Autor: D. Marjanović

David Boyle, autor i savjetnik britanske Vlade, upozorio je kako će u periodu od 30 godina srednja klasa u Britaniji potpuno nestati te kako će kompletno društvo biti podijeljeno na “sićušnu elitu” i “ogroman proletarijat”.

Svoj zaključak temelji na cijeni nekretnina – “Zastrašujuća je stvar da ako u idućih 30 godina cijene nekretnina nastave rasti, kao što rastu zadnjih 30 godina, tada će prosječna kuća u Britaniji koštati oko 2 milijuna USD”, rekao je Boyle.

Navodi kako će prosječne plaće današnje srednje klase nastaviti padati te neće moći “dostići” rastuću cijenu nekretnina. “Nećemo moći posjedovati svoje domove, nećemo imati novca za to. Slavili smo rast cijena nekretnina bez da smo shvaćali kako će to uništiti ne samo naše živote, već i živote naše djece”, istaknuo je.

Dakako, o tome tko je stvari kada shvaćao, a tko nije, to je već jedna sasvim druga priča. Ono što Boyle opisuje, vjerojatno svjesno pošto koristi marksistički termin za radništvo – “proletarijat”, je proces koji je već uvelike na snazi u razvijenim kapitalističkim državama. Srednja klasa se u tom procesu “razbija” te njeni članovi sele u druge dvije – jedan mali (izuzetno mali, u postotku gotovo zanemariv) dio srednje klase preseliti će se u gornju, vladajuću, kapitalističku klasu, dok će većina današnje ugrožene srednje klase “propasti” u proletarijat.

Budućnost koju Boyle opisuje predstavlja neminovni konačni proizvod kapitalističkog načina proizvodnje. Srednja klasa koja danas još uvijek postoji je proizvod određenih povijesnih anomalija, svakako ne dominantnog ekonomskog sistema. Samim time posve je logično očekivati ishod u kojem će društvo biti oštro podijeljeno na dvije klase: onu koja vlada i onu kojom se vlada.

Na političkoj razini danas već imamo takav model u cijelom svijetu – politička klasa je ta koja vlada i donosi odluke. U tzv. “demokratskim” zemljama zapravo imamo kronični deficit prave demokracije što omogućuje političkoj klasi da uz posve jednostavne metode – primjerice rotaciju stranaka gotovo identičnih politika – drže trajnu vlast uz minimalno oscilacija.

Ono o čemu govori Boyle, a govorili su i mnogi prije njega, je društvo u kojem će ekonomska komponenta biti isto ono što je danas i politička. Potpuna dominacija ekonomske elite puno će se “konkretnije” osjetiti na životima pojedinca, naročito kada govorimo o životima onih koji danas još uvijek pripadaju srednjoj klasi.

Boyle nastavlja: “Predstavnici tradicionalne srednje klase će morati raditi dodatne poslove kako bi mogli plaćati stanarinu. Rezultat toga će biti to da neće imati vremena za hobije. Nitko u društvu neće imati vremena za život, prostora izvan karijere za stvari kao što je kultura, jer ćemo imati tri ili četiri posla samo da bismo preživjeli”.

Dakako, Boyle se užasava takvog scenarija bez da uopće primjećuje kako je isti već itekako aktualan za velik dio radnika, ne samo u Britaniji nego u čitavoj Europi. “To će ograničiti naše snove i snove naše djece. U tom novom društvu srednja klasa uopće neće postojati. Pripadnici srednje klase se moraju probuditi ili će nestati, potreban nam je politički pokret”, rekao je.

Odlično zapažanje Boylea i još jedan u nizu pokazatelja kako je srednja klasa sve spremnija i na radikalne poteze kako bi spasila svoju egzistenciju. Danas se predlažu politički pokreti, sutra će se već pozivati na uličnu mobilizaciju, a u dogledno vrijeme i na oružanu revoluciju. U tom scenariju, kao i mnogo puta ranije, radnici mogu igrati samo ulogu “vojnika” za svoje ideološke mentore iz srednje klase koji, još jednom, pokazuju kako ih nikada nije bilo niti će ih ikada biti briga za one koji danas već rade “tri ili četiri posla”, koji su već izgubili sve svoje snove i koji će svojoj djeci u ovom svijetu moći ostaviti samo jad i patnju.Tragičan rasplet ovog scenarija je taj da će se radnici i više nego rado odazvati pozivu svojih “drugova” iz srednje klase, ne uviđajući kako isti svoje pokrete, mobilizacije, pa u konačnici i revolucije, ne kroje za njih, već prije svega za sebe.

To je razumljivo, pošto srednja klasa – koja danas zaista jest “na izdisaju” – još uvijek raspolaže organizacijskim sredstvima kao što je određena politička moć i utjecaj, novac, kontrola pojedinih medija itd. Uz ta raspoloživa sredstva svega nekolicina pripadnika (više) srednje klase danas mogu pokrenuti “pokret” koji će imati za cilj spašavanje vlastitih interesa. Radnici, iz očitih razloga, to ne mogu – naročito oni koji zaista, što Boyle prognozira za sebe i “svoje”, danas rade po cijele dane samo da bi preživjeli, spojili kraj s krajem.

Kada su poznati Marksisti, pa i sam Karl Marx, nazivali buržoaziju (srednju klasu) revolucionarnom klasom, bili su apsolutno u pravu. U današnjoj Europi sve češće nailazimo na primjere “buđenja” i “osvještavanja” ugrožene buržoazije jer ona svakako jest žrtva ovog poretka, nju se svakodnevno nemilosrdno gura “dolje” u proletarijat. Ona biva izbacivana iz svojih prostranih kuća i stanova, što joj – kako kaže Boyle – “ruši snove”. Snove o lagodnom životu, dakako.

Ako se pak desi scenarij kojeg se Boyle toliko užasava, da će cijela današnja europska srednja klasa pasti u “more proletarijata”, to bi za opstanak samog kapitalističkog sustava bilo vjerojatno pogubno. Postojanje i opstanak srednje klase u svim kapitalističkim sistemima je najveća kočnica u rušenju takvih sistema. Ako zaista dođemo do situacije gdje “ogroman proletarijat” protiv sebe ima samo “sićušnu elitu”, bez srednje klase kao lažne “umirujuće tampon zone”, radnička revolucija bi vrlo lako mogla prerasti iz teorije u praksu.

Neki će reći kako si “kapitalizam” nikada neće to dopustiti, nikada neće dati da se zaista s jedne strane nađe samo elita, dok s druge strane vrije militantni proletarijat. I bili bi poprilično u krivu – jer kapitalizam, koliko god mu se daju negativni, gotovo demonski, pridjevi, nije ništa puno više od ekonomskog modela čiji razvitak se ne može tek tako korigirati, bez obzira koliko se pripadnika kapitalističke klase danas osvrnulo i reklo “Pripazimo, ovaj Boyle je u pravu!”.

Kapitalizam je poprilično nepokolebljiv ekonomski model koji će za 30 godina, kako tvrdi Boyle, ili možda ranije ili kasnije, završiti u slijepoj ulici podjele na dvije međusobno suprotstavljene klase. To zaista nije teško uočiti već i sada – pogledajmo samo službenu politiku Europe, sve te mjere štednje, svu tu agresivnu propagandu koja neumoljivo zaziva “reforme”, nove privatizacije, smanjenje radničkih prava, povećanje prava kapitalističke klase. Čak i najveći ekonomski kriminalci aboliraju se kao “korumpirani, ali uspješni”.

Da kapitalizam ima “razum”, što dakako nema, jer ne govorimo o biću već o pojavi – to je kao da tvrdimo “da gravitacija ima razum” – no, da ima, svakako se ne bi u trenucima velike krize kretali s još većim napadima na radnike. No, upravo to se u Europi dešava, što je kristalno jasan pokazatelj da se model razvija savršeno sukladno svojim definicijama, bez ikakve velike korekcije od strane kapitalističke ili političke klase.

Buržujske revolucije, koje će uskoro zazivati Boyle i drugi, sigurno će – bez trunke sumnje – pogoditi Europu u narednim godinama. Negdje će biti političko-demokratske, negdje nasilne, no buržoazija neće mirno gledati svoju havariju. Što je pak s radnikom? On je danas poprilično politički i ekonomski neobrazovan, ne zato što ne bi mogao shvatiti koncept (koji je zapravo vrlo jednostavan), već zato što se nad njime vrši još neviđena lobotomija, sustavno uskraćivanje elementarnog znanja i promišljanja. I dok Boyle i drugi panično diskutiraju o tome kako spasiti svoju klasu, samo spominjanje radničke klase je već opasan materijal, nešto o čemu se ne bi trebalo ni govoriti ni pisati, dok su spin-doktori sve do nedavno tvrdili kako radnička klasa zapravo više ni ne postoji (!?).

Logična je sugestija da se radnici nikad, apsolutno nikad, ne bi smjeli povoditi za bilo kojim pokretom, programom, pozivom koji im nudi bilo što manje od potpune kontrole sredstava proizvodnje (tj. vlastitih radnih mjesta). Dakako, svjesni smo kako to nije činjenica – dovoljno je samo pogledati što se danas događa u jednoj Ukrajini gdje će se radničku klasu poslati da ubijaju jedni druge i oni će, što je krajnje tragično, to i učiniti.

Mnogi danas filozofiraju o kojekakvim kolektivnim svijestima, povijesnim uspjesima i neuspjesima, potrebi razotkrivanja i potrebi primjenjivanja propagande. No, situacija jest i ostati će krajnje jednostavna, toliko jednostavna da se može sažeti u samoj jednoj rečenici: radnici moraju kontrolirati sve aspekte svoje sudbine.

No, prije nego se to desi, buržoazija će stupiti na scenu, ako treba krenuti će i u rušenje postojeće vladajuće klase kako bi sebe učinili njome. Što god planira, morati će se požuriti, jer Boyle je potpuno u pravu kada kaže da će u protivnom jednostavno nestati, nestati u moru proletarijata koji im je oduvijek predstavljao samo jednu sivu neugodnu masu koje se groze.

Advance.hr