Piše: Biljana Vankovska
Vrteći se, iz dana u dan, u vlastitim društvenom, političkom i egzistencijalnom krugu, građani Makedonije su sami sebi postali centar univerzuma. Usredsređeni na svoje nesreće (i „nesreće“), lako zaboravljaju na ostale, na nesrećnije od njih. Tako je nekako prošlo dvadeset godina od Srebrenice, a i od Dejtona. Reći će neko: kako samo vrijeme prolazi, proletjele dvije decenije od onoga što se dešavalo kao još juče! Ali, da li vrijeme zaista leti – ili se možda okamenjuje u ljudima, kao i u narativu proizašlom od krvi i zločina? Da li vrijeme može da izliječi rane? Da li je dvadeset godina dovoljno da se o zločinu ovakvih razmjera govori i sa srcem i sa razumom, da bi se izvukla pouka? Kad su godišnjice u pitanju, u Makedoniji postoje samo dvije: vrijeme, uspjesi i porazi se mjere od sticanja nezavisnosti i od konflikta iz 2001-ve. I ništa van toga nije važno, posebno ako se odnosi na nedavnu prošlost.
U UN je održana zvanična komemoracija žrtava iz Srebrenice; u toku je i geopolitičko natezanje oko rezolucije predložene od strane Velike Britanije; razmišlja se o uvođenju još jednog „međunarodnog dana“ (žrtvama genocida ovog puta), održavaju se brojne debate, konferencije i komemorativni događaji u susret 11. jula. Ali, ništa od toga ne dopire do Makedonije!
Razmišljajući o onom vremenu rata u Hrvatskoj i Bosni, časno je priznati da je Makedonija zaboravila ostatak zajedničke domovine mnogo prije nego što se desila Srebrenica. Osjećaj nemoći da se promijeni bilo šta, ali i osjećaj olakšanja što mi nismo dio te ratne priče; kontradiktorna atmosfera zadovoljnog uljuljkavanja u uvjerenju da smo „oaza mira“, potajno pridruženog strahom od „kosovizacije“ – sve su to bili faktori koji su doprinijeli da makedonska javnost počne pratiti vijesti iz inostranstva. To je bilo potpuno detačiranje: to što se dešava izvan Makedonije nije više naša briga, pa čak i kada umiru hiljade civila na samo nekoliko stotina kilometara od nas! Zar nije bilo čak i protesta kada se čulo da vlada planira otvaranje izbjegličkog kampa nadomak Skopja?
Sjećam se jedne porodične scene iz tog vremena: na TV vijestima je išao izvještaj iz Bosne (ili je to možda bila Hrvatska?). Dok smo mi, odrasli, sjedeli u totalnoj tišini, moja najstarija ćerka (oko 10 godina stara) postavila je teško i tipično dječje pitanje: mama, da li gledate dokumentarni film? Da li je ovo iz Drugog svjetskog rata? Pogledali smo se na brzinu, začuđeni da je dijete intuitivno shvatilo užas i ključnu poentu onoga što je išlo kao „vijesti iz inostranstva“: ispred naših (širom zatvorenih) očiju odvijale su se neki od najužasnijih događaja, koji su se mogli uporediti samo sa onima iz Drugog svjetskog rata.
Kada je nakon nekoliko godina miris krvi i oružja stigao do nas, ponovo nismo mislili na Bosnu, na Srebrenicu ili Vukovar. Da smo ih imali negdje u podsvijesti, možda se ne bi ni krenulo tim putem ka osvajanju ciljeva plaćenih ljudskim životima… Ali, jedino što možemo naučiti od istorije je da se od nje ne može ništa naučiti. Ljudi i narodi će i dalje činiti iste greške kao i njihovi susjedi ili preci, pa će čak i misliti da imaju „moralnu“ obavezu da se prihvate oružja. Srećom, naš mali rat je trajao relativno kratko i iza sebe ostavio daleko manje ljudskih žrtava. Ali, za vrijeme godišnjice Srebreničkog masakra ili nekog drugog, umesto da se osećamo kao pravednici, trebali bismo se pitati: što je makedonska država učinila za ovdašnje žrtve i posebno za nestale? Upravo zato što ih je desetak na broju (nasuprot hiljadama u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i Kosovu), teret i odgovornost što nije ništa urađeno je još veći i sramniji.
Iznad žalosne Bosne su i dalje tamni oblaci. I nakon dvadeset godina, teško je reći mirna Bosna. Za mnogima se još traga, a narodi žive u većog segregaciji nego ikada ranije. Mržnja je sada oficijalizirana i ugrađena u udžbenike, a ono što se odatle nauči, odmah se primjenjuje: na sportskim terenima se čuju ratni pokliči. „Nož, žica, Srebrenica“, „Ubij, ubij“ ili „Srbe na vrbe“ su slogani koji izlaze iz grla mladih ljudi koji nisu ni bili rođeni te 1995-te, a mnogi od njih nisu nikada putovali izvan svojih država ili kantona. S druge strane, neki pretstavnici porodica žrtava su postali celebrities, stekli su oreol mučenika (tačnije, mučenica) i pronašle su sebe otkako su izgubili svoje najdraže. Još gore, počeli su voditi politiku, a i dijeljenje pravde im nije nepoznato: oni kažu čiji je general samo branio svoj narod, a čiji samo ubijao nedužne civile (koji su slučajno njihovog etničkog porijekla).
Na žalost, ni ova jubilarna dženaza u Srebrenici neće značiti ujedinjavanje oko zajedničke poruke, koja je toliko potrebna ovom regionu. Čin koji je trebao označiti podsjećanje na žrtve, priznavanje njihovih stradanja i osuda politika koje su dovele do genocida (i do njegovog pravdanja ili odricanja), sada ulazi u novu fazu međusebnog prepucavanja oko toga ko je imao više žrtava (povodom hapšenja Nasera Orića) ali i u kontekst geopolitičkih spekulacija i konspiracija (povodom rezolucije o Srebrenici). Kao ulje na vatri dolaze i najnovija otkrića da su najveće zapadne sile i te kako odgovorne za ono što se dešavalo u Srebrenici.
Srđan Aleksić, srpski momak iz Trebinja koji je ubijen dok je pokušavao spasiti svog poznanika, Bošnjaka, je nepoznato ime za veći dio javnosti, koja se više „pali“ na igru brojki i natječe u samoviktimizaciji nego što je zainteresovana za isticanje pojedinačnih primjera herojstva drugačijeg tipa. Sve je ovo još jedan dokaz o nezavršenoj domaćoj zadaći na planu utvrđivanja činjenica kao osnova za pomirenje (ostavljeno za neke buduće generacije).
Sve do sredine avgusta kada ćemo se samo za dan-dva podsjetiti na 2001. godinu (nisam sigurna da će žrtve uopšte biti pomenute), ova se tema neće otvoriti u Makedoniji. Srebrenica ostaje u rubrici „vijesti iz inostranstva“ i kao činjenica, i medijski i emocionalno. Oni kojima naviru suze na samu pomisao kako je umirala Jugoslavija (i posebno Bosna koja je bila njeno srce) krišom će iskazati svoju žalost – krišom da ne bi bili optuženi kao jugonostalgičari. U zemlji u kojoj nema dijaloga u vezi vlastitih žrtava, ma koliko bile malobrojne, ne može se očekivati empatija za one iz regiona od koga su se razveli.
Da ironija bude veća, jedini iz medijske sfere koji se sjetio BiH i godišnjice je jedan kvazinovinar i sijač mržnje. Makedonska je javnost imala „čast i zadovoljstvo“ (da citiram voditelja popularnog talk-show-a) da vidi intervju sa Miloradom Dodikom, čovjekom koji negira genocid u Srebrenici. Ali, ta tema je ionako nebitna za makedonske gledaoce. Za razliku od opozicionih medijskih perjanica koji vole da Gruevskog upoređuju sa Miloševićem, ovaj patriotski novinar je učinio salto mortale. Napravio je „paralelu“ između Dodika i Gruevskog. Paralela između Republike Srpske i Makedonije je „otkrivena“ u postojanju stranih zavjera, obojenih revolucija, u opoziciji i nevladinim organizacijama koji žele da sruše vlast izabranu od naroda. U svom zanosu, voditelj nije ni primijetio da se Dodik drži Dejtonskog sporazuma kao slijepac za štap, i to iz istih razloga iz kojih i svaki prosječni albanski nacionalista drži Ohridskog sporazuma kao okvira i polaznu tačku za legitimaciju separatizma. Eto, to je postigla Makedonija za 20 godina.
Prevod je autorkin
0 Comments