Ponor

Objavljeno: 28.06.2013, 12:50

Neznaven, neuk, slabo obrazovan bloger kakav jesam, već odavno, u vrijeme „ekonomskog buma“ (još onda  sam vidio da je on vještački i lažan) predvidio sam da nas čeka ne samo politički, već prije svega ekonomski krah. Taj krah je tu. Mnogi i dalje misle da je on prolazan, da smo dotakli dno iz kojeg neminovno slijedi oporavak, da nas ubrzo čeka izbavljenje – „svjetlost na kraju tunela“, ali, varaju se.  Ovo je tek početak ponora. Čeka nas još duboko, duboko poniranje: promjena vlasti ali prije svega svijesti, bijeda u bukvalnom smislu te riječi, glad –  ona prava, nebezbjednost na ulici i u kući – ovaj put zbog sugrađana koji će otimati i krasti da bi preživjeli. Pesimista sam, previše mračan, griješim!? Volio bih da je tako. Kao što bih volio da nijesam ni do sada bio u pravu. Država od 650 000 stanovnika, dakle veličine jednog osrednjeg evropskog grada ili broja radnika nekog zapadnoevropskog koncerna – je promašenom, partitokratskom, neodgovornom politikom; nezaježljivim, neodgovornim, nesposobnim i nestručnim partijskim „kadrovima“ dovedena u dužničko ropstvo, bankrot, bezizlaz. Premijer – 25 godina već pripravnik u svemu osim svom ličnom bogaćenju, nas je najprije eksperimentima sa državama(da podsjetim, 4 države smo promijenili),  zatim ratovima, sankcijama, švercom, rasprodajom resursa, postavljanjem svojih nesposobnih „kadrova“ na rukovodeća mjesta doveo u taj duboki ponor. To je činjenica a ne moj lični stav. Mi, nazovi građani, uprkos razrađenim, poludiktatorskim mehanizmima režima i stalnim izbornim krađama smo saučesnici te sveukupne propasti. Mnogi su to radili jer su “morali đece svoje radi“, nesvjesni da ne samo đeci već i unucima ostavljaju svoj dug, ropsku perspektivu, pustoš. Čeka nas gladna jesen i još teža zima, daljnje smanjenje plata i još veća stopa nezaposlenosti, nova zaduživanja,  daljna isključenja struje  domaćinstvima zbog nemogućnosti plaćanja, socijalni nemiri koji se moguće neće moći kontrolisati, turbulentna promjena vlasti ove ili sledeće godine(mi inače ne umijemo promijeniti vlast  bez turbulencija), otrežnjenje, i , nadam se – osvješćenje. Oni će biti jako bolni i teški, ali se moraju proći. 650 000 hiljada stanovnika sa ovolikim resursima koje imamo (da se ne zavaravamo, oni su mali, ali srazmjerno broju stanovnika vasionski veliki), uz neminovnu i predstojeću smjenu vlasti, ali uporedo i uz radiklalnu promjenu ponašanja i svijesti građana su ta jedina mogućnost izlazka iz ponora.  Bolnog  i teškog izlaska koji će u najoptimističnijoj varijanti trajati nekoliko godina. Što prije kriknemo ono iz prošlog mog teksta „Car je go“, to će nam put biti lakši, ali u svakom slučaju veoma, veoma težak.

Neznaven, neuk, slabo obrazovan bloger kakav jesam, već odavno, u vrijeme „ekonomskog buma“ (još onda  sam vidio da je on vještački i lažan) predvidio sam da nas čeka ne samo politički, već prije svega ekonomski krah. Taj krah je tu. Mnogi i dalje misle da je on prolazan, da smo dotakli dno iz kojeg neminovno slijedi oporavak, da nas ubrzo čeka izbavljenje – „svjetlost na kraju tunela“, ali, varaju se.  Ovo je tek početak ponora. Čeka nas još duboko, duboko poniranje: promjena vlasti ali prije svega svijesti, bijeda u bukvalnom smislu te riječi, glad –  ona prava, nebezbjednost na ulici i u kući – ovaj put zbog sugrađana koji će otimati i krasti da bi preživjeli.

Pesimista sam, previše mračan, griješim!?

Volio bih da je tako. Kao što bih volio da nijesam ni do sada bio u pravu.

Država od 650 000 stanovnika, dakle veličine jednog osrednjeg evropskog grada ili broja radnika nekog zapadnoevropskog koncerna – je promašenom, partitokratskom, neodgovornom politikom; nezaježljivim, neodgovornim, nesposobnim i nestručnim partijskim „kadrovima“ dovedena u dužničko ropstvo, bankrot, bezizlaz. Premijer – 25 godina već pripravnik u svemu osim svom ličnom bogaćenju, nas je najprije eksperimentima sa državama(da podsjetim, 4 države smo promijenili),  zatim ratovima, sankcijama, švercom, rasprodajom resursa, postavljanjem svojih nesposobnih „kadrova“ na rukovodeća mjesta doveo u taj duboki ponor. To je činjenica a ne moj lični stav. Mi, nazovi građani, uprkos razrađenim, poludiktatorskim mehanizmima režima i stalnim izbornim krađama smo saučesnici te sveukupne propasti. Mnogi su to radili jer su “morali đece svoje radi“, nesvjesni da ne samo đeci već i unucima ostavljaju svoj dug, ropsku perspektivu, pustoš.

Čeka nas gladna jesen i još teža zima, daljnje smanjenje plata i još veća stopa nezaposlenosti, nova zaduživanja,  daljna isključenja struje  domaćinstvima zbog nemogućnosti plaćanja, socijalni nemiri koji se moguće neće moći kontrolisati, turbulentna promjena vlasti ove ili sledeće godine(mi inače ne umijemo promijeniti vlast  bez turbulencija), otrežnjenje, i , nadam se – osvješćenje. Oni će biti jako bolni i teški, ali se moraju proći.

650 000 hiljada stanovnika sa ovolikim resursima koje imamo (da se ne zavaravamo, oni su mali, ali srazmjerno broju stanovnika vasionski veliki), uz neminovnu i predstojeću smjenu vlasti, ali uporedo i uz radiklalnu promjenu ponašanja i svijesti građana su ta jedina mogućnost izlazka iz ponora.  Bolnog  i teškog izlaska koji će u najoptimističnijoj varijanti trajati nekoliko godina.

Što prije kriknemo ono iz prošlog mog teksta „Car je go“, to će nam put biti lakši, ali u svakom slučaju veoma, veoma težak.

Leave a Reply

Blogovi

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register