti europskih naroda koji trpe mjere štednje i misleći da će se tako lakše oduprijeti njemačkoj tvrdoglavosti. Različiti razlozi, poput fragmentiranosti i slabosti Sirizinih saveznika, političkih pokreta i sindikata, objašnjavaju zašto su ta nadanja iznevjerena. Ipak, ne smije se previdjeti još jedan bitan faktor: neprijateljski medijski tretman grčke situacije izobličio je rasprave i u europskoj je javnosti stvorio ozračje zabrinutosti oko potencijalnog otpisivanja grčkog duga i posljedica koje bi ono imalo za “svakog Francuza” (odnosno, Nijemca, Španjolca, Talijana, Slovaka itd.).4

Glavni servisi informiranja našli su uspješan način za obuzdavanje pokreta solidarnosti s grčkom ljevicom. U drugačijem medijskom okruženju Grčka možda ne bi bila prezentirana kao dužnik koji će pogoršati probleme svojih vjerovnika, nego kao predvodnica cijele Europe u bitci protiv promašenih politika štednje. U medijima nikada dotada nije viđena takva fiksacija na precizne izračune i naglašavanje troška na štetu “svakog stanovnika”. To se nije dogodilo ni u slučaju tridesetogodišnjeg smanjivanja poreza za najbogatije ni zbog spašavanja privatnih banaka. Zapadni kreditori, nefleksibilni kada se radi o grčkom dugu, pristali su 27. kolovoza 2015. na parcijalno otpisivanje ukrajinskog duga, no financijski mediji nisu računali što taj rizik znači za “svakog stanovnika”. Niti jedan televizijski kanal nije prikazivao ankete s ulice s reakcijama običnih ljudi, prolaznika, koji strahuju od posljedica koje će to otpisivanje duga imati na njihov osobni život.

João Pedro Stédile iz brazilskog Pokreta radnika bezemljaša (MST), govoreći u intervjuu iz kolovoza 2015. o teškoćama koje je Brazilu prouzročilo usporavanje ekonomskog rasta i korupcijski skandali, izjavio je da su “ljudi zabrinuti kada na televiziji gledaju vijesti o krizi i kada vide nepostojanje alternative […] Naše se poruke ne mogu čuti, dijelom i zato što medije posjeduju bogati”. On je uvjeren da glavna brazilska medijska grupa, Rede Globo, funkcionira kao “ideološki akter” i da je to mjesto gdje se jedinstvo “vladajuće klase” cementira. Slično tomu, američka televizijska mreža Fox News utočište je desnice Republikanske stranke.

Čitatelji umjesto utjecajnih prijatelja

Fox News je u vlasništvu Ruperta Murdocha, kao i novine Sun te Wall Street Journal. Na prvu ne vidimo mnogo sličnosti između omiljenog televizijskog kanala američkih penzionera koji cijeli dan emitira vijesti, britanskog tabloida kojeg prepoznajemo po skandalima i golim grudima te njujorških poslovnih dnevnih novina. No Murdochu nije cilj da bude urednički koherentan, nego da bude sila s kojom se mora računati. Na istom tragu, jedina veza masovnih dnevnih novina kao što je Le Parisien-Aujourd’hui en France, radijske postaje Radio Classique i Les Echos, najvećeg francuskog poslovnog dnevnika, je vlasnik Bernard Arnault. Zajedničkim vlasnikom povezani su Libération, radio RMC, L’Express i televizija BFMTV (Patrick Drahi) te Direct Matin, Canal Plus i CNews, bivši iTélé (Vincent Bolloré). U nedostatku otpora u skučenim i tihim redakcijama, i zbog izostanka legislativnih intervencija, svaka nova koncentracija vlasništva potiče sljedeću.

U svibnju je François Morel, direktor dnevnog financijskog lista Les Echos, objasnio kupovinu tog lista od strane Arnaultove grupe Parisien-Aujourd’hui en France: “Vratio sam Les Echos na noge, ali to nije bilo dosta. Jedan igrač ne može sam stajati u tako snažno koncentriranom svijetu, a da se ne izloži riziku. Nakon analize tržišta, jedini logičan izbor bio je Parisien“.5 U kolovozu je Nonce Paolini, direktor privatne televizijske postaje TF1, izjavio kako medijski sektor, podijeljen među kapitalističkim gigantima, toliko konsolidiran da njegov kanal s vijestima prelazi na freeview kanalu: “Nema više izoliranih, ranjivih grupa, tu su samo moćni igrači koji investiraju. Strah da će neki od igrača biti oslabljeni dolaskom LCI-a na freeview danas više nije opravdan”.[6] Drahijeva grupa je nedavno kupila BFMTV, a Bolloreova iTélé, pa TF1 doista počinje izgledati kao mali siromašni obrtnik. Od sada svaka vlada treba dvaput razmisli prije nego što ospori ovaj medijski monopol.

Arnault je bio kum na vjenčanju Nicolasa Sarkozyja. Bolloré je posudio Sarkozyju svoju jahtu ubrzo nakon što je ovaj postao predsjednik. A sigurna je oklada i da će Drahi, koji još uvijek ima status pridošlice, ubrzo postati poznato lice u političkim krugovima. Zasigurno će mu pomoći Laurent Joffrin i Christophe Barbier, obojica urednici novina u njegovom vlasništvu, budući da je Joffrin prijatelj Françoisa Hollandea, a Barbier je dobar s Carlom Bruni-Sarkozy. Takva prijateljstva nije teško sklopiti ako iza sebe imate medijsku grupaciju vrijednu milijarde eura. U lipnju je Xavier Niel (deseta najbogatija osoba u Francuskoj i partner Arnaultove kćeri) prisustvovao vjenčanju Pierra Moscovicija, bivšeg francuskog ministra financija iz Socijalističke stranke i trenutnog povjerenika EU komisije za ekonomske i financijske poslove.

Francuska nije izoliran slučaj. Prema službenom izvještaju “istrage Leveson”6 iz 2012. godine, čiji je važan predmet bio Murdochov News of the World, otkriveno je da su “britanske političke stranke, kao i njihova službena opozicija, s medijima razvili pretjerano blizak odnos na način koji nipošto nije u javnom interesu […] Dioničari, direktori i urednici glavnih britanskih novina u najboljim su školama stekli zanat suptilnog lobiranja unutar zamršene mreže osobnih i profesionalnih poznanstava”. Predsjednik britanskih laburista Jeremy Corbyn, za kojega je ovaj teren potpuno nov, očita je žrtva tog lobiranja; Murdochov Sunday Times je vijest o njegovoj pobjedi na stranačkim izborima naslovio: “Corbyn izaziva građanski rat među laburistima”.

U tako nepovoljnom ideološkom i medijskom ozračju izuzetno je teško artikulirati drugačiju perspektivu. Doduše, moguće je navesti primjere propalih pokušaja takve medijske propagande: tijekom francuskog referenduma 2005. i grčkog 2015. godine, indignacija koju je izazvalo jednoglasje mainstream medija proizvela je mobilizaciju i doprinijela odbijanju europskog ustava, odnosno diktata Trojke. Statis Kuvelakis, jedan od vođa grčke ljevice, uvjeren je da je “činjenica što se ‘za’ opredijelilo toliko omraženih političara, komentatora, biznis-lidera i medijski poznatih osoba jednostavno isprovocirala snažnu klasnu reakciju”.7 Svejedno, neuključivanje u borbu protiv dominantnog sistema informiranja je pogrešna kalkulacija, tim više što je kritika medija često dobar način da se mlade ljude, bombardirane vijestima i komentarima koji su daleko od profesionalnog novinarstva, zainteresira za politička pitanja.

Bez radikalnih promjena u načinima informiranja, potencijalne političke pobjede neće imati toliki utjecaj i gnjev naroda izgubit će svoj potencijal promjene. Problemi tradicionalnog novinarstva uskoro će se pojaviti i u digitalnom prostoru – zapravo, već jesu. Uzdati se u obećanje da će internet izroditi drugi tip masovnog informiranja, oslobođen logike profita i dominacije koji se svuda šire, izgubljena je oklada. Marginalni položaj u kojemu uživamo, a koji naši prijatelji cijene, nema veliku moć i utjecaj ako samo uzak krug ljudi konzumira naše sadržaje. To što će ti sadržaji postati digitalni ne daje im nikakvu posebnu snagu. Što činiti? Trebamo li sve naše pratitelje na društvenim mrežama skandalizirati bijesnim statusima? Potraga za skandaloznim iskazima i njihovo teatralno gnjevno objavljivanje uzaludan su posao. Nastojanja da se društveni fenomeni razumiju bolje nas pripremaju za borbu, bez obzira na rizik da se Le Monde diplomatique u krugovima medijskih profesionalaca pogrešno shvati.

Što se Francuske tiče, čini se da je naša originalnost odjeknula. Od 2009. svake godine upućujemo apel čitateljima da podupru našu nezavisnost kroz pretplate i donacije, a 2014. dogodio se porast i u jednom i u drugom. Donacijama koje su iznosile 296.000 eura (u usporedbi s 242.000 eura u 2013.) dobili smo gotovo trostruko više novca nego što dobijemo od oglašavanja. Od kolovoza 2014. do kolovoza 2015. broj pretplatnika je porastao za 8,7 posto, oporavila se i prodaja na kioscima pa je 2015. u Francuskoj zabilježen i porast tiraže – prvi put nakon 2008. Ovi rezultati, ako se nastave, bit će iznimno ohrabrujući jer idu usuprot općem trendu.8 Zahvaljujući čitateljskoj uključenosti i donacijama, financijska situacija francuskog izdanja se popravila. To nam također daje šansu da pojačamo naše uredničke napore i nastavimo analizirati ovo tlo koje pod nama podrhtava.

Naša sredstva možda jesu skromna, ali ambicije su nam velike. U ova nemirna vremena, kultura koja je zasnovana na žurbi, tračevima i nagađanjima može poslužiti velikim poslovnim interesima, ali donosi i veliki socijalni i politički rizik. Raspad francuskog radnog zakonodavstva opravdava se kao poticanje zapošljavanja, gradnja zidova protiv imigranata kao očuvanje nacionalne kohezije, a uključivanje u novu vojnu kampanju željom da se zaustavi rat. U takvoj zlokobnoj ideološkoj klimi, nezavisni mediji potrebniji su nego ikad. Oni se obraćaju čitateljima koji traže nekakvu perspektivu, kojima je dosta što su bombardirani trivijalnim vijestima i što su izloženi emocijama koje treba konzumirati, probaviti i zaboraviti. Oni potiču otpor dok se svi ostali toliko trude da ga ugase.

1 Alex Nunns: “Izazovi pred laburističkom ‘crnom ovcom’”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, listopad, 2015.
2 Bernard Arnault, Serge Dassault, Patrick Drahi, François-Henri Pinault, Vincent Bolloré, Xavier Niel (Challenges, Paris, July 2015).
3 “The rich list: Drahi debuts at No. 1”, Haaretz, Tel Aviv, 12 June 2015.
4 Sličnih naslova nije nedostajalo ni u hrvatskim medijima: “Sedam ključnih pitanja grčke krize: Otkrivamo kakve su posljedice mogućeg bankrota Grčke na Hrvatsku” (Jutarnji list, 29. lipnja 2015.); “Evo kakav bi kaos nastao kada bi EU oprostila Grčkoj dugove” (24 sata, 30. lipnja 2015)
5 Le Monde, 28. svibnja 2015.
6 U poznatoj “istrazi Leveson” (prema prezimenu predsjedavajućeg suca), započetoj 2011. godine, pokušalo se utvrditi pojedinosti o međusobnoj povezanosti britanskih medija, politike i policije.
7 Intervju sa Statisom Kuvelakisom, “Greece: The struggle continues”, Jacobin, 14. srpnja 2015.
8 Između srpnja 2014. i lipnja 2015., francuski mainstream tisak izgubio je 5,4 posto svoje tiraže.

lemondediplomatique.hr

Objavio/la na 08:52. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in -