Usamljanost često bocne prstom naše sjećanje. Nešto je pokrenulo moja, ne znam što ali nije bilo slučajno sigurna sam. Na pisaći stol spusti mi datum: 10 septembar 1994 godine. evo što se krije iza njega.
Piše: Ervina Dabižinović
Razmišljate li ponekad koliko je stvari ostalo u talogu spremno da bude zaborav. Što smo sve zaboravili i koga? Ova naknadna pitanja mučila su me i ovaj tekst će biti dio te muke.
Pade mi na pamet juče da potražim u gradskoj čitaonici poeziju Vitomira -Vita Nikolića. I stvarno, pronađoh dvije knjige tamo pomenutog autora. Jedna je zbirka njegovih pjesama -Poslednja pjesma, a druga posthumni izdata knjiga – S kraja na kraj zaborava. A tamo, zaboravljene riječi koje šapućemo ili vrištimo u nekom trenu kad se „sunce nad nama predomisli". Odakle umrli pjesnik, novinar i nepomenik? Nije slučajno, zaželjeh se topline. I nije slučajno zbog 10 septembra.
„Sonja, izađi da skitamo, ima ludu želju večeras da lutamo". Koliko puta sam ovo izrekla ili su mi rekli. Skilali ne skutali. Ali sam sigurno lutala uvjek kada mi se neopozivo javljala čežnja za putevima, prijateljima i prijateljicama, ljubavima ili samoći. Naslanja se on tu i na onog drugog ljubimca riječi- Cesarića koji je pozivao na isto kada pada kestenje po asfaltu. Zašto ovi časovi. Zato što samoća i bliskost i jesu kupka u kojoj pronalazimo novu snagu za ustati, za razumjeti. Vito me tjera da se držim za ruku sa starim prijateljima, mjestima u kojima sam prebivala i ostavljala svoje ljudske tragove. Dovede me na mjesto male sreće. Još više sa tom sudinom ljuboputnice koja je oduvjek zamišljala polijetanje ptica u sopstvenom koraku. U Boki ima izreka „Vozi ka Fra Frane" a nastala je povodom napora jednom asteničnog čovjeka da doveze barku po velikoj neveri do kraja. Stalno se čekalo da fra Frane posustane ali nije. Zato je puk u njegovim veslima vidio uvjek Inominata. Tako i Vito Nikolić putem pa s kraja na kraj u neki nevidio. Osjećam i svoje korake i čujem po kamenu isto to što opisuje hod čovječiji.
I mam čemu da zahvalim umrlom pjesniku. Bio je u našoj nesreći 15. aprila 1979. Opet nešto iz zaborava, reklo bi se ono što boli pa ga izbjegavamo. Zemljotres i trauma koju sam savladavala, a za vrijeme balkanskog pokolja obnavljala. Vita je boljelja naša bol i strah i bezizalaz u hrpi kamenja. Pisao je i bio tu jednako šokiran kao svi mi prirodom i snagom. Bio je nijem pred primjerom starca i djevojčice. Starac djevojčici skreće misli sa ranjenog grada i njenog straha podsjećajući je na macu od koje mu je obecala mače. Mila Kape koji je umro od pogleda na teško ranjeni grad. Kad ne možeš da povjeruješ da si vidio to što jesi kad znaš da to nisi trebao da vidiš. Poigrala se priroda s ljudskim životom i rukama. Vitove oči su zurile a pero pisalo o danima koji se nigdje en pominju makar na taj dan da zahvalimo životu što nam je tada prošao kroz iglene uši. Ono što nije znao je da će nad Dubrovniko njegova misao biti misao Mila Kape.Tako u „Noć sa Dubrovnikom pisanoj 11-12 nov. 1991 godine pjesnik reče: „ A što tebe čeka, Gospodine Grade, u ovoj noći bratske krvomutnje, dok krvnici mirno svoj posao rade?…Ne daj Bože, da te steknu moje slutnje". Mile pred silama prirode Vito pred silama čopora. I još smo u čoporu i još nam tvoje slutnje šapuću.
Mnogo čega sam se sjetila, i na mnogim mjestima sam sjela da predahnem. Valjda ljudski životi i tome služe. Zastadoh. Zastadoh i pred datumom 10. septembar 1994. godine i spomenuh nepomenika. I ono što jeste pravi pomen jeste pjesma iz radionice pjesnika.
Intime
Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.
Ja sam bio kafanski i više niči,
i bio pust i prezren- neželjen ko grobar
Noćas bi htio sebi- dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.
Vitomir- Vito Nikolić (1034- 1994)
Svaka Cast……mnogo lijepih uspomena nam je svima Vito podario sa svojom poezijom…
Lijepo sto ste ga pomenuli…On je bio, Covjek…
Prije vise od cetiri decenije, vidio sam Vita u gradu “pod bedemom”. Boem, nasmijan, ponekad i tuzan koji je cesto puta svoje stihove kazivao usmeno, tu u “Gradskoj”, u “Lovcenu” ili kod Stanjevica. Toga Niksica nema vise, neki novi kafici ne “proizvode” vise pjesnike. Sjecam se kada se Vito vratio iz bolnice, sjecam se onog njegova stiha kada kaze: “Bjelina mi vid umori.” Nije dugo lezao u bolnici, nije volio da samo gleda u taj bijeli plafon. Nikada ga vise nijesam vidio, otisao sam daleko,”tamo iza Crnog mora”. Vito je dosta napisao, ako se ikada vratim, potrazicu njegove knjige. Hvala Vam sto ste se sjetili Vita, dobrog covjeka i pjesnika. Pjesnici ne umiru.
“Na gradove udarice trava
i zavesti svoju strahovaldu
svi cvjetovi ostace bez glava
da bi bili sa travom u skladu”
I tako ponekad sjetim te se
i nesto toplo zasja u dusi
kao od dobre stare pjesme
sto se slucajno zapjevusi.
Ervina, vihore lepi, neumorni. Ima li predaha tvoj zalet, zeno?
Pesnika se secaju samo oni u kojima obitava pesma.
A secanja… Hvala ti sto me podseti. Treba se secati.
Ovaj lijepi tekst podsjeca nas na ono sto se polako gubi iz ovog svijeta pod naletima globalizacije, zurbe, grabeza, sebicnosti, a to je – ljudskost.
Hvala Ervina.
Kod Jasenovca ponire Sava
Kod Jasenovca
ponire Sava
u pomor pomora ,
u bezdanje …
Oslusni kako se
stropostava
niz ljudske kosti
i lobanje .
S visine zivota
pada rijeka
i daleko se
njen jek cuje ,
sirom svijeta
i sirom
covjeka
taj strasni
sunovrat
odjekuje .
Kod Jasenovca
ponire Sava
u ambis covjekov
(O , taman li je ! )
pa potom izranja
siroka i palava
dozvana dusom
Slavonije .
( Jasenovac -Titograd , april – maj 1981.)
Vitomir Nikolic
Dragi Veljko!
Divno ste ovo rekli za Vita!
I ja ga obozavam!Zaista, pravi pjesnici nikad ne umiru!
Evo jos jedna Vitova:
DRUMOVANJA
Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potrazim
malo odmora za umorne oči.
Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake – samo parče druma.
Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.
Srdacan pozdrav,
Po ko zna koji put nešto “Toplo zasja u duši..”
kad pročitam nešto o Vitu.
Ja sam eto, možda sasvim slučajno iz tog svijeta i uvijek kad imam književno veče, ili kad negdje jednostavno govorim pjesme recitujem i njegove.
Evo i ovdje jednu da postavim, za sve nas koji ga volimo i naravno zbog njega.
Još mogu poneki osmjeh da slažem
Još mogu pomeki osmjeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakom osim sebi
-ne daju mi
bolnice,
bolnice,
Brezovici,
Bežanijske kose,
Kasindoli…
Uzalud se vražam nekad dragoj slici,
ptici,
nebu,
lišću…
Boli,
boli,
boli…
I krijem se tako krvav
unakažen
u zavjese svoje crne
strašne kiše…
Još mogu poneki osmjeh da slažem
ali sve tiše,
tiše,
tiše…
I nije umro dobri duh Nikšića, živjeće dok volimo njegove pjesme.