Mr. Motka

Piše:   Bratislav Bato MEDOJEVIĆ

Trenutno razmišljam o etničkim identitetskim razlikama i tome kada je ortodoksna srpska poslovica “nema leba bez motike” ovđe imala primjenu. Možda je u pitanju samo permutacija, pa motiku trebamo čitati kao motka, što je bliže našoj etnologiji. Odmah da kažem: da Crna Gora zarobljena korupcijom i neriješenim identitetskim pitanjima ima i svojih prednosti. Baš u takvoj sam došao do saznanja da je etika sastavni dio istine.  Do tog sam otkrića došao razmišljajući o razlozima straha Crnogoraca pred istinom. Mada, to i  nije neka nόvina jer se davno po uzoru na Akademove vrline  formirala prva Akademija. Ipak, nemamo mi Akadema, pa je kod nas Helena još u zarobljeništvu. Ona je upravo u našim akademijama i zatočena.

Šta bi tek sve postigao Ajnštajn, Tesla, Darvin, Sveti Pavle, Pikaso… u životu da su nekim čudom, kao neki od nas, bili okićeni magistraturom, doktoratom – akademizmom i drugim apanažama?

Zato u našem sistemu “vrijednosti” po nekom automatizmu Mr. (pogotovu likovnih umjetnosti) prevodim u – Motka, jer skok sa motkom djeluje impresivno i kad se sa njom preskače deset santimetara, naravno – od zemlje. Ona je faktički iluzija, ali i  funkcionalna alatka koja praktično objašnjava društveni status poput motike. Sve češće slično činim i sa Dr. iz nekih “naših” nauka, ali sa više obzira, jer me taj naš visoko standardizovan birokratski intelektualni “plafon” više asocira na nemaštinu. Evo i zašto.  Jednostavno! Otkriva bespoštednu borbu siromaha za privilegije koja se svode na dupe izraženo u kvadraturi državnog stana a jednim dijelom na “intelektualnu” tugu tezgaroša raznih piljarskih savjeta. Na tome se ovđe često za “uspješne” Mr. i Dr. završava sva nauka.

Ali, neću ići dalje od “uzvišenih” visina svoje struke.

Na cijeloj jednoj strani „kulture“ nedavno čitam u jednom državnom dnevnom listu, koji ima brojne epitete zabranjene za pominjati, o jednoj izložbi mladog magistra slikarstva, da sam se zapitao da li je magistraturu stekao time što je operisan od slikarstva. Jer, da ta izložba predstavlja njegov talenat onda je najveće čudo kako je sa njim upisao fakultet. Ali „poznavalac“ umjetnosti koji je tekst sročio razuvjerio me. Naprosto: on je talenat. Pitatete se ko: pisac ili autor teksta? Oboje. Oboje su spustili prečku/kriterij na zemlju i preskočili je sa motkom. Impresivno! To svakako nije za đecu, jer ona se ne umiju snalaziti sa motkom, ali su naši državni sistemi za takve rabote zaista snalažljivi i moćni. Jer, gledano iz perspektive naše intelektualne i etičke prizemnosti, sve je veličanstveno što poželimo. I dovoljno je samo da poželimo a za rezultate ne moramo da brinemo. Oni su uvijek bolji od onih kakve poželjeti možemo. Odnosno, gluplji od glupljega kako narod objašnjava.

Protekcija je tu da stvari idu legalnim tokom, a za nju smo mnogo talentovaniji od drugih, jer se u tome rađamo sa diplomom, pa nam za tu granu “privredne umjetnosti”, kao književnicima, nijesu nikad bili potrebni fakulteti. Sve ostalo je mnogo lakše, jer se, opet po običaju –  podrazumijeva. U “otsustvu” istine, (nijesam rekao urednika) biti niko, a predstavljati nešto nam je prosto u krvi.

Zapeli smo na sudstvu, a istina je: da od istine više volimo medije, jer u njima možemo kreirati svoje “istine”.

31. 05. 2012.

Objavio/la na 19:19. Objavljeno u Analize&Mišljenja. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-