Ante Perković: Ono što sam pokušao podvaliti kao jednu od teza u knjizi, jest da je Titova smrt koincidirala sa smrću iluzije o rock\'n\'rollu kao muzici koja će promijeniti svijet

Piše: Dragan Jurak

U svojoj knjizi “Sedma republika – pop kultura u YU raspadu” glazbenik, glazbeni kritičar i publicist Ante Perković iznosi blasfemičnu tezu: Jugoslavija nije nestala 1991. niti se posve raspala u seriji dezintegracijskih ratova 1990-ih. Zajednički kulturni prostor, tzv. sedma republika, stvorena dinamikom pop-kulture i prvenstveno pop-glazbe, preživjela je devedesete i još je prisutna i opipljiva.

Teza nije nepoznata, mnogi su to znali, mnogi osjećali, no Perković je iznosi na originalan i provokativan način. U okvirima rock-publicistike njegova povijest yu-rocka je “bomba”: izvanredna historiografija u informaciji, interpretaciji i metodologiji. S Perkovićevom knjigom morat će se mjeriti sva buduća rock-publicistika, ali i šire od toga: bez nje više nema ni potpunog čitanja opće povijesti raspada Jugoslavije i nastanka novih država.

Dakle, Jugoslavija još uvijek postoji?

– Sedma republika te umrle Jugoslavije trebala bi postojati i mislim da je zdravo da postoji. Baš neki dan sam s kolegom Aleksandrom Dragašem razgovarao o ovoj temi. On kaže da se u odnosu Zagreba prema drugim gradovima u Jugoslaviji sada možda događa isto što se događalo 80 godina ranije, kada je Austro-Ugarska Monarhija odlazila u zaborav i kada su kulturne veze s Bečom i Budimpeštom počele pucati. Pitanje je hoće li se i kako te pokidane veze obnoviti. Bila bi velika šteta izgubiti tu komunikaciju. Na neki način, Zagreb, Beograd i Sarajevo su upućeni jedni na druge, taj jezik koji svi razumijemo je strahovito bitan faktor, a i u mentalitetu postoje male razlike unutar zajedničke sličnosti, koje znaju biti vrlo privlačne, pogotovo kada se dobro smjeste u nekom kulturnom proizvodu. Sedma republika nije nastala s politikom, politika je nije podržavala, pa neće ni nestati zbog političkih i društvenih gibanja. Zapravo, govorimo o globalnom duhovnom prostoru koji povezuje generacije što su odrasle na sličnim stvarima i dijele osnovni pogled na svijet… Čini mi se da je glupo vjerovati kako se to dogodilo našoj generaciji, a da se novim generacijama ne može i neće dogoditi.

Snaga novog vala

Sedma republika u knjizi se povezuje s pojavom pop-kulture, posebno pop-glazbe: pojavljuje se s rock'n'rollom 1960-ih, a 1980-ih njena se izgradnja dovršava. Je li se ta “nebeska” republika uobličila i smrću Tita, kada je patrijarhalna struktura društva pukla, a djeca su, ostavši sama u kući, počela tulumariti?

– Tako nekako izgleda. Naprosto se paralelno dogodila fizička smrt Tita i eksplozija novog vala u Jugoslaviji. S druge strane, ono što sam pokušao podvaliti kao jednu od teza u knjizi, jest da je Titova smrt koincidirala sa smrću iluzije o rock'n'rollu kao muzici koja će promijeniti svijet. Taj je idealizam umro s atentatom na Johna Lennona u prosincu 1980, dakle nekoliko mjeseci nakon Titove smrti, a Jugoslavija je kao neka utopijska kopča između Istoka i Zapada paralelno krenula u kompletnu dezintegraciju. No, dok su sile raspada u šest stvarnih republika postajale sve jače, u onoj sedmoj, nevidljivoj, zahuktavala se kulturna proizvodnja, stvaranje veza. To je bio labuđi pjev, ali i hrabro predskazanje onoga što dolazi, uvid u vrijeme kada kulturi neće smetati ni propala zajednička ni nove nacionalne države. Kultura bi morala biti izvan politike, neopterećena njenim sitnim interesima.

Koliko je ona, nastajući kao zajednički kulturni prostor, posisala i konflikte “nekulturne”, “zemaljske” Jugoslavije, uključujući tu i neke “dvostruke igrače”?

– Nisam želio da knjiga bude kritičarski prožeta, želio sam izbjeći takva vrednovanja nečije muzike i zato sam odustao od dijeljenja muzičara na “dobre” i “loše”. Nije moje da se tu pravim pametan, te stvari ionako na kraju riješi vrijeme. Novi val je na ovim prostorima bio toliko intenzivan i jak da je natjerao sve ljude koji su se tada željeli izraziti kroz muziku da se izražavaju unutar njegove forme. Tako se Houri dogodio izvrstan punk-album, Stubliću stilizirani, nabrijani new wave Filma, Šaperu su se dogodili Idoli… Vrijeme je zaslužno za ta djela gotovo jednako kao i njihovi autori.

Njih je kasnije vrijeme opet okrenulo…

– Da. Treba naglasiti da je život od muzike na ovim prostorima oduvijek težak. Kada ti s osamnaest godina dođe uspjeh, kasnije prirodno poželiš održati takav životni stil i primoran si na kompromise. Klasični primjer tog oportunizma u muzici bio je Goran Bregović, koji je najuspješnije meandrirao između mode i stilova i najviše zarađivao od svega toga, pa su mnogi, vodeći se njegovim modelom, projektirali vlastite karijere.

Odmak od kulture podaništva

Koje bi uopće bile političke odrednice sedme republike, uključujući tu i apolitičnost? Je li riječ o nečem prozapadnom, proljevičarskom?

– Apolitičnost je svakako važna crta, ali ne u nekom apatičnom smislu, već kao borba protiv kvarnog oblika politike koji vlada na ovim prostorima. Čini mi se da jugoslavenstvo nije postojalo kao neka važna odrednica, jugoslavenski patos najviše su furali sarajevski bendovi. Svi ostali imali su svoju nacionalnu crtu koja nikom nije posebno smetala. Idoli se na albumu “Odbrana i posljednji dani” prema naciji i nacionalnim simbolima odnose vrlo moderno, oslobođeno, kao da vjeruju da se nacionalni preporod dogodio u XIX stoljeću i da nema potrebe za novim. Nažalost, taj novi nas je zatekao krajem XX stoljeća. Postojao je jedan zajednički, kozmopolitski stav, svi iz sedme republike sebe su shvaćali kao ravnopravan dio progresivnog svijeta. U tome je bilo i neke pozitivne drskosti, odmaka od kulture podaništva.

Može li se po analogiji sa sedmom republikom, a u kontekstu Severine i Karleuše, RTL-a i Pinka, Cece i Thompsona, govoriti o IV Jugoslaviji, nekom zajedničkom prostoru kulture spektakla i narodnjaka koji je preživio sve tri Jugoslavije?

– To je tamna strana Mjeseca, tamna strana sedme republike. Ili smo svi mi preveliki elitisti kada kažemo “tamna strana” i kada svisoka gledamo na taj paralelni kulturni prostor. Rambo Amadeus je još tamo krajem osamdesetih rekao da je osnovna prednost turbo-kulture njena strahovita vitalnost i da zato gazi klasičnu, elitnu kulturu. Spomenuo je kako su nakon Drugog svjetskog rata ljudi koji su s puškama došli u grad postajali ravnatelji baleta. Oni koji su nešto znali pred tom su se silinom povukli. I onda je ta turbo-kultura na vrlo osebujan način čitala nešto što joj nije bilo blisko. Slično se ponovilo i u devedesetima, još uvijek imamo gomilu primjera poraza struke pred argumentima vlasti i moći. Taj prostor ne-kulture pokazao se kao nešto što je svima zajedničko. On odlično ide uz konzumerizam, uz nacionalizam, uz ovo vrijeme u kojem je muzika izgubila sadržaj i postala samo forma, pozadina, dodatak uz zabavu ili mobilne telefone ili neku akcijsku ponudu. U svemu tome ta kvazi-kultura dobro prolazi. Ustvari, ona je cijelo vrijeme odlično funkcionirala, nju rat gotovo nije ni dotakao.

Bilo je tu i puno prebjega?

– Da, granični prijelaz između sedme republike i ove druge bio je uvijek frekventan. Kako je rekao Joe Strummer: “He who fucks nuns will later join the church.” Kićo Slabinac je na početku bio veliki fan Elvisa, prvi slavonski roker. Aca Vukas bio je roker od formata prije no što se obratio na turbofolk. Dado Topić, koji je napravio prvi progresivni rock album u Jugoslaviji, potpuno se estradizirao. Takvih prebjega je gomila. To su dvije strane medalje. Naša želja da budemo bolji no što jesmo i povratak u ono što jesmo.

Thompson i Ceca

Na jednome mjestu u knjizi stoji: “Sve je povezano, ništa nema smisla.” Je li to moto “Sedme republike”? Je li ovo ne samo postmoderna, već i nadrealna historiografija?

– Nadrealan je već sam pokušaj da se stvori neki duhovni, nevidljivi prostor, a i u konkretnoj stvarnosti ima toliko fantazmagoričnih detalja. Nije li nadrealno to što su suprotstavljeni vojskovođe jugoslavenskih ratova sada smješteni praktički na istom katu i međusobno si kuhaju ručkove?

I međusobno se grle na rastanku…

– Ako se grle, i to je ljudski. Možda je to neka vojnička stvar. Nadrealno je i da se toliko krvi prolilo a kao da smo se vratili na početak, kao da nismo napredovali ni ekonomski ni kulturno. Shizofrenim ponavljanjem povijesti postajemo neka nedođija gdje je sve moguće i opet ništa nema smisla… Čudno je kada vidite da je prvi rock'n'roll film u Jugoslaviji, “Dečko koji obećava”, imao glavnog junaka, buntovnika protiv sustava, po imenu Slobodan Milošević.

Dakle, sedma republika preživjela je i raspad i ratove, IV Jugoslaviju to kao da je ojačalo – na nebu je sada gužva zbog puno republika… Međutim, u knjizi ne spominjete eksploziju marketinškog carstva. TBF se pojavljuju i kao žestoki kritičari društva i kao simpatični pivski manekeni, Hladno pivo je iz marketinških razloga na jedan dan postalo Hladno vino… Što se u tom smislu trenutačno događa na nebu, marketinški puč?

– To se događa kada čovjek pokušava živjeti od muzike na ovako osiromašenom tržištu, još u trenutku kada muzika globalno gubi svoja uporišta. Nisam sklon osuđivati ljude, pogotovo kada je sasvim jasno koliko je teško održati luksuz “neprodavanja”. Ipak, takvi su kompromisi dugoročno jako štetni za bilo kojeg autora. Autor nema puno stvari kojih se može držati osim svog imena. Ako se počne vezati uz brendove, onda to ne vodi dobrom. Ako je nekom stalo do muzike, svi ti biznisi trebali bi se maknuti u stranu, čak i po cijenu toga da se muzikom baviš kao hobijem. No, onda je nemoguće održavati iluziju “velikog benda”. Tako na koncu ispada da su jedini masovni koncerti u posljednjih desetak godina bez vidljive prisutnosti sponzora u scenografiji bili koncerti Thompsona i Cece, što dovoljno govori o tome gdje se nalazimo.

Novossti