Autorka: Geneva Overholser*

Sjedinjene Američke Države se ponose snažnom zaštitom slobode izražavanja koju propisuje Prvi amandman i dugom tradicijom snažne i slobodne štampe. Ali to ne znači da danas u ovoj moćnoj naciji nisu prisutne brojne prijetnje po slobodan tok informacija.

Barack Obama je svoje predsjedavanje započeo obećanjem da će povećati otvorenost i transparentnost, ali je veoma brzo postalo očigledno da će, umjesto toga, njegov mandat biti period značajnog nazadovanja slobode informacija. Upadljivo je da je američki Komitet za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists – CPJ), koji istražuje slobodu štampe u zemljama svijeta od početka 80-ih godina prošlog vijeka, 2013. godine prvi put usmjerio pažnju na domaći teren.

Kao što je na press konferenciji izjavio glavni autor izvještaja Komiteta za zaštitu novinara i bivši izvršni urednik Washington Posta Leonard Downie, Jr: „Agresivni rat Obamine administracije protiv curenja informacija i njeni odlučni napori da kontroliše informacije koje su potrebne informativnim medijima da bi pozivali vlasti na odgovornost zbog njihovih aktivnosti bez presedana su još od Niksonove administracije.“

U podjednako teškoj optužbi protiv Obame, Katherine Meyer, odvjetnica iz Washingtona koja se već dugo bavi pitanjem slobode informacija, kazala je sljedeće: „Obamina administracija je šesta administracija na vlasti od kada se ja bavim Zakonom o slobodnom pristupu informacijama … Meni je na neki način šokantno što ovo govorim, ali od tih šest, ova adminstracija je najgora po pitanja slobode informacija. Najgora. Nema nikakve sumnje u to. Ova administracija podiže jednu prepreku za drugom. … Došlo je do toga da sam ja zaprepaštena – zaista sam zaprepaštena.“

Daleko od transparentnosti i otvorenosti koju je Obama obećao, tvrde izvještači, Washington se ukopava u sve dublju tajnovitost. „Kada se govori o primjeni ciljeva Obamine krasne politike transparentnosti, naročito prema pitanju slobode informacija, prisutno je puno više ‘riječi’ nego ‘djela’,“ rekao je Daniel Metcalfe, direktor ureda Ministarstva pravde zaduženog za praćenje poštivanja zahtjeva za pristup informacijama od strane vlasti od 1981. do 2007. godine.

U naročito upečatljivoj ocjeni ukupnog stanja slobode štampe u Sjedinjenim Američkim Državama, Reporteri bez granica su u svom Indeksu slobode za 2014. godinu SAD stavili na 46. mjesto.

Evo šta se u njihovom izvještaju kaže za SAD:

“INFORMACIJE ŽRTVOVANE ZA NACIONALNU SIGURNOST I NADZOR”

“Zemlje koje se ponose svojom demokratičnosti i poštovanjem vladavine prava ne služe kao primjer, daleko od toga. Sloboda informacija se isuviše često žrtvuje za preširoko i zloupotrebljeno tumačenje potreba nacionalne sigurnosti, što predstavlja zabrinjavajuće odstupanje od demokratskih praksi. Kao posljedica toga, često trpi istraživačko novinarstvo.”

„To je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama (46. mjesto), koje su pale za 13 mjesta, što predstavlja jedan od najznačajnijih padova, usred sve većih nastojanja da se uđe u trag zviždačima i izvorima curenja informacija. Suđenje i presuda vojniku Bradleyju Manningu, te potraga za analitičarem agencije NSA Edwardom Snowdenom, služili su kao upozorenje svima koji razmišljaju o tome da pomognu u otkrivanju povjerljivih podataka koji bi bez sumnje bili u javnom interesu.”

„Američki novinari su zaprepašteni zbog oduzimanja telefonskih zapisa agencije Associated Press bez upozorenja koje je izvršilo Ministarstvo pravde da bi utvrdilo izvor curenja informacija iz CIA-e. To je bio podsjetnik na hitnu potrebu za ‘zaštitnim zakonom’ koji bi štitio povjerljivost novinarskih izvora na federalnom nivou. Obnova zakonskog procesa je mala utjeha za Jamesa Risena iz The New York Timesa, kojem je sud naredio da svjedoči protiv bivšeg uposlenika CIA-e koji je optužen za odavanje tajnih informacija. A još manje za Barretta Browna, mladog slobodnog novinara koji se suočava sa zatvorskom kaznom od 105 godina zbog objavljivanja informacija koje su hakeri dobili od Stratfora, privatne obavještajne firme s bliskim vezama sa federalnom vladom.” 

Čini se da je u osnovi ovako čvrste pozicije Obamine administracije naglasak na nacionalnoj sigurnosti, naročito nakon napada 11. septembra u New Yorku i Washingtonu. Kao što se navodi u tekstu agencije Associated Press, „U godini intenzivnog javnog interesa za programe nadzora Nacionalne agencije za sigurnost, vlada se prilikom uskraćivanja informacija pozvala na nacionalnu sigurnost rekordnih 8.496 puta, što predstavlja porast od 57 posto u odnosu na prethodnu godinu i više nego dvostruko veći broj u odnosu na Obaminu prvu godinu, kada se vlada na ovaj razlog pozvala 3.658 puta. Ministarstvo odbrane, koje uključuje NSA, te CIA, odgovorni su za gotovo sve te slučajeve.“

Interesi privatnosti su još jedan uzrok nazadovanja u oblasti slobode informacija, kao što sam navela u kolumni za Online Journalism Review. Novine koje su objavile javne podatke o građanima koji imaju dozvolu za posjedovanje oružja su se našle pod opsadom zgroženih građana koji su to smatrali zadiranjem u privatnost. (Dio zgražanja su, nema sumnje, podstrekavale organizacije kao što je Savezno udruženje vlasnika vatrenog oružja.) Ti isti građani su pohvalili uplašene javne službenike koji su reagovali uklanjanjem ovih podataka – koji se po zakonu smatraju javnim – iz javnih arhiva u svojim opštinama.

Američka javnost, mada generalno podržava slobodu štampe, nikada se nije naročito zanimala za konkretne pojedinosti borbe za očuvanje te slobode. A sada je i oslabljenim medijima teško da vode tu borbu. Sa smanjenjem njihovog tradicionalnog izvora prihoda, oglašavanja, i sa širenjem konkurencije, institucije koje su se nekada borile za slobodan pristup informacijama danas za to imaju manje sredstava. Kada sam 1981. godine počela da radim za Des Moines Register – vodeći list u državi Iowi – on je imao vlastitu advokatsku službu sa tri advokata koji su se isključivo bavili pitanjima slobodnog pristupa informacijama. Redovno su se sastajali sa urednicima i izvještačima u našoj redakciji da bi osigurali da naši izvještaji budu što pouzdaniji i energičniji. Ali oni su takođe besplatno vodili borbu za slobodan pristup informacijama širom države. Ovo je bila prilično česta praksa u cijeloj zemlji, pri čemu su vodeće medijske organizacije insistirale na otvorenosti i transparentnosti, podnosile zahtjeve za pristup informacijama, te tužile organe vlasti kada nisu poštovali zakone o otvorenim sjednicama i otvorenim javnim arhivima.

Sada su mnoge od tih medijskih organizacija oslabljenje, a borbu su nastavila da vode državna vijeća za slobodan pristup informacijama, kao i neprofitne organizacije na državnom nivou, među kojima su dugogodišnje pouzdane organizacije kao što su CPJ, Reporters Committee for Freedom of the Press, Student Press Law Center, te novije organizacije kao što je Sunlight Foundation.

Zov tajnosti je, međutim, veoma zavodljiv. Kao što je napisao pokojni Senator Patrick Moynihan u svojoj izvrsnoj knjizi, „Secrecy“: „Može se tvrditi … da je tajnost za gubitnike. Za ljude koji ne uviđaju koliko su informacije zapravo važne. Sovjetski Savez je to prekasno uvidio. Otvorenost je sada isključivo, i isključivo američka, prednost. Dovodimo je u opasnost zato što i dalje djelujemo na način koji je prevaziđen. Vrijeme je da se iskorijeni tajnost vlasti, taj najprisutniji relikt iz vremena hladnog rata. Vrijeme je da počnemo s izgradnjom temelja za vrijeme otvorenost koje je već tu.“

Umjesto toga, daleko od izgradnje ovih temelja, sloboda informacija u Sjedinjenim Američkim Državama zaostaje. Kao što pokazuje Obamin čvrst stav, dobri zakoni i dobro nasljeđe sami po sebi ne garantuju nastavak ozdravljenja slobode informacija. Nužan je oprez. Ove preporuke CPJ-a u pismu Bijeloj kući nude put koji više obećava:

• „Afirmisati i pružiti garancije da novinari neće biti suočeni sa zakonskim rizicima i da neće biti krivično gonjeni zbog primanja povjerljivih i tajnih podataka.

• „Biti otvoreniji u pogledu obima i prirode Nacionalne agencije za sigurnost i drugih aktivnosti nadzora koje se primjenjuju na domaće i strane novinare. Razvijati smjernice kojima se ograničava nadzor nad komunikacijama novinara da bi se osigurao integritet prava novinara da štite svoje izvore.

• „Primjenjivati revidirane smjernice Ministarstva pravde i sprječavati izdavanja nepotrebnih, preširokih i tajnih sudskih naloga za dobijanje dokumentacije novinara.

• „Okončati praksu podnošenja krivičnih prijava za špijunažu protiv ljudi koji novinarima otkriju povjerljive informacije, što može imati efekat obeshrabrivanja i ugrožavanja slobodnog protoka informacija o pitanjima od javnog interesa.

• „Ispuniti obećanja da će se povećati transparentnost aktivnosti vlasti i okončati zastrašivanje od strane vlasti prema zvaničnicima koji bi mogli govoriti za štampu. Nametnuti davanje trenutnih i manje restriktivnih odgovora na zahtjeve za pristup informacijama, te sistematska i dalekosežnija nastojanja da se smanji pretjerana upotreba povjerljivosti. Poticati državne službenike da budu otvoreniji i pristupačniji za novinarske istrage.

• „Zagovarati najšire moguće definicije ‘novinara’ i ‘novinarstva’ u eventualnom federalnom zakonu o zaštiti. Federalni zakon o zaštiti treba da štiti postupak prikupljanja informacija, a ne profesionalne kvalifikacije, iskustvo ili status, kako se ne bi mogao koristiti kao sredstvo za de facto izdavanje dozvole od strane vlasti.“

Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta ‘Public Data Now’ podržanog od strane Holandske ambasade u BiH. Tekstove vezane za pristup podacima i data novinarstvo možete čitati u našem serijalu ovdje.

Media.ba

* Geneva Overholser je viša članica nastavničkog vijeća centra Univerisity of Southern California Annenberg Center on Communication Leadership and Policy i nezavisna novinarka u New York Cityju. Za MC Online piše o izazovima slobodnog pristupa informacijama sa kojima se suočava američko društvo.