Yes, nisam mogao!

Piše: Zlatko Dizdarević

zlatko-dizdarevicMeđu mnogim uznemiravajućim, a opet, na neki način čak i pomalo crno-humornim događajima koji obilježavaju kraj osmogodišnjeg mandata 44. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Baracka Obame, jeste i iskrcavanje 250 pripadnika oklopne brigade USA armije na aerodrom u Wroclawu, kao prethodnice 4.000 vojnika koji će stići u okviru operacije “Atlantska odlučnost”, kako kažu “radi očuvanja stabilnosti u istočnim članicama NATO-a u svjetlu ruske aneksije Krima i podrške separatistima u Istočnoj Ukrajini”. Za njima ide i transport stotina američkih tenkova, oklopnih i transportnih vozila…

Što bi kazali lokalni tredseteri zaljubljeni u spektakle – Whaouuu! Eto Amerikanaca opet u Evropu da brane Poljsku i baltičke zemlje, sutra Skandinaviju koja se ulijenila u dobroti, a prekosutra i sve ostale. Od koga? Nepristojno pitanje jer svi znaju ko je danas najveći zlotvor. Od Putina! Uostalom, on ih sve već snima i mijenja im lukavo realnost. Eno dan nakon vijesti o “iskrcavanju” – što priziva sjećanja na nekadašnje iskrcavanje protiv Hitlera, ali tada zajedno sa Rusima – po portalima još jedno opako otkriće: Hakirana je i jedna baltička novina! Ko će drugi, sluti se, nego mrski istočni osvajač.

Moć “iza zavjese”

Koji dan ranije potpuno nezapaženo je prošla vijestica da je NATO lani prodao malim državama Baltika naoružanja i vojne opreme za blizu 600 miliona dolara. Sada Litva, Latvija i Estonija najavljuju da će do 2018. godine utrostručiti potrošnju na vojsku. Poljska, svekoliki evropski lider borbe protiv pošasti “komunizma”, u 2015. potrošila je za oružje milijardu dolara više nego godinu prije, a plan za deceniju koja započinje je preko 40 milijardi. Zna se kome to, uglavnom, ide. I storija o “iskrcavanju” i ova o milijardama za oružje, zapravo su ključni dio sage o Baracku Obami, njegovim dobrim željama i nadama koje je budio – Yes, We Can – ali i o (ne)moći da ih realizira. Konačno, o njegovom poprilično razočaravajućem odlasku u kojem nije smogao očekivane snage da se izdigne iznad potrebe za – osvetama onima što su ga pobijedili. Šteta!

Pisat će se knjige i o Obaminim pobjedama u prvom mandatu na domaćem terenu. I o otporu politici naznačavanoj iz krugova nasmijanog korporativnog prethodnika Clintona i njegove preambiciozne (malo je reći) supruge. Da se o G.W. Bushu i ne govori. Potom je u drugom mandatu sve pošlo nekako nizbrdo. I kod kuće i u svijetu. Prethodni nerealni optimizam se počeo ružno vraćati kao bumerang. Ne zato što su predsjednikove početne ideje bile loše, već zato što nisu bile u interesu tamošnje zakulisne, a moćne sile “globaliziranog interesa i profita”.

Igra je opstruirana a stvarna američka moć “iza zavjese”, ona korporativna sa raspoređenim operativcima u obavještajnim službama, Armiji i Pentagonu, preuzela je šou na loš način. Uz bezbroj pogrešnih geostrateških procjena, pogubnim se ispostavilo neprepoznavanje spremnosti Rusije za povratak na veliku scenu. Za Obamu je puno toga krenulo nizbrdo. Kod kuće se počeo otvarati prostor za neočekivanog i potpuno drugačijeg igrača, Donalda Trumpa. A na svjetskoj sceni za Rusiju na čelu kolone u kojoj su, na svoj način, Kina, Iran, Indija, Latinska Amerika… Uz sve više simpatija za njih unaokolo.

Lista neuspjeha

Kada je izabran 4. novembra 2008. godine Obama je doživljen kao nada za bolji svijet. Bio je i prvi crni predsjednik u istoriji SAD, ali i kandidat većine onih koji su bili “Latino” ili Azijati. Među bijelcima je imao uporište i u srednjoj klasi i među radnicima. Obećao je više radnih mjesta, bolji život svima koji stvaraju, legalizaciju najvećeg broja ilegalnih useljenika i nešto što Amerika nije poznavala – reformu zdravstvenog sistema sa besplatnim liječenjem za mnoge, poznatu kao “Obamacare”. Amerika ni u jednog predsjednika, još od J.F. Kennedya do danas nije uložila više entuzijazma.

Na kraju, uoči odlaska u pomalo razočaravajuću istoriju, Obamin saldo je daleko od početnih nada: nezaposlenost jeste na nižim granama nego 2008. godine. Tu se čak može pohvaliti i istorijskim rezultatom – 73 mjeseca u kontinuitetu padao je broj nezaposlenih. Ali životni standard srednje klase i radnika nije rastao. Podržavanje interesa korporacija koje su insistirale na filozofiji tzv. slobodne trgovine degradiralo je status radnika. “Obamacare” doživljavao je silne opstrukcije i podmetanja pa projekat nije dovršen. Dvadesetak miliona ljudi je dobilo besplatno zdravstveno osiguranje ali deset nije. I kako stvari stoje neće nikad. Uz likovanje konzervativaca koji su preuzeli Kongres, čak i neovisno od toga jesu li Republikanci ili Demokrate. Prvi frontalni napad na Obamin legat je protiv zdravstvene reforme. Preuzimanje Kongresa od strane konzervativaca i onih koji Obaminu liberalnu filozofiju nisu mogli da smisle od početka, posebna je stavka na domaćoj listi neuspjeha.

Na vanjsko-političkom planu budućoj uspomeni na Baracka Obamu zadati su još teži udarci. Razlozi su iole racionalnijoj analizi jasni: prvo, čini se kao da nije shvatao od početka (što nije rijetkost kod akademski formiranih lidera) da je danas na listi prioriteta politike prvo interes, business i moć, pa tek mnogo kasnije pravda, interesi većine i istina. Drugo, povjerovao je da će kao predsjednik onih što su glasali za njega biti jači od moćnika koji su stvorili sistem za sebe i drže ga pod kontrolom. Treće, nije mogao, ili nije htio da prihvati surovu stvarnost u kojoj svijetom i Amerikom vladaju korporacije i njihovi lobiji, razni.

U aktuelnom rasporedu korporativnih moći, vojno-industrijski kompleks i oni što rade za njega, moraju da proizvode strah, prijetnje, pa ako je neophodno i ratove (u svjetski globaliziranom konceptu teško je uz velike ratove proizvoditi, transportovati i naplaćovati). Prosto kazano – cilj su im nemiri, provokacije, najave ratova i lokalni sukobi. Otud i planska proizvodnja mržnje i terorizma, atentata i straha, prijetnji i “revolucija”…

Arapska proljeća

Obamu su pustili da se razmaše, a kad je iskočio iz koncepta počele su opstrukcije. Na samom početku, u istorijskom govoru u Kairu 2009. godine obećao je Palestinu, uz Izrael kojem će nastaviti da garantira mir. Za to su formalno morali biti čak i oni arapski režimi, pretežno iz Zaliva, koji na Palestinu gledaju kao na muku. Izrael im je javno neprijatelj, ali Palestinci sa svojom sutrašnjom državom, sekularizmom i obrazovanjem za feudalne monarhije su čista mora. Mimo dekomponovanih arapskih masa, a protiv interesa većine pustinjskih kraljeva, emira i sultana, uz zadrtog Netanyahua, miljenika ortodoksnog američkog jevrejskog lobija, te vojnog kompleksa, Obama sa nadahnućima iz Kaira nije imao šansi. Ni sa “arapskim proljećima” koje su diktirale zapadne obavještajne službe iskoristivši početni entuzijazam mladih i poniženih Arapa. Onih što nisu sanjali je da će “revolucije” organizovano preuzeti teroristi i fanatici. Borci za ljudskih prava! U palestinskoj priči izgorio je i Obamin posljednji Mohikanac, John Kerry.

Ukrajina, Krim

Tako je evoluirala i priča sa Rusijom. Obama je naslijedio uvjerenje američkih geostratega i tvoraca pogrešnih procjena vlastitih diplomatskih i obavještajnih službi koje su bahato tretirale “pobijeđenu Rusiju”. Na liniji te ležernosti i samouvjerenosti potpisan je 2010. sporazum “Novi start” o smanjenju nuklearnih arsenala. Uvjereni u “posebnost” na kojoj je Obama često insistirao, počelo je opkoljavanje Rusije efektivima NATO-a, kontra starom dogovoru sa Gorbačovom da se to neće raditi nakon raspuštanja SSSR-a i Varšavskog pakta. Moskva je, u međuvremenu, skupljala snagu a baterije su se punile i na osjećanju poniženja velike nacije. Protiv Evropske unije nisu imali ništa, ali ulazak NATO-a u njihovu “zonu odbrane” nisu bili spremni da otrpe. Crvena linija bila je u Ukrajini. Krim je bio posljedica koju organizatori, kobajagi, slobodarske revolucije, uz bivše SS vojnike, nove fašiste i Victoriu Nulan (“Fuck the EU”) naprosto nisu očekivali.

Bilo je što je bilo. I prethodno “arapsko proljeće” pročitano je u Moskvi, s razlogom, kao operacija protiv njihovog regionalnog interesa. Takozvani proxy ratovi kojim se uvoze “revolucije” izvana uz spavače izunutra, bili su signal za uzbunu. Uz sve druge energetsko-geostrateške elemente, pobjeda džihadista u Siriji i Iraku značila bi njihov dalji marš prema Kavkazu i tamo gdje žive muslimani bivšeg SSSR-a. Ima ih i danas u i oko Rusije oko šezdeset miliona. Zaključak hladno pronicljivog Putina je logičan. U induciranoj fantaziji o nekom proljeću/kalifatu, eto ih na Moskvu. Proizvođači strahova i lokalnih sukoba, uz pomoć terorista koji hrane i jedno i drugo, imali su i zadatak da se zaustavi tamošnji rast jake srednje klase jer će ona sutra postati problem i za otimačinu energije i drugih blaga. Metod je bio tzv. depopulacija ili raseljavanje obrazovanih silom. Tehnika – izbjeglištvo po svaku cijenu. Poslije Afganistana i Iraka, Eto i Libije i Sirije.

Naftni kazneni udar na Rusiju

Obama i savjetnici nisu vjerovali da će Sirija izdržati ali se scenarij Libije – završi brzo i efikasno – izrodio u neočekivanu dramu. Assad nije padao, u igru su ušli Rusi, na svoj način se oteli Turska, Saudijska Arabija i Izrael, posebno “partneri” poput raznih ISIL-a, Nusri, itd. Krenule izbjeglice, a Evropa ne zna ni šta će sa sobom a kamo li sa njima. Bude se prastare imperijalne ambicije, naftni kazneni udar na Rusiju vraća se kao bumerang partnerima, a svijet polako počinje da shvata kako mimo jedne istine pokorenih medija postoje i druge istine, bliže pameti…

U konačnici, propada veliki plan kuhinje u kojoj su glavni lonci neokonzervativizma, tzv. liberalnog kapitalizma, sporazuma tipa TTPI, osvajačke politike… I Obaminih snova da će mu se omogućiti da stvori bolji svijet. I stvori Palestinu pored Izraela jer je to pravda, te besplatno zdravstveno osiguranje, bolje plate radnicima i srednjoj klasi… Posebna je naivnost bilo uvjerenje da će tu bajku nastaviti – Hillary Clinton. Osoba sazdana od ideja i želja suprotnih onim Obaminim iz njegovog prvog mandata.

Nejasnoća o Trumpu i Putinu u ovoj vrsti priče mnogo je manje nego što se hoće pročitati. Trump je dio energetskog lobija a ne vojnog. Taj lobi kao preduslov za širenje posla traži mir, a ne konfrontacije, strah i sukobe. Kao čovjeku od dolara i ničega drugog, Trumpu je jasno da mu proizvodnja straha od Putina ne treba, i sve one propagandne budalaštine koje strah i mržnju prate i proizvode. Putin mu je u tome partner jer ni njemu, čak i više nego Americi, ratovanje unaokolo ne treba. Mnogo ga skuplje košta a ambicija da porobi pola svijeta nema. Sa glavnim protivnikom ima isti interes – ovladavanje energetskim izvorima i putevima.

Exxon i Zarubežnjev nisu slučajno partneri. Kao što ni Trumpov šef State Departmenta nije slučajno šef globalno moćnog Exxona, i nije slučajno prijatelj Putina koji ga je prije tri godine odlikovao visokim ruskim odlikovanjem. Naravno, nema tu idile i ljubavi niti svakodnevnice bez ogromnih problema i neprijatelja. Ali, Putina u Rusiji nema ko da kupi i suprotstavi mu se na tom putu. Za Ruse je povratak istorijskog nacionalniog digniteta – što im se upravo dešava – mnogo značajniji nego što će to ikada biti jasno Zapadu koji se kolektiviteta generalno odrekao. U korist “slobodnog tržišta”, pa ni “kolektivitet” Evrope skoro pa više ne odoljeva realnosti.

Pobjednička filozofija

Na drugoj strani, potpuno američki formatiranog Trumpa tamošnji sistem ne može više da kupi. On je individualac, a mimo enregetike kao da nema drugih imperijalnih ambicija. Za sada. I on će nastojati da očisti svoju okolinu od onih koji su pripadali vojno-industrijskom lobiju i njegovoj političkoj filoziofiji. Nalog svim Obaminim “političkim” ambasadorima da se bezuslovno vrate do njegove inauguracije, za mnoge je šokantan ali, takvih šokova će biti još. Imperija koja je smirila i pametnog Obamu, neće se predati. Novi je problem što imaju pred sobom, ne akademca nego surovog pa i sirovog igrača koji zna kako se igra “ili-ili” korporativna igra. Leđa u svijetu je obezbijedio, valja mu se pozabaviti domaćim terenom.

Ukratko, sa scene odlazi predsjednik kojeg je pojeo sistem što ga je i doveo. Kada su zaključili da je protiv njih, da ne shvaća igru, održavali su ga koliko im treba i polako ga puštili niz vodu prema kraju mandata. Barack Obama je, vjerovatno, intimno shvatio da se preigrao. A možda i nije, pa je ponosan što se “nije predao”. Šteta je što je na kraju počeo da se sveti i to onima koji ostaju na sceni kao pojedinci, ili sila jači od njega. Jedan je histerik Netanyahu, kojem nije bitno što zadrtom pričom o naseljima na okupiranim teritorijama i odbijanjem Palestine čini kontra-uslugu Izraelu. Drugi je Putin koji ga je nonšalantnim ignorisanjem zaskakivanja u doista jadnoj priči o tzv. hakiranju zapravo ponizio.

Velika je politička greška u uvjerenju da ostaje veliki jer se do zadnjeg časa suprotstavljao “širenju ruskog interesa”. Zapravo je htio da ostane zapamćen kod Amerikanaca kao borac do posljednje kapi političke krvi – za unipolarnost svijeta u kojoj su oni jedini i “posebni”. Čak ni tu nije shvatio da će Trump, istraje li, lakše dobiti priznanje Amerikanaca ako postanu prijatelji ravnopravnih Rusa uz više para i bolji život, nego ako ostanu “jedini i posebni” – lošije živeći. To je danas pobjednička filozofija i psihologija.

Šteta, Barack Obama zapravo nije shvatio zajedničku dobitničku kombinaciju pameti i pragmatizma. I okrenuo je dobar dio ostatka svijeta protiv sebe. Trump će se “akademizma, pravde i posebnosti” lakše odreći ako na sonu ostane više dolara. Još ako doista odustane od starih ambicija Amerike da moraju da vladaju cijelim svijetom kao “posebni”, pa mu Putin postane saveznik sa ostalim istočnjacima, možda i on dobije onu, kako se zove, Nobelovu nagradu! Treba li kazati da Obama jeste dobio nagradu, ali nije ispunio obećanje. Nije mogao.

Avangarda

Objavio/la na 09:13. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-