Da li je Makedonija država?

Piše: Biljana Vankovska

Jedna kraća konstatacija (iz podužeg intervjua) da “Makedonija i Bosna su postjugoslovenske države koje, ustvari, i nisu države, zato što je BiH jedan vid protektorata, a Makedonija neki vid nejasno raspadnute države koja se nije ni sastavila da bi se mogla raspasti“ odjeknula je tako snažno da je uzdrmala javnost kao zemljotres. Čak se i “Vodno“ (rezidencija predsjednika) vidno uznemirila i naljutila na autora, jednog od najrenomiranijih profesora i javnih intelektualaca na prostoru bivše Jugoslavije, Žarka Puhovskog, koji je na korak do toga da bude proglašen per¬so¬na non gra¬ta.

Sama činjenica da je dio establišmenta tako dramatično primio k srcu izjavu za medij jednog profesora iz treće države, kao da se maltene radi o ocjeni nekog uticajnog političkog faktora ili centra moći, je dovoljna indikacija koliko je tačna teza da mi nismo prava država. (Usput, vrijedno je pomenuti i podjetiti na to, da je Puhovski davao i izjave o tome da je Srbija “nedovršena država“, da je Kosovo “karikatura u odnosu na ostale osamostaljene države u regionu“, ali i da se više demokratije može naću u CK KP Kine nego u EU). Pokušajte sada zamisliti da li bi jedna ozbiljna država reagovala na medijsku ocjenu intelektualca, ma kako on bio uticajan i poznat? A pri tome, ove iste vlasti se oglušuju na kritike koje dolaze od strane građana, domaćih intelektualaca, pa čak i na kritike onih iz EU, OSCE, State Department-a.

Oni koji se skandaliziraju već na samo postavljanje pitanja da li je Makedonija prava država, očito reaguju po nekakvom “Pavolovljevom refleksu“, pa su spremni da brane državnost (koju, naravno, shvataju kao makedonštinu) “do posljednje kapi krvi“. No, nakon 20-godina međunarodne politike negiranja (od UN, pa do susjeda Grčke i Bugarske) nije ni čudno što se tako lako podliježe emocijama protiv svih koji se usude da dovedu u pitanje makedonsku državnost.

Kod ovih glasnih patriota je jako mali broj onih koji uopšte znaju da iza koncepta država stoji bezbroj najrazličitijih definicija. Naravno, i ovdje nije bilo ni riječi o problematiziranju međunarodno-pravnog subjektiviteta Republike Makedonije (pa, i Somalija je država, zar ne?), niti je bila namjera da se zatvore oči pred dobropoznatih pritiscima i nepravdama koje se nanose jednoj maloj državi zbog bizarnog problema kao što je sebeimenovanje i prava na samoopredjeljenje, zbog grčkog inata uz blagoslov NATO i EU. Ono što kaže Puhovski, a što sam i sama bezbroj puta govorila u medijima i u naučnim radovima, odnosi se na ono šta mi ustvari radimo s tom našom državom, koja je nesumnjivo međunarodno priznata?

Prema stanovištu poznatog britanskog teoretičara (B. Buzana), državu ne opredjeljuje samo trojstvo – teritorija, populacija i suverena vlast – nego i elementi kao što su ideja o državi, institucionalna struktura i stanovništvo. Prema ovoj teoriji, koja države dijeli na slabe i snažne, mi definitivno spadamo u prvu kategoriju. Slaba država je ona koja ne samo da ne može (ili neće?) da omogući građanima uslove za pristojan život i bezbjednost, nego i ona u kojoj ne postoji jasan “društveni ugovor“ između ljudi i vlasti.

“Sporazumi“ na kojima se gradi klimavi konsenzus u Makedoniji su oni koji su nametnuti spolja, posebno otkako je visokohvaljeni ustav iz 1991. od strane Badintera postao casus belli u 2001. godini. Pored Ohridskog, tu su i razni dogovori sa EU i NATO, pa tzv. Majski, Martovski, pa ako želite i ovaj posljednji izvještaj o događajima od 24. decembra (2012) – svi napisani ili diktorani na engleskom, svi monitorirani od spoljnih faktora. Zašto je to tako? Jednostavno zato što u Makedoniji, kao i u BiH (gdje je malčice komplikovanije), ne postoji svijest o jedinstvenoj političkoj zajednici, nema vizije i ideje o državi koja bi nadmašila prazne floskule o članstvu u EU i NATO, kao da će nas oni posvojiti i od nas napraviti ljude, pardon – državu.

Ne može se ovdje vidjeti da se radi u interesu zajednice, nema duha zajedništva, jer nema ni građana. Elite su postale predstavnici posvađanih plemena, ali i frakcija unutar svakog od dva plemena. Ne možemo se ljutiti na one koji spolja to lijepo vide, i koji nas medijski ili akademski s pravom klasificiraju u redu država s rizikom od raspada. A o raspadu ponekad govore i sami lideri. Koliko je puta, na primjer, Ali Ahmeti upozorio da on ne može da garantuje mir kod albanskog stanovništva, a opet sjedi u vlasti i uživa u njenim privilegijama? U kojoj normalnoj državi nije moguće sprovesti popis stanovništva? Tu elementarnu statističku operaciju! U kojoj državi političke stranke (sa različitom etničkom bojom) vode vlastitu spoljnu, ali i unutrašnju politiku? U kojoj istinskoj državi se organizuje doručak po mostovima, gdje se siromasi (koje ne mogu ni građanima nazvati) guraju, pa poneko od njih čak i padne s mosta u vodu, da bi došli do skromnog obroka, dok vlast to prikazuje kao “kulturni događaj“ u kome se grddi duh druženja i zajedništva? Biće na kraju da su u pravu oni moji studenti koji se “upecaju“ na zamku koju im namjerno postavljam na pismenom ispitu, kada socijalnu državu definiraju kao siromašnu državu koja prima socijalnu pomoć.

Naša jedina vizija zajedništva je nacionalistička (na primjer svi Albanci u istoj državi, od Helsinkija do Atine, kako kaže Ahmeti) i nerealistična vizija EU na koju se gleda kroz ružičaste naočare. Unutrašnjeg lijepka jednostavno nema. Jedva da se razumijemo (pa sve češće “razgovaramo“ sa slušalicama i preko prevodioca), nema empatije, nema zajedničkih heroja, ali zločinaca ima – samo kod onih na drugoj strani, nikada na “našoj“. Institucionalna struktura je trula, partizirana, etnizirana i korumpirana. Ni jednu od njih ne osjećamo kao svoju/našu. Glavni stub te državne strukture je upravo policija koja dobija ogroman dio budžeta, raspolaže najorvelovskijom opremom. I to je najveći znak slabosti države: nemoćna da unutar sebe postigne društveni sporazum, država se sve više naslanja na otkrivanje unutrašnjih i spoljnih neprijatelja, na kontrolu, na kazne, silu i prinudu. I tako, kao u začaranom krugu, postaje sve slabija, a ne snažnija.

Demokratija? Da, imamo mi demokratiju – na papiru ili, kao što neki teoretičari lijepo to nazivaju, “potemkinovom demokratijom“, koja se kao fasada pokazuje gubernatorima iz Brisela i Vašingtona, ali koja nije funkcionalna i stvarna kada je riječ u vlastitom stanovništvu.

I tako, dolazimo do trećeg elementa – do stanovništva. Tu leži ključ problema, jer pola stanovništva je iseljeno ili planira da to uradi, ili uzima tuđi (bugarski ili albanski) pasoš. Od onoga što preostaje, nakon svega, ne može se stavoriti demos. Makedonija, mala kakva jeste, sada postaje još manji etnopolis, a o makedonskoj političkoj naciji ne može biti ni riječi. Predpolitičko stanje je takvo da snažniji dobijaju sve, i u kome etnos – etnosu, stranka – stranci, i čovjek – čovjeku je vuk.

Međunarodna zajednica pokušava da izigrava “suverena“ ili bar staratelja i dirigenta procesa vladanja, ali i time samo slabi državne kapacitete. Istini za volju, bez obzira da li će se spoljni analitičari složiti ili ne, i pored svih unutrašnjih slabosti koje su imanentne makedonskom društvu koje ne uspijeva da se konsoliduje u političku zajednicu koja ima zajednički cilj, veliki dio problema je posljedica i kontraindikacija od “terapije“ propisane od strane tzv. međunarodne zajednice; oslobođena kakve bilo odgovornosti, čak i zaštićena od kritika, ona je konstituirala Dejtonsku Bosnu i Ohridsku Makedoniju (Kosovo je stvorila ab ovo), a za sve nedostatke ove konsocijaciske države optuženi su lokalci. Samokritika za svoje poteze i za svoj konfliktni mismenadžment je nešto što se samo može zamišljati u glavama malo kritičkijih analitičara, nikada u praksi.

Konsocijacija je postala utočište svih primitivnih nacionalista i militantnih voždova, koji su promijenili krzno ali ne i ćud, a koji sada između sebe pregovaraju (čak i o suspenziji prava i amnestiji ratnih zločina), kao da je država njihova privatna prćija. Pri tome, beskrupulozno se briše granica između privatne sfere neprikosnovenih ljudskih prava, sve zbog održavanja na vlasti. Ustvari, ako bolje razmislim, Puhovski griješi, veome griješi kada kaže da je ova država pred rasulom; on ne zna u kakvoj su ljubavi makedonske i albanske elite željne vlasti! Jer, bez Makedonije, ovakve kakvu su je učinili i podijelili među sobom, ne bi ikada i igde mogli biti “državnici“!

Nova Makedonija

Prevod je autorkin

Objavio/la na 09:32. Objavljeno u Drugi pišu. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-