Pise: Pero Simic

Kako vrijeme odmice i priblizava se 13. juni dan predsjednickih izbora u Srbiji, predizborna kampanja sve vise lici na Dane tragikomedije. Za funkciju predsjednika Srbije, prema tamosnjim prilikama mogao je svako da konkurise ko sakupi deset hiljada potpisa za kandidaturu i pod uslovom da nije bas totalno lud odnosno da se to ne primijeti. Gledajuci ko se sve kandidovao cini mi se da ni taj uslov nije bas do kraja ispostovan te da se nekima progledalo kroz prste.

Da je u Srbiji nesto tragicno, primijetio je i visoki funkcioner Evropske unije Kris Paten koji je negdje s pocetka predsjednicke kampanje, u njemackom Bundestagu rekao da su Srbija pa i Crna Gora tragicne price.

Za razliku od moje konstatacije Paten nije koristio rijec komedija jer ne poznaje dovoljno duh srpskog naroda, i opet za razliku od mene, to sto se u Srbiji desava (na njegovu srecu) ne prati svakodnevno. Medjutim, srbijanska vlast se svojski trudila da sasvim tacnu konstataciju gospodina Patena relativizuje, da je gurne pod tepih, da kaze da se Paten samo salio te da to nije nista.

Na tom poslu zamagljivanja istine posebno se istakao potpredsjednik Vlade Srbije, neuspjeli klon evropskog politicara (kao i Mladen Ivanic), gospodin Labus. To zbog toga sto je svjestan da jedna takva konstatacija o stanju stvari u Srbiji u jeku kampanje na predsjednickim izborima uopste ne ide u prilog kandidatu vladajuce koalicije. Kao da opet nesto moze pomoci toj smijesnoj predsjednickoj kandidaturi Dragana Marsicanina, koja vise lici na izrugivanje naroda.

Prateci predizborni miting kandidata vladajuce koalicije Marsicanina, u Sapcu na kome su se, da bi ga podrzali, okupili svi prvaci vladajuce srbijanske klike, stekao sam dojam da prisustvujem opijelu jedne beznacajne politicke karijere, koje je jos u pocetku bilo neizbjezno, ali tek poslije izbora, kada Marsicanin sazna za njega porazavajuce rezultate glasanja. Na tom mitingu u Sapcu jednom od vecih srbijanskih gradova okupilo se jedva oko hiljadu ljudi. Vise je bilo, cini mi se policije, sefova kabineta, sekretarica, sofera i tjelohranitelja tog putujuceg cirkusa nego stvarno zainteresovanog naroda da nesto cuje. Uzalud je bilo prisustvo, "harizmaticnog" Voje Kostunice, pa narodnog Velje. Uzalud su aktivisti dovikivali narodu "evo dos”o Voja! Niko ni da se okrene. Ocigledno siti su obmanjivanja i ponizavanja. Penjuci se na binu debeloobrazni Voja promasi stepenicu, neko viknu "pade predsjendik", ljudi skocise ali se spretni Voja nedade, te se brzo uspravi i zapjeni. "Nikad nam laksi izbori nisu bili", pjeni Voja optimista, pred mikrofonom i desnom rukom sijece vazduh ispred sebe. Poslije njega izlupa se narodni Velja, te protiv mafije, te nece Cume graditi puteve po Srbiji, te ovo te ono. Oko mene, iz njegovog kabineta pravdaju se "zna i Velja da od Marsicanina nema nista, ali kad svi lupaju, mora i on, takav je dogovor". Pred kraj izlece licno Marsicanin. Gazi pazljivo preko stepenica da ne posrne kao Voja. Dize ruke i tada krece lavina. "Radicu kao sto sam i do sada radio", uzvikuje predsjednicki kandidat. Neko iz beogradske pratnje dobacuje tiho "nemoj, molim te". Tu udari Marsicanin o svom postenju i "bogatom" radnom iskustvu koje ce mu pomoci kao predsjedniku a sve nespretno masuci rukama kao da rastjeruje komarce. Iza njega ko steci u znak odobravanja masu glavama Kostunica, Velja, Labus i drugi. "U centar Srbijo" viknu Marsicanin i to i bi. Poslije se nad Sapcom dize prasina od mnogobrojnih sluzbenih audija, mercedesa, i BMW-a koji se uputise ka Beogradu. Malobrojni narod se razidje zbunjenog lica. Tako je bivsi predsjednik opstine Vracar i samostalni referent u beogradskoj pekari "Kuki" a naravno poslije i predsjednik Skupstine Srbije pa i ministar, najavio svoj dolazak na predsjednicku funkciju. Kako stvari stoje ovog momenta u Srbiji, izgleda da ce se Marsicanin morati nacekati. Ako bude posteno, nepremostive prepreke su mu za sada radikal Toma i demokrata Boris. Ne bi me cudilo, da na listi favorita do pocetka izbora, bivseg pekarskog referenta ne predje i najbogatiji Srbin Bogoljub Karic. On vec danima svojom relaksiranom kampanjom te realnom i iznad svega dopadljivom pricom razbija dosadu koju u ogromnim kolicinama narodu emituju ostali predsjednicki kandidati. Nastavi li Srbija ovim putem, Karic nece dugo cekati na predsjednicku fotelju. Uostalom, ko je sve bio predsjednik zasto ne bi mogao biti i Boki.

Sto se tice Tome zvanog favorit, on umire od dosade. Sve mu ide na ruku. Najveci mu je teret Seselj. Ali bez obzira i na njega Toma i radikali imaju u svojim ustima vise Evrope nego Marsicanin, Voja (mali Seselj) i njegova stranka. Do drugog kruga Toma komotno moze ici na godisnji odmor.

I na kraju nekoliko rijeci o drugom ucesniku drugog kruga. Borisu Tadicu. Sa ogromnom odgovornoscu na svojim plecima Boris vodi bitku protiv stoglave azdaje koja hoce da unazadi Srbiju. Istinski demokrata, na DJindjicevom tragu sa imperativom da pokrene Srbiju, koju su sada aktuelni, ipak vratili nekoliko koraka unazad. Na radost Srbije Tadic to zeli, hoce i mora. Nece mu biti lako. I na kraju izgleda da Kostunica opet nije u pravu. Bice to za vladajucu koaliciju u Srbiji najtezi izbori. Udje li Boris Tadic i Toma Nikolic u drugi krug, a hoce, onda je vladajuca koalicija izgubila. Bice to znak da su za veoma kratko vrijeme izgubili podrsku naroda i Vlada bi trebalo da podnese ostavku.

To i ne mora biti tako ako je u slucaju brodoloma Marsicanina, Kostunicin tajni adut vec sada Toma Nikolic sa kojim bi jos od pocetka da nije bilo medjunarodne zajednice.

Nezavisne Novine