Batrićevićeve vunene čarape

Kao i uvijek, prvi koji je vrlo brzo osjetio o čemu se tu zapravo radi, bio je Prvi čovjek ovdašnjeg Sistema, i to onog momenta kad je zaključio da Njegovo “privatno bavljenje biznisom “, a bez jake ” potpore” javne funkcije – je ravno ” harikiriju “. Inače, mnogo puta do svog napuštanja politike, Prvi je poručivao da je krajnje vrijeme da svoje ( nesumnjive ) kapacitete upotrijebi lično za sebe, a ne više za ” opštu zajednicu “. Doduše u tom Njegovom obraćanju javnosti često je bilo i pomalo zluradosti i okrutnosti, slično onom ponašanju uvrijeđenog djeteta kad se obraća starijima prijeteći da će da napusti kuću zauvjek, pa ” će oni tek tada viđeti kako će bez njega “. Kao što rekosmo, Prvi je ( uz velike ekonomske gubitke po državu – kao i uvijek do sada) shvatio ” okrutnost realnog biznisa “, pa se vrlo brzo vratio u politiku. Za nekoga bi možda ova ” ekskurzija ” bila fatalna, ali za Njega – kao da se ništa nije desilo. Nije nikome otkrio svoju “ tajnu “ povratka u politiku, ali je zato ovim činom, svojim sledbenicima dokazao i veoma jasno poručio da se bez Njega ne može i da su oni samo grupa statista : potrebni, ali i ne tako važni.

Neko iz Brisela ( neki administrator, najprije će biti da je to bio File ) davno je rekao da ova ” elita zvaničnika ” svojim sposobnostima i vještinama nebi na Zapadu mogla da se ” prehrani “, a kamoli da ima i približan standard onome koji oni ima ovdje, i da je ovo idealno mjesto ( tzv.”Wilde Beauty” ) gdje oni mogu – nesmetano – da ” treniraju ” svoje preduzetničke sposobnosti, koje im donose velike lične koristi, između ostalog.

Nijesam uvjeren da će ” imenovani ” ikada shvatiti da položaj koji oni trenutno imaju ( u tzv “ lukrativnim segmentima Wilde Beauty ” ) je proporcionalan visini “nagrade” koji oni dobijaju od evenutalnog bavljenja tzv. “biznisom”. Međutim, ono što je nesumnjivo jeste činjenica da će ih svi ti njihovi dotadašnji ” strateški partneri” napustiti i zaboraviti onog istoga trenutka kad naši zvaničnici ( “ dobrovoljno” ) napuste svoje položaje. Pa, i kad se to desi, navedeni neće shvatiti, a još teže prihvatiti realnost da je to ” partnerstvo” bilo vezano samo i isključivo za njihov položaj u društvu, a nikako ” za njihove ” genijalne biznis ideje ” – kako, inače, sada umišljaju naši zvaničnici.

Poznato je da je legalno pravljenja novca izuzetno složeno i kompleksno umijeće, u kome su neuporedivo više vještiji, spretniji, obučeniji, obrazovaniji, iskustveniji ti “partneri” od naših ” zvaničnika”. Poznato je, isto tako, da kad se neko nepoznat sa novcem “pojavi” na Zapadu, prvo pitanje bankara jeste : da li je to” Old Money “. Jer, u tome ( “Old Money” ) je sadržana sva tradicija od nekoliko generacija ” donosiočevih” predaka koji su bili finansijski potkovani, a isto tako sadržana je njihova vještina, znanje, orijentacija, strategija, ukratko : tradicionalno umijeće pravljenja i čuvanja novaca.

A mi ?!

A mi smo, kao što znamo, svi bili ” sirotinja među siromašnim “; mi nijesmo imali od koga da naučimo sve te “ finese “ umijeća pravljenja i čuvanja novaca, jer to nijesu znali ni naši roditelji, a još manje njihovi, i niko oko nas, pa su nam kao “ rješnje “ poručivali : samo vi završite škole i sve ostalo će se samo od sebe “ posložiti “; mi smo tek sa sankcijama osjetili ” miris novca “; a kad kažem mi, mislim na sve nas uključujući u prvom redu sve naše zvaničnike – od vrha pa na dolje. Sa 3 kreditne kartice, mi smo htjeli da budemo Englezi, a sve više i više smo ličili na “ Nove Ruse“, pokušavajući, pri tom, da nadoknadimo vjekove izgubljenog vremena, pa smo na vunene čarape sa mukom obuvali Bruno Magli cipele, a preko gaća od fuštana oblačili lister odijelo Giorgio Armani; ” tuširali ” se čuvenim Ralph Lauren parfemima, kako bi “ubili ” mirise surutke, skorupa i kaštradine, i kačili smo skupe Carterove ručne satove i zlatne lančiće. Kako je vrijeme prolazilo, nijesmo više mogli da zakopčamo košulje i pantalone od gojaznosti, a ipak smo za doručak u hotelima sa “švedskim stolom ” do vrha punili tanjire i jeli i pili dok ” ne puknemo” i obavezno ostavljali ” brdo hrane ” pobacane na stolu i podu, pušeći zadovoljno tompuse i tresući pepeo svuda okolo, a sa posebnim užitkom na bijele uštirkane stolnjake; a kad smo već napuštali hotele ( predhodno glancajući cipele zavjesom ili prekrivačem), u džepove lister odijela trpali smo sve što možemo iz ” minibara” svoje sobe, psujući, pri tom, dizajnere lister odijela ( koje smo platili u Milanu više hiljada eura ) zato što su zašili džepove od sakoa, radi imidža.

Objavio/la na 14:49. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-