Mi živimo feudalni sistem

by | jan 17, 2017 | Drugi pišu | 0 comments

Razgovarao: Dragan Bursać

Damir MiljevicRazgovarali smo sa Damirom Miljevićem, ekonomistom, koj za sebe kaže da nije pesimista, nego samo bolje obaviješten realista. U intervju za BUKU, rekao nam je šokantne podatke koliko smo mi zapravo u godinama daleko od pojedinih evropskih država, pojasnio šta je suština rada i sprege domaćih političara i Međunarodne zajednice, pojasnio kult “radnog mjesta”, sam pokušao da postavi i odgvori na pitanja, koja niko ne pita. Saznali smo i zašto je blagoslov što je nestalo para gradskim ocima, te smo ostali bez zgrade baleta, opere i novog stadiona…

Sve i još mnogo više saznajte iz intervjua.

Gospodine Miljeviću, kako čujemo i političari kažu da će ovo biti izuzetno teška godina. Nije izborna, pa su i oni, čini se progovorili istinu. Kao ekonomista, šta vi možete reći. I o godini i o političarima?

Pa, što se tiče političara, za njih je svaka godina dobra, a očito u 2017. nema izbora, pa su postali malo, malo realniji prema narodu. Obzirom na sve što se dešava u BIH i RS-u i kako to u nekom kontinuitetu ide ovih zadnjih godina, ja ne očekujem ništa dobro u ovoj godini, bez obzira šta ko priča i šta ko obećava. U ekonomiji vidimo da nema nikakvih ozbiljnih promjena. 2017 će biti još jedna izgubljena godina koju su pojeli naši političari.

Kao ekonomista, kako možete laiku objasniti u kakvoj situaciji je Republika Srpska? Došao sam do podatka da je dug preko 5 milijardi maraka.

Ono što se dešava u zadnjih 7-8 godina je to da vlasti u Republici Srpskoj sve apetite namiruju, ne iz realnih prihoda, nego iz onoga koliko njima treba para, a to koliko njima treba para uzimaju iz kredita. Znači ,ono što se radi u zadnjih 8-9 godina je bjesomučno zaduživanje bez postavljanja suvislog pitanja- Zašto se zadužujemo, a još manje bez odgovora na pitanje kako ćemo i ko će to da vrati.

Samo u ovoj godini, ako se ne varam, planirano je zaduživanje od oko 570 miliona maraka. A, stalno se iznova postavlja pitanje, šta će se desiti kada dođu na naplatu sve te rate sa kamatama? Zaista, ko će to da plati?

Uvijek na kraju plate građani. Iz jednog jednostavnog razloga, građani su jedini koji stvaraju novu vrijednost. Država im onda pokupi dobar dio i iz toga vraća kredite. Prema tome, ovo će da vrate građani, a problem je što niko građane nije pitao kad su se krediti uzimali.

Ne bih sada da se bavim futurologijom, ali zaista kako će izgledati dan naplate?

Izgledaće ovako kako već izgleda. Znači, uslov za pare MMF-a je između ostalog, podizanje akciza na gorivo. Zašto se podižu akcize za gorivo? Zato što ne možemo vraćati kredite koje smo već uzeli za izgradnju infrastrukture, preciznije autoputeva. Ti projekti nisu bili ekonomski opravdani. Prema tome, ovo što se sad dešava, dešavaće se i ubuduće. Podigni cijenu goriva za 20-30 pfeninga, a onda taj novac prebaci da se otplate krediti.

Da li će se stati samo na gorivu ili će nameti biti stavljeni i na druge robe?

Ovaj namet će ići samo na gorivo. Međutim, podizanje cijene goriva će neumitno dovesti do poskupljenja svih proizvoda. U krajnjoj varijanti, sav teret će ići preko leđa običnog građanina.

Puno puta smo čuli apokaliptične vizije i prejudikacije budućnosti, priče o ekonomskom krahu, ali on se ne dešava. Do kada će ovakvo stanje trajati?

Ovo može da traje beskonačno. Dok god imate međunarodne finansijske organizacije, spremne da vam daju novac. A, one su jaako spremne da daju novac, sve do trenutka dok ima još neko u sistemu društvenog bogatstva koje se može privatizirati.

Ali, evo, tek rođeno dijete u Republici Srpskoj, dužno je bezmalo 4000 maraka. Kako to objasniti građanima, preciznije, kako objasniti da će dogodine taj dug biti možda 5 hiljada ili više?

Ja mislim, ako građanima Republike Srpske, bar u zadnje 3-4 godine nije jasno šta se ovdje radi i kako se radi, mislim da im je besmisleno bilo šta više objašnjavati.

Jano je da političari nacionalnim i nacionalističkim temama skreću pažnju sa realnih problema. Ali kako građani sve ovo vrijeme gutaju, da ne kažem neku grublju riječ, te priče?

Ja nisam psiholog, nisam psihijatar, ja sam ekonomista, a mislim da je to suštinsko pitanje za neku drugu struku. Neko moje skromno mišljenje je da građani, na žalost, nisu shvatili šta je demokratija. Znači, građani su demokratiju shvatili kao njihovo pravo da izađu ili ne izađu jednom u dvije ili četiri godine na izbore. I to im je tako objašnjavano više od dvadeset godina. Ono što im niko nije objasnio, da je, ustvari, demokratija obaveza. Vi kao građanin imate obavezu, pored toga što izlazite ili ne izlazite na izbore da se brinete i o svom socio-ekonomskom položaju, svojoj bezbijednosti itd. Vi ste oni koji plaćaju državu da to država radi za vas. E, to im niko nije objasnio, da je njihova obaveza svaki dan da podsjećaju tu državu šta je njen stvarni posao. Ja mislim da je u tome suština problema.

Kako tumačite podatak da je baš naša državna uprava najneefikasnija u Evropi. Jeste očekivano, ali ipak…Kako objašnjavate da država nema odgovornosti ni prema samoj sebi? Zašto bi građanin imao bilo kakvu odgovornost prema bilo čemu, ako političke vođe javno pozivaju narod na neodgovornost prema državi?

Ja prije svega mislim da je to pogrešna teza. Ne može država biti odgovorna sama prema sebi. Niti vođa treba biti odgovoran prema državi. Svi su oni odgvorni prema građanima. Građani čine tu državu, s tim što i građani podsjećaju sve njih da su odgovorni.
Onda ovi naši političari imaju idealne građane.

Oni sa svog stanovišta imaju idealne građane. Rekao bih idelne podanike, ne građane. Mi koristimo izraz građanin, koji je nastao kad se pojavilo građansko društvo. A, mi smo ovdje još u feudalnom društvu. Dakle, imamo situaciju u kojoj imate porodične i kumovske klanove, koji dijele feude okolo. Prema tome, ovo je feudalni sistem. Suštinski imamo feudalce sa jedne strane i kmetove sa druge strane.

Možete li objasniti, sada kada pominjete rodbinske i kumovske klanove, instituciju “radnog mjesta”, koja valjda nigdje na svijetu ne postoji u tolikoj mjeri kao na Balkanu. Čitava armija ljudi je uhljebljena, dobija platu na državnoj ili entitetskoj sisi i ne radi ništa. Kod nas je to poprimilo razmjere kulta, a sam pojam je čak i teško prevodiv i apsurdan.

To je specifično za cijeli Balkan. Da, mi imamo kult “radnog mjesta”, umjesto kulta “posla”. Ono što su političke strukture dobro prepoznale je da je moguće vladati cijelim društvom, ako izumite, ovo što se zove “radno mjesto”. Kao posljedicu toga imamo najneefikasniju administraciju u Evropi i javna uprava nam je dva i po puta veća nego što bi bila u normalnom društvu. To je osnovna poluga vladanja. I onda imate čitav ovaj sistem-Dobio sam radno mjesto, moje je da čuvam radno mjesto, a ne da radim posao. Iz toga imate nabijanje hiljada i hiljada ljudi u kancelarije. Prostora je sve manje, a potreba sve više. Međutim, to je jedan sjajan mehanizam kako političke strukture obezbijeđuju glasove na izborima.

Ali nije li korijen ovakvog modela ponašanja još u obrazovnom sistemu? Imamo hiperprodukciju nepotrebnih kadrova i još uz onu doskočicu “uči sine, da ne moraš raditi”, stvoren je jedan čitav habitus za ovakvo stanje, ovakve ljude i ovakvu situaciju, u kojoj su svi zadovoljni?

Ja prije svega ne bih rekao da su svi zadovoljni. Da su svi zadovoljni, ne bi imali ovaj val odlaska ljudi iz zemlje. Ono što jeste činjenica je da u suštini sve počiva na kućnom odgoju, a kod nas je kućni odgoj uvijek bio državni posao, što je možda imalo smisla u socijalizmu gdje je država obezbijeđivala sve. Poslije kućnog odgoja dolazi obrazovni sistem, koji u stvari nije obrazovni sistem, on je sistem izdavanja diploma da vi navodno, posjedujete neko znanje, bez obzira da li je to znanje korisno, nekorisno, upotrebljivo, neupotrebljivo…I onda ljudi dobiju papir, a nakon papira, dobiju radno mjesto. I papir i radno mjesto se savršeno slažu jer ih niko ne tjera da rade posao. Jednostavno, naša mladost se ne obrazuje za posao, ona se obrazuje za radno mjesto.

To je poražavajuće. Zato valjda 62% mladih zvanično želi napustiti ovu zemlju istog trenutka, a bijela kuga je konkretno “uštinula” u posljednjih 15-ak godina Republiku Srpsku za 50 hiljada ljudi. Nisu li nam to najegzktniji parametri da nešto ne valja?

Pa jesu i ja mislim da su ljudi potpuno svjesni da je loša situacija. Zato odlaze. Biraju manje zlo. Nemaju povjerenja u sistem. Da ima bilo kakvog povjerenja u sistem i da je moguće bilo šta promjeniti, oni bi vjerovatno ostali ovdje i borili se za neke promjene. Sve je to normalno u čitavoj jednoj magli koju mi slušamo svaki dan. To je magla, koju sa jedne strane prave političari, a sa druge strane tu maglu pravi Međunarodna zajednica sa “silnim uspjesima Bosne i Hercegovine” i u magli koju prave neki ekonomisti oduševljavajući se recimo stopama rasta od 3% koliko će npr. Republika Srpska imati ove godine, zaboravljajući pri tome na poražavajuće fakte.

A, to su?

Na primjer, kada niti jedna druga zemlja u Evropi ne bi imala nikakav rast u narednim godinama, a Republika Srpska imala svake godine rast od 3%, nama bi trebalo, otprilike 38 godina da stignemo Litvaniju, 39 da stignemo Sloveniju i čak 78 godina da stignemo Slovačku. Namjerno sam uzeo te tri male zemlje koje se mogu barem nekako komparirati sa nama. I onda kada imate te podatke, onda vam je potpuno jasno da stope rasta od 3,4,5,6 % za ovakvu jednu zemlju ne znače ništa. Normalno bi bilo da su stope rasta 10,12,15,16%. Jer, kad jedna Kina sa 1,3 milijarde ljudi može da ima stope rasta od 15-16% šta je to sada problem sa jednom zemljom veličine Beča?

Ali, kada iznesete te podatke, tek onda postanu zaprepašćujuće izjave predstavnika Međunarodne zajednice koji slavodobitno govore ovdje o ekonomskom napretku. Šta je razlog? Namjerno obmanjivanje, nepoznavanje materije ili upotreba opijata?

(Smijeh) Mislim da je kombinacija sve tri stvari, iskreno govoreći. Pazite, vi imate ovdje mđunarodne predstavnike, znači političke predstavnike i imate međunarodnu birokratiju. Međunarodnoj birokratiji je cilj da ostane ovdje što duže. Da bi ona ostala, mora praviti “neke male uspjehe”. Inače, ako bi sve bilo prikazano kao neuspijeh, kao što i jeste, onda-Šta će oni više tu? Sa druge strane imate političke predstavnike, kojima je osnovni posao, kao uostalom i svakom političaru, da šire lažni optimizam. I onda u toj nekoj kombinaciji međunarodnog faktora kojem se živo jebe za Bosnom i Hercegovinom i šta se dešava u BIH “samo da se ne puca”, a to su najbolje pokazali nakon protesta u Sarajevu, kad je prva donacija Međunarodne zajednice bila oprema za suzbijanje demonstracija i gumeni meci i sa druge strane imate domaće političare, koji su prepoznali metodologiju da jednom izrečena i sto puta ponovljena laž, postaje istina, onda dobijete ovu varijantu da političke izjave i ocjene idu jednim putem, a život i realnost posve drugim putem.

Postoje li kod nas ekonomski stručnjaci ili neki ekonomski klaster, koji može biti, ako ništa, a ono društveni korektiv ovoj vlasti, ili barem glas razuma?

Što se tiče znanja, kapaciteta i mogućnosti da se nešto kreira, mislim da ima dovoljan broj, nazovite ih, ekonomskih stručnjaka koji mogu da budu korektiv. Problem je što ove dvije pobrojane kategorije o kojim sam govorio- Međunarodna zajednica i domaći političari , dakle, mi njih ne interesujemo. Zašto? Zato što se otavarju prava pitanja. Recimo pravo pitanje je-Šta će nama autoput Prnjavor-Doboj? Znači, to je nekih 200-300 miliona eura na 15 godina sa nekom malom kamatnom stopom, ali tu ne postoji ekonomska opravdanost. I onda, kad vi postavite to pitanje, vi ste protiv razvoja, vi ste protiv ovoga, onoga…Dakle, ne postoji niti jedan suvisao odgovor na to pitanje osim činjenice da je BRD dobro plasirao pare koje ima na bacanje jer bi inače morao da plaća kamatu na neangažovana sredstva. I sa druge strane, a to političkim strukturama u ovoj zemlji savršeno odgovara je činjenica da kilometar autoputa u BIH bez obzira na najniže troškove energije i radne snage košta kao kilometar autoputa bilo gdje u Evropi. Recimo to pitanje niko nije postavio. Kako je moguće da kilometar autoputa košta 4 miliona eura po domaćoj livadi u BIH, koja je zvanično druga najbjednija zemja na svijetu i ima najniži BDP u Evropi po glavi stanovnika i ima najniže plate ??? I onda u takvoj jednoj situaciji dobar dio ljudi koji misle svojom glavom ili imaju neko znanje i postavljaju takva pitanja, normalno je da su gurnuti na marginu društva.

Postoje informacije da strani investitor i kad dođe kod nas i kad radi neki veliki infrastrukturni projekat, domaći političari traže “pikslu”, kakva ne postoji niti u zemljama subsaharskog pojasa Afrike.

To je javna tajna. Normalno, ne možemo mi da 100% tvrdimo da je to uvijek baš tako, ali zapitajmo se onda zašto u ovoj zemlji nikako ne može da se donese Zakon o porijeklu imovine. I onda kada imate to da niti jedna politička stranka nije sprema da se donese ovaj Zakon i imate sve ove priče sa druge strane o ugrađivanju u infrastrukturnim projektima i sa treće strane gledate svojim očima kako se kupuju stanovi po Beču, po Beogradu…djeca studiraju u inostranstvu, voze se bijesna auta, onda je moguće izvesti zaključak da je “ugrađivanje” pogotovo u velikim projektima veoma ozbiljna stvar sa ozbiljnim iznosima.

Negdje za kraj, fokusiraću se na Banjaluku. Dobili smo novog gradonačelnika. Da se isčitati da novca nema za prije najavljene grandiozne projekte. Volšebno su pale u vodu sve one priče o zgradi opere, baleta, filharmonije, novog stadiona…Kako vi gledate na to?

Kad pogledate samo, ovdje su za grad od 170-180 hiljada ljudi u najbjednijoj zemlji u Evropi postojale ideje o koncertnim dvoranama, novom stadionu, zgradi opere…Očito je da su oni koji zagovaraju te ideje potpuno odojeni od realnog života. Oni uopšte ne dolaze u doticaj sa njim. Oni ne vide kopanje po kontejnerima, odlazak ljudi da rade najteže poslove u inostranstvu, nadničenje, ne vide beskućnike…Iz te njihove odvojenosti, proizilaze takve sulude ideje, koje sa njihovog stanovišta nisu uopšte sulude. Jer njima samo to još treba. Njima fali koncertna dvorana, a to što ljudi nemaju šta da jedu, to nema nikakve veze. Prema tome, na svu sreću, novca za to nema. Jer, vjerujte, kada bi bilo, oni bi to napravili, bez obzira što bi oko te operne dvorane hodali beskućnici i spavali ispod stepenica. Prema tome, to su neke sulude ideje, koje se neće realizovati.

A, šta je sa novim gradonačelnikom?

Vidjećemo šta će da uradi. Jako puno je izobećavao. Po prvim potezima, ne bih rekao da će da bude išta spektakularno, pogotovo što se nije orijentisao na osnovni problem, a to je-Kako od grada od 180 hiljada stanovnika, koji je umislio da je neka prijestonica, kako da to vrati u normalu i od Banjaluke opet napravi ono što je Banjaluku činilo najboljom, dobro razvijen industrijski grad u Bosni i Hercegovini.

Za kraj, jedno ptanje. Šta možete poručiti običnom čovjeku, kako da se nosi sa 2017. Da ne kažem da se nosi u rodni kraj? (smijeh)

(Smijeh) Za ove mlađe, na žalost, jedini ozbiljan izlaz je preko graničnih prelaza. Što se tiče neke srednje generacije ili ljudi koji ne mogu ili neće da odu, mislim da je njihov jedini izlaz da počnu stvarno da se bore. Da taj tzv. demokratski kapacitet zaživi, pa makar to bilo i na ulici, jer imaju pravo na to.

Buka

0 Comments

Submit a Comment