Most na rijeci Don

(Pisma iz Toronta)

Bulevar Svetoga Petra Cetinjskoga ( bivši Lenjinov bulevar) je prilično dug, neko ga zove i ” Bulevar zalazećeg sunca “, a kreće se od istoka ka zapadu, tj. od Marka Miljanova pa sve do Džordža Vašingtona. Ipak, Jang Strit ( Yonge St.) je duža ulica, naime, kažu da je to najduža ulica na svijetu sa preko 2,500 km.Počinje od  broja 1 na obali Jezera Ontario ( Lake Ontario – na jugu ) i ide na sjever kroz centar Toronta (Toronto downtown), dijeleći ga na istočni  i zapadni. Kad idete kod nekog, koji živi recimo na Blur stritu broj 350, morate biti sigurni da li je to na istoku ili na zapadu ( 350 Bloor St. E ili 350 Bloor St. W ), inače ćete lako zalutati. Pošto se,  kao i kod većine Sjeverno Američkih gradova,  ulice ukrštaju ortogonalno, veoma je bitno da se orjentišete u prostoru,  jer ukoliko se dogovorite da se nađete na  NW Corner ( Sjevero-Zapadni ugao) dvije ulice, onda vjerovatnoća da “ pogodite” tačan ugao je 25 %, čak i kad pronađete raskrsnicu tih ulica. Inače, moja žena bi po difoltu ovome obavezno  dodala : “ ovako nešto izraženo u  procentima, mogu da smisle samo otkačeni inženjeri”.

Tako se na  SW Corner ulica Jang i Blur ( na adresi 1Bloor St. W ) gradi najviši stambeno-poslovni objekat u Kanadi koji će biti visok oko 320 m, sa 7-8 spratova ispod nivoa ulice. Taj dio, duž Blura je poznat kao “ Menheten Toronta “. U njegovoj  blizini, malo sjevernije od Blura, a zapadno od Janga  ( na Jorkvilu) nalazi se stambena zgrada sa pent hausom koji je prije neku godinu bio prodat za oko 28 miliona dolara.  Inače, u taj  “ skupi dio grada “ stalno ( a ja bih rekao i samo TU )  dolazi ” na kratki espreso” moj prijatelj staropodgoričanin Deki Tuzović, koji je svojevremeno “držao” odličnu časovničarsku radnju u Staroj Varoši, odmah iznad Tabačkog mosta.  Nevezano za ovu priču, ali valja napomenuti da u Torontu postoji kraj koji se zove Mladin Put ( Bridal Path ) u kome se nalaze privatne kuće vrijedne i više od 30 miliona. Ovdje se, inače priča da jedan od dva brata  Krstajića ( obojica rođeni u Torontu, čiji su roditelji iz Javorja ispod Durmitora, svojevremeno došli u Kanadu ) ima kuću na  Brajdal Patu.

Dakle, od tog ugla ( Jang-Blur) idući Blurom na Istok ( ka Grčkom kraju ) dolazi se na most, koji se  zvanično zove  Vijadukt Princa Edvarda, ali ga stanovnici zovu Blur Vijadukt. On povezuje ulicu Blur na zapadu i Aveniju Danfort na istoku. Na gornjoj platformi ovog mosta prolaze atomobili i pješaci, dok ispod platforme ide Metro Linija 2 – sa stanicama Kastel Frank prva na zapadu i Brodvju prva na istoku.  Ispod metroa prolazi Hwy DVP ( Hajvej DiViPi) koji povezuje Gardiner na jugu  i  Hwy 401 na sjeveru ( inače, ovaj poznati Hwy mi zovemo Hajvej For O Van). Blur Vijadukt, dužine nešto manje od 500 m , “ preskače “ i  rijeku Don ( Don River), koja je negdje na oko 40 m ispod platforme Mosta. Most  je završen 1918 godine i dugo je predstavljao veliku gradsku atrakciju. Koštao je oko 35 miliona  dolara ( računato u današnjim parama, ili – pošto mi sve to upoređujemo sa ” našim autoputom Bar-Boljare “, obično volimo da kažemo da je to koštalo: 70 miliona dolara po dužnom kilometru mosta). Sa pješačke staze, gledajući na jug,  vidi se jezero Ontario ( kojeg dijele Amerika i Kanada), dok se nešto malo zapadnije nalazi  dauntaun Toronta sa svim onim visokim  zgradama i dominantnim  SiEn Tauerom ( CN Tower), koji je do prije nekoliko godina bio  najviši samostojeći objekat na svijetu ( 553 m ).  Na visini od oko 356 m ovog Tauera nalazi se rotirajući restoran, sa kojeg se – u kristalnim danima sa neuobičajeno plavim nebom bez oblačića – ( sjedeći u restoranu – prava crnogorska privilegija)  može lako vidjeti cijeli Toronto, Nijagarini vodopadi i sama Amerika. Sve ovo zaista zvuči atraktivno da za ovaj most nije vezana  jedna vrlo tamna  strana , a naime taj most, koji je nekad bio ponos Toronta, bio je dugo poznat kao “Most Samoubica”! Činjenice govore da je od 1918. do 2003. sa ovog mosta 500 ljudi izvršilo samoubistvo, skačući sa platforme mosta na autoput DVP ili u rijeku Don. Čak je statistika zabilježila da je prosječno svakih 22 dana u 1997.  godini neko izvršio samoubistvo skačući sa ovog mosta. U crnoj hronici, ovaj most  je postao drugi most u Sjevernoj Americi po broju samoubica.  Prvi je bio Golden Gejt. Zaista crna statistika. Upravo zbog toga, Konzilijum gradaToronta ( Toronto City Councel) je 1998 g.  odlučio da “ spriječi “ dalja samoubistva sa ovog mosta. Prilično dugo se o tome odlučivalo i nakon  više arhitektonskih konkursa, konačno je dogovoreno  da se izgradi barijera zvana Luminus Vejl (Luminous Veil). Gledajući sa platforme,  ograda izgleda prilično “ kabasto “, dok odozdo,  sa pješačke staze pored rijeke Don, ona ( barijera)  izgleda čipkasto kao harfa. Projektant ove ograde je čak i dobio Kanadsku nagradu za izvanredno arhitektonsko ostvarenje. Izgradnja barijere je završena negdje 2003., sa ukupnim troškovima negdje oko 8 miliona dolara. Nakon izgradnje Luminus Vejla, samoubistva  sa ovog mosta su  potpuno prestala. Bio je to veliki uspjeh Grada i reklo bi se i nije bitno kako barijera izgleda, čak i nije važno koliko je sve to koštalo, bitno je  da nema više samoubistava.

Ali, da li je to zaista bilo tako ?!

Kao i svaka “zapadna  bogata država, Kanada i ne bi bila Kanada da ne postoje institucije koji se bave“ svakim đavolom “ pa i statistikom samoubistava. I šta su ti instituti dokazali ?!  Pa dokazali su da je broj samoubistava u Torontu  isti ( ili gotovo jednak ) prije i nakon izgradnje ove barijere.  Nažalost, nakon izgradnje ove barijere  samoubice su “ pronašli neko drugo mjesto “; naime, pomjerili su se samo dva kilometra sjevernije duž DVP-a, na Vijaduk Don Milsa, koji je, poslije izgradnje Luminus Vejla,  preuzeo crni naziv “Most Samoubica”.

Ova činjenica je potpuno porazila Grad, koji je smatrao da se izgradnjom barijere i sa dvije table ( na početku i na kraju mosta), na kojima  piše “U slučaju potrebe  pozovite Centar za odklanjanje Stresa“,  definitivno mogu spriječiti  samoubistava.

Kao i mnogo puta do sada, i ovoga puta se pokazalo da je ovo isuviše kompleksna situacija za političare, bez obzira na njihovu  namjeru,  nekoliko godina rada i preko 8 miliona utrošenih dolara.

Možda i ova priča o mostu i nema direktne veze sa Crnom Gorom, ali se zalud ne kaže “Na Balkanu više ne treba isprobavati rešenja koja nisu proverena na drugim mestima“.

Objavio/la na 22:53. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

1 komentar za “Most na rijeci Don”

  1. Dragan D. Dragović

    Na pocetku ulice Jange, odakle pocinje ta najduza ulica na svijetu, usidren je brod – restoran koji se zove Captain John’s. Ime je dobio po tzv.kapetanu Dzonu, koji se svojevremeno zvao Jovo Letnik i koji je emigrirao u Kanadu 1957.Godine 1975. Letnik je kupio brod Jadran od Jugoslovenskih vlasti za (tadasnjih) 1 milion dolara, i na njemu je doplovio do Toronta i usidrio ga je na pocetku ulice Jang. Kapetan Dzon je pretvoren u restoran,i ubrzo je postao kultno mjesto u Torontu. Nije bilo tadasnje popularne licnosti u Torontu,koja nije bila u ovom restoranu. Medjutim, svemu lijepom dodje kraj, pa i brodu-restoranu Jadran; vec od 1981. pocinju problemi, prvo sa biznisom, a kasnije sa porezom, pa i konacno sa sudovima. I danas, nakon 40 godina postojanja, brod Jadran odlazi u “staro gvozdje”, u ostalom kao sto je i otisla i zemlja koja je napravila ovaj brod.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-